Zapisi iz arhiva Republike Srpske (43): Borba za crkvište (II)
Naposljetku, Komisija je zaključila da "zemljišni posjed služi za izdržavanje crkve, za groblje i crkveno dvorište, da po svojoj površini ne premašuje određeni maksimum, propisan čl. 7 t. c/ Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, te da se ostavlja nedirnut u vlasništvu dosadašnjeg vlasnika".
U međuvremenu, SPCO se 13. marta 1946. obratila GNO-u molbom da joj odobri podizanje spomen-znaka na mjestu porušenog hrama. Podizanje mermernog stuba sa krstom i spomen-tablom povjereno je preduzetniku Nikoli Bjelajcu. Kad se još počelo šuškati da će dio sredstava za obnovu hrama stići iz Amerike, vlasti su ubrzale stvar. Gradska skupština je odlučila da na crkvištu podigne spomenik "u znak zahvalnosti žrtvama oslobodilačkog rata". U tu je svrhu 29. marta 1946. pribavljena i podrška Savjeta uglednih građana Srba, čiji su članovi bili Duško Bilbija, Milorad Gojić Milkan, Mirko Divjak, Danilo Drča, Mihajlo Đerić, Duško Đurić, Đorđe Đurica, Milan Janković, Momir Kapor, Lazo Lazić, Mirko Macura, Božo Nikolić, Branko Plavšić i Ljubomir Trivić. Slutim da su jednoglasnoj podršci prethodile aktivnosti partijskih aktivista.
LOKACIJA
Za lokaciju je izabrano baš crkvište, mada ono ni na koji način nije podsjećalo na mjesto sa kojeg je trebalo ukazati "slavu borcima palim za slobodu otadžbine, za bratstvo i bolji život naših naroda".
Uslijedila je žalba Okružnom narodnom odboru u kojoj se Crkveni odbor, između ostalog, pozvao i na Deklaraciju ZAVNOBiH-a. No kako reče maršal, "nećemo se valjda držati zakona kao pijan plota". Žalbu su glatko, zasijavši travu na crkvištu, odbile aktivistkinje AFŽ-a. Na crkvište su 10. jula 1946. dovezeni blokovi tesane vrbaske sedre, a sutradan se Crkvena opština obratila državnom tužiocu za pomoć. Ovom je trebalo čak 12 dana da konstatuje kako "nije u mogućnosti da zaustavi dovoženje kamenja na crkvište i obustavu radova". Naravno, izostalo je obrazloženje zašto to nije u mogućnosti. Nemajući kud, Crkvena opština podnosi Vjerskoj komisiji pri Predsjedništvu Vlade BiH istovjetnu žalbu, dopunjenu navodom da se 13. jula na crkvištu otpočelo sa kopanjem. Radnici GP "Pavo Radan" su radili svojski i smjenski. Valjalo je spomenik završiti blagovremeno, a crkvene vlasti staviti pred svršen čin.
Crkvena opština nije odustajala, pa se stiglo i "do Osmana i do maršala", ali su jednako uporni bili i građevinci. Svega četiri dana pred otkrivanje spomenika, u razgovoru sa sveštenicima Jovom Davidovićem i Đorđem Vranješevićem predstavnici gradskih vlasti priznaju da su "pogriješili što ranije nisu pregovarali", nudeći naknadu za oduzeto zemljište. Bješe li to retorički gaf, izliv iskrenosti ili nešto treće, ne znam. Dvojica sveštenika su predložili održavanje zajedničke sjednice Povjerenstva Banjalučke eparhije i vlasti. Povjerenstvo, izloženo pritiscima, a pred činjenicom da je spomenik završen, prihvata 24. jula 1946. ponudu vlasti. Postalo je očigledno da je od vlasti iluzorno očekivati da vrate zemljište u posjed. Uostalom, zar je crkvi mjesto na Staljinovom trgu, kako je tada bio naziv Jabučišta?!
PRITISAK VLASTI
Sutradan se Crkvena opština obratila okružnoj vlasti sa prijedlogom da utvrdi protivvrijednost zemljišta, ali se sva njena nastojanja konačno srušena avgusta 1946. Crkvište je nacionalizovano 26. septembra 1963, a SPCO nikada nije dobila naknadu za to. U Banjaluci sve do završetka gradnje Saborne crkve Svete trojice (1962-67) nije bilo pravoslavnog hrama.
Pritisak vlasti se nastavio. Na dnevnom redu sjednice Izvršnog Gradskog narodnog odbora od 3. decembra 1946. našla se i molba SPCO za "dozvolu da bi zemljište koje je kupila u svrhu otvaranja groblja na Petrićevcu mogla upotrebljavati kao groblje". Odbor je zaključio da "iz principijelnih razloga molbi ne može udovoljiti", ali nije našao za potrebno da te razloge pobroji.
Prisjetimo se imena članova Odbora koji su bili jednoglasni prilikom zaključivanja: predsjednik Hasanbeg Džinić, Smail Biščević, Munib Demirović, Živko Javor, Sida Marjanović, Marijan Pašalić, Naim Ćejvan i Danilo Džidara.
Na istoj je sjednici razmatran i akt SPCO kojim se "traži odgovor na ranije pregovore za otkup zemljišta crkvenog na kojem je ranije bila crkva". Naravno, taj je zahtjev "trebalo proučiti", a za "proučavanje" je zadužen sekretar Odbora...
Uklanjanje Spomenika palim borcima sa crkvišta i prenošenje na sadašnju lokaciju izvršeno je u vremenu od 24. decembra 1991. do 14. januara 1992. Ne bih da ispadnem zlurad, ali moram da natuknem da je premještanje spomenika trajalo duže nego njegova gradnja. Tesani blokovi vrbaske sedre dovezeni su na crkvište 10. jula, a spomenik je otkriven 27. jula 1946.
Danas spomenik stoji na platou između hotela "Bosna" i bivšeg samačkog hotela "Čajavec", samo stotinjak metara od njegove prvobitne lokacije. Ni prvobitnu ni ovu lokaciju nije moguće povezati sa bilo kojim događajem iz vremena 1941-45. Sad je naoko sve u redu, vuk je sit, ovce su na broju, ali nije! Vertikalni zid spomenika danas čini samo 17 redova vrbaske sedre i niži je od prvobitnog za četiri reda. Šta se desilo ne znamo, ali objašnjenje svakako zaslužujemo.
ZORAN S. MAČKIĆ, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
