Vladislav Jovanović, bivši jugoslovenski diplomata, o balkanskoj drami: Međunarodno pravo je na strani Srbije i Srpske

Veljko Zeljković
Vladislav Jovanović, bivši jugoslovenski diplomata, o balkanskoj drami: Međunarodno pravo je na strani Srbije i Srpske

Priča o takozvanoj i kvazi-državi Kosovo podsjeća na ustajalo jelo, koje je prethodnih 13 godina mnogo puta neuspješno podgrijavano. I sama ta činjenica o ustajalosti takvog jela, a koje nije bilo ukusno ni kada je prvi put pripremano pod nadzorom i po receptu dijela međunarodne zajednice, govori o tome kako se i sada radi o jednom očajničkom pokušaju da se dovrši jedna davno započeta priča koja nema nikakve veze sa međunarodnim pravom.

Kaže ovo u intervju za “Glas Srpske” nekadašnji šef jugoslovenske diplomatije, svjedok događaja iz devedesetih godina prošlog vijeka Vladislav Jovanović, a povodom novih međunarodnih pritisaka na Srbiju da prizna Kosovo kao nezavisnu državu, ali i stalnih napada na Republiku Srpsku u vidu raznih međunarodnih inicijativa da se izvrši revizija Dejtonskog mirovnog sporazuma.

- Sada se te snage uzdaju u novog američkog predsednika Džoa Bajdena i administraciju koju je on postavio. Ali on više nije u punoj fizičkoj, a ni političkoj snazi, tako da na sve ovo treba gledati tek kao na jedan pokušaj da se zaplaši srpska strana. Kako u Beogradu, tako i Banjaluci. Žele isprovocirati srpske političare da povuku neke nepromišljene političke poteze da bi mogli reagovati - istakao je Jovanović, navodeći da srpske vlasti, s obe strane Drine i dalje imaju jake adute u svojim rukama, a kojih nikada ne treba da se odreknu.

U nastavku ovog intervju Jovanović je govorio i tome koje bi kompromisno rješenje moglo biti za Kosovo, o “Kumanovskom sporazumu” i kapitulaciji, eventualnim tempiranim balkanskim bombama, interesima velikih sila na ovim prostorima, ali je i otkrio zbog čega je Alija Izetbegović ratni lider, a ne mirotvorac, kako ga Bošnjaci doživljavaju.

GLAS: Iz Stejt departmenta je ponovljeno kako će fokus njihove politike biti na međusobnom priznanju Srbije i Kosova. Kako komentarišete ove poruke te da li Srbija ima snage da se odupre jednom ovakvom pritisku?

JOVANOVIĆ: To nije ništa drugo do izražavanje nekakvih maksimalističkih težnji. Stejt department ih upućuje u očekivanju da će one biti ostvarene, ako ne u celini, onda bar u nekom delu. Znači radi se o porukama koje samo predstavljaju spisak njihovih lepih želja. Ali, od toga neće biti ništa. Mi nismo uopšte u situaciji da pričamo da li treba da priznamo nezavisnost te kvazi-državne tvorevine ili ne, jer smo prema Ustavu Srbije obavezni da štitimo naš suverenitet i državne nacionalne interese. Spomenuo bih da je prilikom prijema Savezne Republike Jugoslavije u Ujedinjene nacije Kosovo bilo priznato kao integralni deo Srbije. Podsetiću i da je zaključcima mirovne konferencije o Jugoslaviji, a koja je održana u dva navrata tokom 1991. i 1992. godine, poništeno postojanje tadašnje zajedničke države, a republičke granice su proglašene novim međunarodnim. Nakon toga su sve republike bile pozvane da zatraže međunarodno priznanje. To je uradila i Srbija. Amerika je digla ruku kada su Srbija i Crna Gora primane u Ujedinjene nacije. Radi se o činjenici koju niko ne može da ospori, pa ni sam Vašington, koji sada sve to ignoriše. Ali, ja sam ubeđen da će oni na kraju odustati od ovih zahteva kako budu tekli pregovori Beograda i Prištine. Oni moraju da shvate da je nemoguće iščupati Kosovo iz Srbije, jer je to njeno istorijsko srce, dio teritorije Srbije. Takođe, Vašington bi trebalo i da utiče na Albance da snize svoje zahteve da bi se došlo do kompromisnog rešenja, a u okviru granica s kojima je Srbija primljena u Ujedinjene nacije.

GLAS: A koje bi to kompromisno rješenje moglo biti?

JOVANOVIĆ: To bi kao prvo podrazumevalo da projekat nezavinsnosti Kosova bude postepeno napušten, jer je on građen ne na pravnim i čvrstim temeljima, već na jednoj improvizovanoj političkoj konstrukciji. Kosovo treba vratiti pod politički suverenitet Srbije, a Beograd bi imao obavezu da obezbedi sva građanska prava svim stanovnicima Kosova. Možda bi se mogla napraviti i nekakva federalna država, ali bi se prije toga Kosovo trebalo demilitarizovati. Naravno, Srbija bi preuzela odgovornost za obezbjeđivanje međunarodne granice.

Da zaključim, mene poruke iz Vašingtona ne plaše i ne zabrinjavaju. Sve je to deo igre. Oni samo pokušavaju da razdvoje političke blizance Kosovo i Republiku Srpsku i to nekom forsiranom političkom akcijom usmerenom protiv Republike Srpske kao konstitutivne jedinice unutar BiH. Oni će to sigurno pokušati, a kako bi dobili slobodne ruke da traže i nemogući maksimum za Kosovo, da Srbija prizna nezavisnost Kosova. Ali, to bi bilo ravno samoubistvu. Do toga nikada neće doći, te stoga Vašington, ali i ostatak međunarodne zajednice, mora početi da razmišlja o oslobađanju iz svojih ruku jednog vrućeg krompira koji se zove Kosovo.

GLAS: Da li se na ovaj način u neku ruku Srbija kažnjava zbog dobrih odnosa sa Moskvom?

JOVANOVIĆ: Ako je i taj lajt motiv ugrađen u ovu priču, onda on može biti samo kontraproduktivan za Vašington. To neće rešiti balkanski problem, već će samo dovesti da se Srbija, ali i Republika Srpska, još više okrenu Istoku. To nije dobra politika. Amerika mora da shvati da veliki geopolitički ulog koji su oni stvorili na Balkanu, vremenom postaje sve manji u odnosu na rastući geopolitički ulog i značaj koji Srbija dobija na Balkanu. Uspon Srbije sigurno će dovesti i do promene u stavovima SAD.

GLAS: Gdje je Srbija pogriješila kada je u pitanju Kosovo, mnogi smatraju da je kapitulacija napravljena stavljanjem parafa na “Kumanovski sporazum”?

JOVANOVIĆ: “Kumanovski sporazum” je samo stavio tačku na vojnu agresiju NATO-a. Činjenica da je ova vojna organizacija taj rat povela i vodila bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, znači da je tom prilikom došlo do čistog akta agresije. To je bio zločin protiv mira, ali i međunarodnog prava. Oni su podstakli Albance u Prištini da proglase nekakvu nezavisnost, a što nije bilo moguće, jer je, između ostalog, prekršena Rezolucija 1244 Ujedinjenih nacija. Ali, vratimo se na pomenuti sporazum, on je “priznao” dve stravi. Kao prvo, da Srbija i dalje ima suverenitet nad Kosovom i Metohijom, ali i da političku vlast i starateljstvo nad ovom pokrajinom imaju Ujedinjene nacije, a ne NATO. To što je i to kasnije prekršeno, opet je stvar te nasilne politike dijela međunarodne zajednice, koja nema nikakve veze sa pravom.

GLAS: Na koji način bi se ova priča o Kosovu mogla odraziti i na stabilnost Balkana?

JOVANOVIĆ: Pa moglo bi, jer godinama opstaje jedna divlja i veštačka tvorevina. Ta nestabilnost traje već punih 13 godina. Evropska unija ne može ozbiljnije da se uključi u ovu priču, jer se nalazi pod političkim pritiscima Vašingtona. Znači, radi se o jednom buretu baruta koje su stvorile pojedine zapadne sile. I ono će predstavljati opasnost po bezbednost po čitav region, sve dok se konačno ne povede jedna razumna politika koja će biti u skladu sa važećim međunarodnim pravom i potpisanim aktima..

GLAS: Šta očekujete od nove američke administracije kada je u pitanju BiH, odnosno Srpska?

JOVANOVIĆ: Ne treba izgubiti iz vida da je američka administracija bila jedna od inicijatora, ali i potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma. Oni su stavili potpis na dokument koji je stavio tačku na jedan krvavi bratoubilački građanski rat u BiH. I taj sporazum je omogućio da se Srbi u BiH osećaju sigurnije u vlastitom državnom entitetu u kojem imaju gotovo svu autonomiju uređivanja svih važnijih oblasti. Ako se dirne u sadržaj tog entiteta, onda bi to izazvalo velike probleme u pogledu ne samo stabilnosti, nego i daljnje budućnosti države BiH. Ništa više ne bi bilo izvesno. Bilo bi to opasno igranje sa vatrom. Mislim da SAD, ali ni ostale zapadne sile, neće to sebi dozvoliti, jer svako menjanje Dejtonskog mirovnog sporazuma u smislu jačanja i ventralizacije BiH ponovo otvara Pandorinu kutiju.

GLAS: Sadašnjeg visokog predstavnika u BiH bi trebalo da zamijeni Nijemac Kristijan Šmit. Kako komentarišete ovaj povratak njemačke politike na Balkan?

JOVANOVIĆ: Ona je uvek bila prisutna na prostorima Balkana. Manje, ili više. Oni svoje interese na ovim prostorima pokušavaju sprovesti u posljednjih 150, pa čak i 200 godina. U nekoliko navrata oni su ih demonstrirali i silom. Recimo, u prošlom veku, samo je Srbija tri puta bila na njihovom udaru.

Ti njihovi interesi se kreću od ekonomskih, preko geopolitičkih do istorijskih. Ali, ne treba zaboraviti spomenuti da i Rusija ima svoje određene interese na ovim prostorima, baš kao i Turska, kao bivša imperijalna i osvajačka sila. Ono što Nemačkoj smeta da se otvorenije postavi kao evropski lider jeste činjenica da se oni i danas nalaze pod svojevrsnim protektoratom Amerike. Berlin je već godinama u čvrstom zagrljaju Vašingtona, koji je i danas primetan, tako je njihova spoljna politika i dalje pod velikim uticajem američke administracije i Stejt departmenta.

GLAS: Bili ste jedan od aktera pregovara između Slobodana Miloševića, Kire Gligorova i Alije Izetbegovića. Zašto se Izetbegović tada povukao iz te priče, a koja je kasnije dovela i do rata u BiH?

JOVANOVIĆ: Radilo se o takozvanoj “Beogradskoj inicijativi”. Slobodan Milošević je tada, bar prema mom mišljenju, izneo jedan vrlo konstruktivan predlog koji je mogao zaustaviti sve nemile događaje koji su kasnije usledili. On je ponudio da preostale članice federacije preformulišu tadašnji ustav te da se on prilagodi novim okolnostima.

Bilo je čak predloženo da Izetbegović bude prvi predsednik te četvoročlane federacije. On je rekao da će razmotriti taj Miloševićev predlog, te javiti šta o svemu tome misli. Ali do toga nikada nije došlo. Javio se tadašnji predsednik Makedonije Kiro Gligorov, koji nam je rekao da prvo želi da proglasi nezavisnost pa da onda pregovara o eventualno budućim odnosima. Drugim rečima, obojica su očigledno imala ranije preuzete obaveze, a koje su podrazumevale da po svaku cenu izađu iz tadašnje zajedničke države.

Ne zaboravimo da je rat kao moguće sredstvo u ostvarivanju nezavisnosti zagovarao Franjo Tuđman, ali i Alija Izetbegović. Oni su to javno zagovarali i to je bio deo njihove tadašnje politike. Milošević to nikada nije spominjao. On je čak na mirovnoj konferenciji održanoj u Briselu, a kada se razmatrao mirovni plan o BiH koji je predložio tadašnji španski diplomata Hose Kutiljer, podržao taj sporazum, iza kojeg su stali i Sajrus Vens te lord Karinton. Jedino je Izetbegović bio protiv tog plana, a koji je podrazumevao kantonizaciju BiH. I ovo na najbolji način ilustruje i govori o tome ko je želio, a ko bio protiv ratova na prostorima Balkana. Sve istorijske činjenice govore suprotno od onoga što se stalno pokušava inputirati Srbima - da su oni odgovorni za ratna dešavanja. Radi se o veoma podloj politici u kojoj je Srbi trebalo da budu žrtveni jarci. A sve to je rađeno da bi bila sakrivena odgovornost onih koji su zaista bili odgovorni za sva ratna dešavanja i stradanja na ovim našim prostorima.

Neuspjeli plan Z4

GLAS: Gledano iz sadašnje perspektive, da li je za krajiške Srbe bilo bolje da su potpisali plan Z4, a koji je podrazumijevao reintegraciju RSK u Hrvatsku?

JOVANOVIĆ: Teško je reći. Verovatno bi bilo bolje. Krajiški Srbi su ga odbili, jer su bili preplašeni od vraćanja nekih genocidnih godina. Pitanje je da li bi Tuđman to poštovao, da Srbi u Hrvatskoj, pored kulturne autonomije, imaju i svoju policiju. Teško. Ne verujem u to. Ali, u svakom slučaju verujem da je to tada trebalo uslovno prihvatiti, kao nekakvu bazu za daljnje pregovore. Razumem zašto je rukovodstvo tadašnje RSK to odbilo. Bila su još  sveža sećanja na Drugi svetski rat i oni su kao jedino rešenje videli svoje odvajanje od Hrvatske. To možda nije bila realna politika, ali jeste razumljiva s njihovog stanovišta. Ono što je taj narod tamo preživeo jeste jedinstveno u Evropi - klasični holokaust i genocid.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana