Viktor Nuždić za “Glas Srpske”: Nikad više nećemo ćutati o srpskom stradanju

Vedrana Kulaga Simić
Foto: Velibor Tripić

Istina se nikada nije mogla sakriti. Prije ili kasnije izađe na vidjelo. Imamo obavezu da budućim generacijama ostavimo argumente i materijale na osnovu kojih će raditi. Nakon Drugog svjetskog rata smo, pod parolom, a kasnije će se ispostaviti lažnog bratstva i jedinstva, zapostavili svoje žrtve radi nekakvog mira u kući. Nismo govorili o zločinima, o stotinama hiljada ubijenih, protjeranih, pokrštenih Srba. Dozvolili smo polemike o broju žrtava u Donjoj Gradini, Jasenovcu, jer nije na vrijeme dokumentovano i zato je važno da unutar svog nacionalnog korpusa znamo ko smo i šta smo.

Poručio je to za “Glas Srpske” vršilac dužnosti direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Viktor Nuždić, upozoravajući da srpski narod mora znati svoju istoriju i da prvi korak mora da bude napravljen pojedinačno iz svake kuće.

Republika Srpska obilježava, samo u mjesecu maju, nekoliko teških datuma, a među njima je stradanje pripadnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i Tuzli na Brčanskoj malti 1992. Sjećajući se stradalih, ukazuje se i na to da još, ni nakon duže od tri decenije, nema kazne za one koji su odgovorni za te, kao i mnoge druge zločine nad Srbima devedesetih godina.

Nuždić napominje da se, kada se govori uopšte o Sarajevu i cjelokupnom stradanju pripadnika JNA, mora krenuti od 29. februara, odnosno 1. marta i raspisivanja referenduma.

- Tada je na brutalan način, na referendumu, preglasan srpski narod, jedan konstitutivni narod i u potpunosti zanemarena njegova volja. Ono što je uslijedilo, bio je samo epilog. Prvo ubistvo starog svata na Baščaršiji, a zaboravlja se da nije sve počelo sa zločinima u Dobrovoljačkoj. Dva vojnika su ubijena 20. aprila u kafiću na Bistriku gdje je ušao jedan muškarac iz Teritorijalne odbrane i ubio ih. Nakon toga su zločini nad pripadnicima JNA nastavljeni, zarobljavanjem njih osam 22. aprila, u Velikom parku koji su zatim i likvidirani. Za taj predmet je bila podignuta optužnica. Dragan Vikić i ostali su pravosnažno oslobođeni. Poslije toga su uslijedili događaji u Dobrovoljačkoj ulici gdje je 2. maja ubijeno 19, a dan poslije devet pripadnika. Najmanje. O povlačenju JNA iz Sarajeva bio je postignut dogovor i to nikada ne treba zanemariti, s obzirom na to da se iz samog Sarajeva čuju, posebno oko godišnjica, da se radilo o odbrani grada. Prethodni dogovor, položaj kolone, govori da nije bilo govora o zauzimanju Predsjedništva BiH, što se želi imputirati kao razlog za zločin. JNA nije bila prijetnja Sarajevu, a kulminacija svega je uslijedila 15. maja u Tuzli kada je ponovo postignut dogovor o mirnom povlačenju JNA. Ali, opet je izigran, napadnuta kolona, ali i tu je prethodno bilo postavljanja zasjeda i ubistava oficira. I u Tuzli govore da se radilo o odbrani grada, a bilo bi im interesantno postaviti pitanje kako su se oni branili od nekoga ko je izlazio iz grada. 

GLAS: Dok se u predmetu “Dobrovoljačka” oteže postupak, za “Tuzlansku kolonu” su izrečene oslobađajuće presude, uprkos snimcima i izjavama, poput i one iz jedne publikacije Centra da su vojnici i u kasarni, dok su pakovali stvari pred povlačenje, čuli vodnika JNA, muslimana, koji je govorio “tovarite, ali nećete izaći”. Šta nam to poručuje?

NUŽDIĆ: To govori u prilog tezi da je sve bilo isplanirano unaprijed. Nemoguće je napraviti takvu organizaciju koja bi izvršila organizovan i sinhronizovan napad da nije bio ranije isplaniran kao i to kakva sudbina čeka pripadnike JNA i Srbe koji su ostali pod kontrolom takozvane Armije BiH. Ne smijemo prihvatiti narativ da su te zločine, ako su bili, vršili pripadnici paravojnih formacija, Juke, Cace i ostali da se u potpunosti amnestira bošnjački vojni i politički vrh. To nije tako i nema šanse da su ti ljudi mogli djelovati samostalno bez vrha tadašnje samozvane RBiH.

S druge strane, kada je riječ o procesuiranju zločina nad Srbima, apsolutno ne možemo biti zadovoljni ni tempom ni završenim procesima, a 31 godina je od zločina u Dobrovoljačkoj tako da je već iluzorno bilo šta očekivati. To je davno trebalo da bude presuđeno kao i u mnogim drugim predmetima, jer vrijeme radi svoje. Umiru i svjedoci i izvršioci. Pitanje je i kakva je to kazna ako su više od 30 godina svi bili na slobodi. Ovim tempom trebaće više decenija da se završe svi procesi.

GLAS: Postoji li ijedan opravdan argument da Srbi prihvate epiloge u velikim slučajevima u kojima su bili žrtve? Osim Dobrovoljačke i Tuzlanske, fascinantni su i slučajevi protiv Dragana Vikića, Nasera Orića, Atifa Dudakovića koji drži govore dok traje postupak, Sakib Mahmuljin je pobjegao u Tursku nakon pravosnažne presude.

NUŽDIĆ: Svi ti primjeri govore u prilog tezi da je već unaprijed bilo isplanirano ko će biti zločinac, a ko žrtva. Ovakvi sudski epilozi nam daju pravo da na takav način i govorimo i razmišljamo. Haški tribunal je, prevashodno, nanio veliku nepravdu Srbima, ne procesuirajući zločine nad ovim narodom, a tu praksu je nastavio Sud BiH. Hag je dosudio samo 45 godina zatvora za zločine nad Srbima, a Sud BiH za iste zločine izrekao samo 14,1 odsto od ukupnih kazni zatvora što je veoma malo, jer je izrečeno 3.236 godina zatvora pred tim sudom. I tu dolazimo do apsurda. Mi imamo dokumentovano više od 70 stratišta, zločina koja nemaju sudski epilog, a bitno je istaći da procesuiranje ne podrazumijeva samo osuđujuće presude. Vikić, Orić su oslobođeni, a samim tim predmeti procesuirani i tu nikad neće biti pravde. Sve to šalje poruku da nema pravde za Srbe pred Sudom BiH i iz toga i želja institucija Srpske, posebno Centra, da dokumentuje i ostavi budućim generacijama stvarne argumente i činjenice šta se dešavalo u ratu devedesetih godina, jer je evidentno da oni, čiji bi barem deklarativno zadatak trebalo da bude pravo i pravičnost, to neće ispuniti.

GLAS: Oduvijek se upozorava na te dvostruke aršine. Da li bi to bilo zaustavljeno, sankcionisano da je profunkcionisala Strategija za rad na predmetima ratnih zločina ili ni to ne bi ispravilo nepravde s obzirom na tvrdnje da je zacrtano ko će kao zločinac, a ko kao žrtva izaći iz rata u BiH?

NUŽDIĆ: Teško je govoriti da li bi bilo pomaka jer strategije, počevši od one osnovne 2008. nikada nisu u potpunosti implementirane. S obzirom na to da zločini nad Srbima nisu procesuirani, nije ispunila zadatak, već je poslužila u političke svrhe. Kada je postalo jasno da prvobitni rokovi neće biti ispunjeni, odnosno da najsloženiji predmeti budu riješeni do kraja 2015, a oni ostali do kraja 2023, formirana je radna grupa za izradu Revidirane strategije i da svi predmeti budu okončani do kraja ove godine. Ipak, od početka su krenule opstrukcije tako da je strategija usvojena tek u septembru 2020, sa rokom trajanja do kraja ove godine, a Nadzorno tijelo za praćenje aktivnosti je formirano nedavno, u martu. Ja sam član, a tek prije nekoliko dana je stigao poziv za prvu sjednicu koja će biti 29. maja. Pod znakom pitanja je i šta će i kako prekontrolisati rađeno. Moguće je da bude prijedlog da rokovi budu ponovo pomjereni što je apsurdno, jer je najveći broj zločina počinjen u drugoj polovini 1992.

Nestali

GLAS: Osim rata i ratnih zločina Centar je partner porodicama i kada je riječ o traženju nestalih lica. Koliko su opstrukcije zakočile i taj proces, a sudbine srpskih nestalih svjesno ostavljene pod velom tajne?

NUŽDIĆ: Žalosno je što je taj proces doveden na polje politike. Nema gore kazne nego ostaviti porodice uskraćene za kosti najmilijih, tako da i ovaj put apelujem da se problem makne s polja politike. Porodice imaju apsolutno pravo da budu nezadovoljne, jer je od osnivanja Instituta na nivou BiH došlo do potpunog zastoja u traženju srpskih žrtava. Ipak, ako bude bilo volje, sve se može promijeniti. Kadrovskih i materijalnih resursa ima dovoljno. Ili da izađu sa stvarnim podacima i javno kažu da nisu u stanju da obave taj posao.

GLAS: Otvoreno govorite da su stereotipi o ratu u BiH ukorijenjeni u glavama onih koji ne odustaju od opasnog narativa o jednima kao žrtvama, a drugima kao zločincima. Do kada će to biti tako?

NUŽDIĆ: Nažalost, bojim se da smo u pravu s tom konstatacijom. Moramo posmatrati tok istorije. Ono što je trenutno ne mora značiti da će biti i u budućnosti. Najbolji odgovor republičkih institucija i srpskog naroda je da sve dokumentuje, čekajući bolja vremena kada će istina doći na vidjelo.

GLAS: O zločinima nad Srbima svjedoči i publikacija Centra “Atlas zločina tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata” koji obuhvata podatke iz 1992. Šta je dokazao dokument, a na čemu će fokus biti u nastavku?

NUŽDIĆ: Svake godine objavljujemo publikacije koje se tiču Odbrambeno-otadžbinskog rata, a često pomažemo i relevantne izdavače. Sva izdanja su dostupna svima na zvaničnoj stranici na internetu. Prvi tom “Atlasa” se odnosi na 1992, obrađeno je 76 stratišta u kojima je stradalo četvoro ili više lica. U toku je drugi projekat - o mjestu zatočenja, odnosno logorima tako da kroz ovaj projekat nisu obuhvaćene te kategorije. Potvrđeno je da su Srbi u ogromnom broju postradali tokom 1992. i to je ono što se dešava kada nemaju organizovanu državu i nekoga ko će ih braniti. Krenula je tada da se ponavlja istorija Drugog svjetskog rata, a imamo čak i svjedočenja u Posavini da je hrvatska vojska prelazila uz ustaške pjesme i obilježja na teritoriju BiH. Istraživanje je pokazalo i da je veoma mali broj zločina procesuiran, ali su svi dokumentovani, na bazi činjenica, zarad njegovanja kulture pamćenja. Započeli smo i nastavak. Jedan tom će obuhvatati 1993. i 1994, kada je manje zločina, jer je postojala Vojska Republike Srpske, ali i trajao muslimansko-muslimanski i hrvatsko-muslimanski sukob. Treći tom bi trebalo da obuhvati stradanje Srba 1995. godine kada ponovo dolazi do sveopšteg egzodusa i pada zapadnokrajiških opština, masovnih zločina na Ozrenu i uključivanja regularne hrvatske vojske na stranu tzv. Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane i otvorenog stavljanja NATO pakta na stranu muslimana i Hrvata.

GLAS: Centar stoji iza dosta publikacija. Jedna se tiče i stradanja 12 beba usljed nedostatka kiseonika zbog zabrane letova, a sve zbog odluke Savjeta bezbjednosti. Zapisana su svjedočenja majki, ježimo se na pjesmu i spot posvećen našim zvjezdicama. Ima li većeg zločina? Da li o tome dovoljno govorimo?

NUŽDIĆ: Mora se daleko više pominjati. Ne može biti veći zločin nego počiniti ga nad bebama koje još nisu bile ni svjesne svog postojanja i kako da budu krive za nešto. Publikacija “Šta su skrivile” objavljena je 2019, a tri godine kasnije jedna koja se tiče djece žrtava rata. Biće još projekata u kojima će akcenat biti na djeci i ženama žrtvama rata.

GLAS: To stradanje bilo je okidač za vojnu operaciju “Koridor”. Kako Vi gledate na tu akciju?

NUŽDIĆ: Probijanje koridora je bilo neminovno, ali je činjenica da je tada svima bilo jasno, usljed stradanje beba, da života za Srbe u takvoj državi neće biti. Izvojevana je slavna pobjeda Vojske Republike Srpske i njihovih saboraca iz Republike Srpske Krajine i otvoren koridor života.

GLAS: Koliko njegujemo kulturu sjećanja? Znamo li dovoljno o vojsci, njenom ratnom putu, akcijama, komandantima, generalima? Da li će na tome biti fokus u novoj, najavljenoj publikaciji o vojnim operacijama VRS?

NUŽDIĆ:  Kao centar, publikujemo naša i druga istraživanja, edukovali smo nastavni kadar kako bi mladima prenosili šta se dešavalo, držali predavanja u školama, a već osam godina organizujemo praksu za studente prava, političkih nauka i istorije. Dajemo svoj maksimum kada je u pitanju kultura pamćenja, ali svi, do posljednjeg pojedinca, moramo da se uključimo i krenemo u svojim porodicama da njegujemo tu kulturu pamćenja kako se ne bi ponovio scenario nakon Drugog svjetskog rata. Ako nema kućnog odgoja, veoma teško je doprijeti do ljudi ako nemaju barem osnovna predznanja o Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Mi se bavimo i herojskom Vojskom Srpske i nemamo pravo da zaboravimo pripadnike koji su dali nesebične žrtve, od onih koji su živote ugradili u temelje Srpske i preživjelih. Krenućemo sa velikim projektom o akcijama VRS i MUP-a, dajući im tako trajni monument, odnosno zahvalnost za sve što su uradili.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana