Tihomir Levajac, književnik, o novim djelima i sudbini srpskog naroda: Naš usud su seobe i diobe

Ilijana Božić
Tihomir Levajac, književnik, o novim djelima i sudbini srpskog naroda: Naš usud su seobe i diobe

Budućnost Srpske nije ružičasta. Ona zavisi od onih koju Srpsku vode. Ako su oni na nacionalnom planu jedinstveni, ako ne gledaju samo sebe, ko je vlast, ko je opozicija, koliko da se napljačkaju, ko je od njih džek, ko će u istoriju da uđe onda Srpska ima šanse da opstane. Ne bude li tako, ona će se utopiti u građansku Bosnu i naravno nestati.

Kazao je to u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Tihomir Levajac govoreći o svom nedavno objavljenom eseju “Srpski narod - pravednik ili grešnik”.

U nastavku razgovora pričao je i o novoj knjizi putopisa “Početak leta, Kuvajt i ja”. Tokom književne karijere Levajac se uspješno okušao u različitim književnim žanrovima, priči, romanu i putopisu. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Neka od njegovih djela su romani “Jopet Sudanija” i “Za sunčevim krugom”, zapisi “Sanjao sam Kanadu”, ali i knjiga intervjua “Ljudi koje srećom srećem”.

GLAS: U eseju “Srpski narod - pravednik ili grešnik” pišete o Srbima, srpskim usudima i neprestanoj borbi za pravdu. Umjesto recenzenata naveli ste izvještaj Živojina Mišića, govor majora Dragutina Gavrilovića i Jovana Đorđevića. Koja je osnovna poruka koju ste željeli da prenesete ovim djelom i ovim izborom “recenzenata” u ovom trenutku?

LEVAJAC: Pitate koja je osnovna poruka koju sam hteo da pošaljem ovim delom? Pa hteo sam da o narodu kojem pripadam, na koga je od početka raspada Druge Jugoslavije čitav svet nagrnuo, i ala i vrana, kažem svoj sud, sud koji je zasnovan na objektivnim činjenicama, a ne na lažnim optužbama, podmetanjima, postistinama, falsifikatima. Da mi nismo takvi kako nas predstavljaju i vide. Da nije sva krivica do nas, već i do drugih. Što se tiče izbora recenzenata, hteo sam da kažem da tragično stradanje srpskog naroda nije od juče, već da ono vekovima traje, jer su ljudi koje sam naveo o tome pre jednog veka pisali, iznosili saznanja do kojih sam i sam došao.

GLAS: Govoreći u ovoj knjizi o jugoslovenstvu za koje kažete da je kao “kukavičje jaje srpskom narodu podmetnuto”, dolazite do pitanja - Zašto bi Srbi danas živjeli sa ostalim narodima u BiH kad ti narodi neće sa Srbima u Jugoslaviji da žive? Zašto nam se, prema Vašem mišljenju, istorija opet ponovila?

LEVAJAC: Zato što sa srpskim narodom mentalno nešto nije u redu. Evo, da vas pitam, kako je moguće da Srbi dva puta zajedničku državu prave sa narodom koji nas je samo u jednom veku dva puta klao i ubijao, o vrbe vešao, u jame bez dna bacao, nasilno asimilovao ili proterivao, posle pokolja u Mačvi, posle svih kama i jama, Jasenovaca i Prebilovaca, ne postavljajući nikakve uslove?

GLAS: U jednom dijelu bavite se srpskim deobama, a veliki Dušan Kovačević je naveo čak 20 srpskih podjela. Vidimo li kraj ovoj, moglo bi se reći reći, najgoroj karakteristici našeg mentaliteta?

LEVAJAC: Seobe su najveće zlo srpskog naroda, kada si u smutnim vremenima primoran da spašavaš glavu, porodicu, bližnje, pa moraš da tražiš novi životni prostor, tako da srpski narod danas u rasutosti živi. Još su crnje duhovne seobe, kada se menja i ime i prezime, i vera i način ishrane i cirkulacija krvi. A onda dolaze deobe koje vekovima traju, koje biblijske razmere imaju. Pitate ima li im kraja? Ima ako se opšte stavi iznad ličnog. Možemo se mi oko svega sporiti, i deliti, i različito misliti, ali kada je nacionalno pitanje u pitanju, onda moramo jedinstveno delovati. Moramo isto misliti. Tad nam niko ništa ne može. Zato naši neprijatelji s uzdahom ponavljaju: “Ne daj, Bože, da se Srbi slože!”

GLAS: Nedavno je objavljena i Vaša knjiga putopisa “Početak leta, Kuvajt i ja”. Opisali ste zanimljivosti i karakteristike ove zemlje, ali šta je ono što je za Vas tamo bilo posebno, što Vas je nagnalo da napišete knjigu?

LEVAJAC: Šta me nagnalo da napišem ovaj putopis? Pa to što je to drugi svet od ovoga u kojem živim. Potpuno drugačiji, koji mi je bio nepoznat dok ga nisam upoznao.

GLAS: Zanimljivo je da je putopis objavljen dvojezično, na srpskom i arapskom. Zašto ste se odlučili za taj korak?

LEVAJAC: Pa da bih svoje viđenje Kuvajta učinio dostupnim i njihovim čitaocima.

GLAS: U knjizi pišete da su u Kuvajtu sve vrijednosti Istoka i Zapada spojene u cjelinu. I na Balkanu vlada susret ta dva svijeta. Koliko je teško čovjeku da se izbori sa usaglašavanjem Istoka i Zapada u sebi?

LEVAJAC: Nisu baš sve spojene, ali je očito da oni nastoje da sve što je dobro i kvalitetno iz sveta preuzmu i u svoju tradiciju udenu. Na Balkanu je situacija još složenija. Ovde se tri civilizacije prepliću, i islamska i pravoslavna i katolička. Koliko je teško te tri civilizacije usaglasiti u sebi, ne znam, to zavisi od svakog pojedinca. Po svemu sudeći je teško, jer da je lako onda bi nam i stvarnost bila manje tragična.

GLAS: Kuvajt je jedina zemlja na svijetu koja u Ustavu ima član koji nalaže da nijedan stanovnik ne smije biti gladan. Mislite li da je moguće da takav Kuvajt opstane u društvenom poretku velikih sila?

LEVAJAC: Dok ima nafte i gasa može da opstane, a kad tih resursa nestane, niko ne zna šta će biti.

GLAS: Pored ovog putopisa, pisali ste putopise iz Kanade i Rusije. Kakav su utisak na Vas ostavile ove dvije zemlje koje dijele veličinu, ali i različita društvena uređenja?

LEVAJAC: Kakav su ostavile? Ostavile su i ostavljaju drugačiji osećaj za prostor i vreme. To se ne može porediti, tamo ništa nije po meri čoveka. Zamislite Rusiju koja ima jedanaest vremenskih zona, ili Kanadu u kojoj moja ćerka živi, pa kada se selila iz Britiš Kolumbije u Kvebek kamion sa stvarima je dvanaest dana putovao! Kada sam se iz tih zemalja vratio, naše ulice, navodni bulevari, avenije, na sokake su mi ličili.

GLAS: Poznati ste po tome što mnogo pišete, posvećeni ste književnom radu. Na čemu trenutno radite, možemo li očekivati nešto novo?

LEVAJAC: Da sam posvećen književnom radu, jesam, ali da mnogo pišem, mislim da to nije tačno. Pišem preko pedeset godina, a dosad sam objavio petnaestak knjiga. Ovde u Banjaluci ima više pisaca koji imaju više knjiga nego godina. Oni mnogo pišu. Nemam običaj da javno govorim šta trenutno radim, ali eto, pošto na tome insistirate, da kažem da već godinama pripremam knjigu koja bi bila, da se tako izrazim, neka vrsta mog završnog književnog udarca, kao kakvo delanije mog žića. Konglomerat priča i pripovesti, u formi romana, pod jednim naslovom - “Drvo slikano pisanim rečima”.

Moderna književnost

GLAS: Kako posmatrate nove tokove u književnosti i pojavu sve većeg broja mladih književnica u Banjaluci, što ranije nije bio čest slučaj?

LEVAJAC: Nije mi poznato da u književnosti postoje novi tokovi ni u svetu, a kamoli ovde. Iz istorije književnosti kao profesor znam da su sve škole isprobane i da je teško neki novi način pisanja otkriti. A nije mi ni poznato da u Banjaluci ima veliki broj mladih književnica. Verovatno nisam obavešten. Ako ih ima, svaka čast, jer me svako duhovno stvaralaštvo raduje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana