Sreto Tanasić: Našom baštinom ponosili bi se i mnogo veći narodi

Kaže to u intervjuu za “Glas” predsjednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika i direktor Instituta za srpski jezik i književnost ANURS-a Sreto Tanasić, dodavši da zakon o jeziku i pismu služi kao osnova i okvir za regulisanje upotrebe srpskog jezika i ćirilice, kako u Srpskoj, tako i u Srbiji.

Decenijama je, ističe, srpska jezička situacija bila neuređena, posebno poslije raspada bivše države Jugoslavije i srpsko-hrvatskog jezičkog zajedništva, a prema tome kakva je jezička situacija, kakav je odnos države prema nacionalnom jeziku može se prosuđivati i kakav je odnos prema narodu, nacionalnoj kulturi.

- Jer jezik je najpouzdaniji čuvar nacionalnog i kulturnog identiteta. On je najveća riznica znanja o nama, o onome što smo radili i što su nam drugi radili, u srpskom jeziku je zapisana naša duhovna i materijalna kultura. Na srpskom jeziku stvorili smo pisanu baštinu kojom bi se ponosili i mnogo veći narodi. Miroslavljevo jevanđelje, napisano na srpskoj verziji staroslovenskog jezika, predstavlja takav dragulj u srpskoj, slovenskoj i svjetskoj baštini. Takođe Kulinova povelja, najstariji cjelovit pisani dokument na srpskom narodnom jeziku, oba spomenika čak s kraja 12. vijeka. Tu su druga stara jevanđelja, tu su životopisi Svetog Save i svetih srpskih kraljeva, pa mnoga djela u kasnijim vijekovima. Nije suviše reći ni da je u odgovornim i uređenim državama jezička politika u osnovi nacionalne i kulturne politike. Ima razloga što se u oba zakona u naslovu pominju uz upotrebu zaštita i očuvanje srpskog jezika. Svjedoci smo stalnog i osmišljenog potkradanja i preimenovanja najvrednijih spomenika srpske pisane baštine, čemu se moramo organizovano kao države i struka - suprotstaviti. Moramo zaštititi, sačuvati svoje pisano kulturno blago, koje nas na najbolji način predstavlja kao kulturno izgrađen narod. Valjda je nama lakše sačuvati istinu o sebi nego drugima da falsifikovanjem uzmu to što je naše. Usvajanje zakona lično sam doživio kao potvrdu da se naše zalaganje da se u obje države zakonski reguliše jezička situacija, na jednoj strani, i kao potvrdu da su naša državna rukovodstva shvatila i potvrdila da su srpski jezik i ćirilica bitan elemenat identiteta, zalog opstanka na mapi kulturnih naroda i uopšte opstanka. To nam daje razlog da sa više optimizma gledamo na poboljšanje statusa srpskog jezika i pisma.

GLAS: U Srpskoj su Bošnjaci iskoristili pravo zaštite vitalnog nacionalnog interesa, te su na neko vrijeme odgodili njegovo stupanje na snagu? Da li ovaj zakon i na jedan način ugrožava jezike ostalih konstitutivnih naroda u BiH, te latinicu?

TANASIĆ: Ovo je primjer kako se sve može zloupotrijebiti, pa i taj vrlo značajan institut. Njegovo pokretanje u ovom slučaju je pretvaranje ovog, kažem značajnog, instituta u najobičniju igračku pomoću koje se pokušava jednom narodu osporiti pravo na njegov jezik i pismo, pravo da sam uređuje njihovu upotrebu. A pravo na sopstveni jezik je jedno od elementarnih ljudskih prava, koje niko ozbiljan ni ne pokušava osporiti, a niko u civilizovanom svijetu ne bi od sramote podržao bilo koga ko to pokuša da čini. Nigdje u svijetu, a posebno u Evropi kakva god da je ona danas. U konkretnom slučaju ovaj zakon ni na koji način ne zadire u jezička prava dva druga naroda u BiH i Srpskoj. Ni zakon niti Srbi ne žele da se miješaju u to kako oni uređuju svoj jezik. Ovdje je očigledno na djelu proziran pokušaj da se srpski jezik, kako je stranac u Ustavu i nehotice lijepo tačno upisao “jezik srpskog naroda”, drži u stanju neuređenosti, da se ne zna kad i kako se upotrebljavaju, da se srpski jezik ne njeguje, a ćirilica drži praktično na marginama. Pitao sam jednom već: da li je nekome ovo danas ideal, kad se u Srpskoj rijetko vidi ćirilica, ili je i ovo mnogo?

GLAS: U svakom slučaju, svaki zakon je mrtvo slovo na papiru, ako se dosljedno ne primjenjuje. Koliki su stvarni dometi ovog zakona?

TANASIĆ: U pravu ste, zakon se ne pravi da stoji u fioci, nego da se primjenjuje. Svjedoci smo da u Srpskoj i u Srbiji odgovorni ljudi u državi znaju kako se zakon primjenjuje uspješno, tako da neće biti potrebno ni opravdano vrijeme praznog hoda u tom pogledu. Usvajanje zakona je i došlo kao posljedica svijesti najodgovornijih predstavnika u obje države i o značaju srpskog jezika i pisma, ako hoćete, i za opstanak srpskog naroda i o nezavidnom položaju njihovom. Vjerujem duboko da se nisu samo šalili kad su pokrenuli inicijativu za usvajanje zakona. Srpska jezička struka i Odbor za standardizaciju srpskog jezika kao najviše svesrpsko i sveinstitucionalno tijelo osnovano radi planiranja i usaglašenog djelovanja, između ostalog, i kad je posrijedi briga o statusu srpskog jezika na cjelokupnom srpskom nacionalnom prostoru, spremno su dočekali ovaj zakon, dakle, stoji državi na raspolaganju. A poznato je - u nauci sociolingvistici i praksi uređenih država, da se jezička politika osmišljava u dobroj saradnji struke i države, a sprovodi u dobroj saradnji države i struke. Kad je posrijedi zaštita i upotreba ćiriličkog pisma, u Odboru za standardizaciju srpskog jezika željeli smo i bolji status njegov. Kad je posrijedi sam srpski jezik, mislim da zakon (ili zakoni) daje dovoljno mogućnosti da se status jezika bitno promijeni nabolje i na bolje. Kad je država jednom rekla da je srpski jezik važan, onda je to razlog da razmislimo kakav nam je jezik danas u administraciji, u dokumentima koji izlaze iz državnih ustanova, kakav je jezik administracije, nauke i, izvinite, jezik sredstava informisanja. Ako se složimo da je loš, onda ćemo se složiti i kako treba da se popravi. Postaviće se pitanje lektorske službe svuda tamo gdje se upotrebljava srpski jezik. Postaviće se pitanje kakvim jezikom se služe naši političari. Posebno - postaviće se možda najvažnije pitanje statusa srpskog jezika u školstvu, a status se ocjenjuje prema broju časova nacionalnog jezika u školi, pa pitanje zašto se srpski jezik ne izučava na univerzitetima, državnim i privatnim. To je put koji vodi ka otklanjanju svih ili gotovo svih problema u vezi sa statusom srpskog jezika i sa nivoom jezičke kulture.

GLAS: Šta najviše, ako možemo tako reći, nagriza jezik i pismo?

TANASIĆ: Reći ću: treba na prvom mjestu krivicu tražiti kod samih nas. Najviše ih nagriza naša nebriga. Pošto je srpski jezik sa ćirilicom u osnovi našeg nacionalnog i kulturnog identiteta, moramo mu posvećivati pažnju saglasno značaju. Direktna posljedica dugogodišnje i višedecenijske nebrige jeste stanje opšte zapuštenosti srpskog jezika i u Srbiji i u Srpskoj, nizak nivo jezičke kulture (u Crnoj Gori su drugačije nevolje). Tu našu nebrigu, neodgovornost, nedovoljnu institucionalnu brigu o srpskom jeziku i pismu drugi samo podržavaju i koriste. Takođe, u dobroj mjeri možemo prisvajanje i potkradanje naše pisane baštine, nekih od najznačajnijih djela pripisati našoj nedovoljnoj i institucionalno neorganizovanoj zaštiti. Doskora najveći broj odgovornih ljudi u državnim vlastima nije ni znao da ta krađa i postoji, a kamoli kakav značaj ima. Eto sad ima zakonska osnova da o tome brinemo - kao struka, ali i država. Prozivaće nas kulturna javnost i sve nacionalno odgovorne snage, a prozivaćemo se, šta na tom planu činimo. Kažem još jednom: mnogo je lakše nama, ako to hoćemo, da se istinom borimo za svoje nego drugima da se služe falsifikatima u krađi i otimanju našega. Kulturna javnost je na našoj strani, struka hoće, samo joj je potrebna i druga strana - država opredijeljena da radi svoj posao.

GLAS: Jednom prilikom rekli ste da se strane riječi uvode u srpski jezik “na divlje”, bez gramatičkog “upodobljavanja” zakonima srpskog jezika i da je u tome nevolja i opasnost. Da li se šta promijenilo?

TANASIĆ: Mogao bih reći da se u jezičkoj stvarnosti nije promijenilo nabolje, daj Bože da nije nagore. Dobro je to što smo usvajanjem zakona o jeziku i pismu jasno rekli da su nam značajni. Naravno, ostajem pri tome što sam rekao. Ne možemo mi postaviti zid prema stranim riječima, ali ih moramo primati u srpski jezik promišljeno, s mjerom, tj. kad su zaista neophodne, i gramatički ih upodobljavati sa zakonima srpskog jezika. Svi se slažemo da je srpski jezik, kao i drugi jezici, najviše pod navalom riječi iz engleskog jezika. Kako najugledniji sociolingvista Milorad Radovanović reče: “Glavna, i jedina racionalna, naučno i civilizacijski opravdana, poruka ovim povodom bila bi - biti danas protiv uticaja engleskog u jezicima sveta, pa i u srpskom zaludno je i besmisleno, prepuštanje toga toka stihiji i slučajnostima - opasno je i nekulturno.” Ovo moramo imati na umu, i u pojedinačnom ponašanju i u osmišljavanju jezičke politike.

GLAS: Da li sa odumiranjem jezika odumire nacija ili da li sa odumiranjem nacije i kulture odumire i jezik?

TANASIĆ: I jedno i drugo pitanje imaju smisla. Zastao bih malo kod prvog pitanja: odumire li sa odumiranjem jezika nacija (i kultura)? O ovome moramo ozbiljno razmišljati. Ali možda nam se čini, a tako nam neki i govore: jezik ne odumire, nego se mijenja. Rekao bih: šta je nego umiranje ili ubijanje jezika ako se nad njim vrši nasilni inžinjering, što je danas na djelu? Želi se promijeniti jezik nasilnim djelovanjem na njegovu strukturu i leksiku, a rekli smo da je u jeziku duh jednog naroda njegov identitet. Time se želi uništiti naš identitet, kulturni obrazac, naše viđenje svijeta i porodice izgrađivane u skladu s našom tradicijom i u okrilju pravoslavne crkve, želi se uništiti hrišćanski život.

GLAS: Upozoravali ste i da počinjemo da odbacujemo sve što nosi nacionalni predznak. Zbog čega to smatrate?

TANASIĆ: Tako je. Postoji, ili: bio je, neko vrijeme takav pravac, dijelom kao osmišljen projekat uticaja na nas, dijelom kao i izraz domaćih grupa i pojedinaca koji su išli u tom pravcu iz nekih svojih interesa. Srećom, danas je vidljiv otpor tom pogubnom djelovanju. To se posebno vidi kod mladih naraštaja. Oni više neće da prihvataju taj ponižavajući uticaj, politiku samoponištavanja. To nije napredak naroda, nije znak kulturnog prožimanja, što je svakako poželjno; već pokušaj kulturnog porobljavanja. To mladi neće.

GLAS: Šta se mora uraditi da bismo zaštitili jezik, pismo, identitet?

TANASIĆ: Mora se nastaviti ovo što smo dostigli donošenjem zakona o upotrebi, zaštiti i očuvanju srpskog jezika i ćirilice. Ako se u državi nije posvećivala potrebna pažnja nacionalnom jeziku i pismu, razumljivo je što nije bila dovoljno ni svijest o njihovom značaju za naš nacionalni i kulturni identitet. Moramo, znači, mijenjati tu svijest - mijenjanjem samog statusa srpskog jezika i ćirilice, o čemu sam već nešto govorio.

GLAS: Imenovani ste nedavno za direktora Instituta za srpski jezik i književnost Akademije nauka i umjetnosti Srpske? Šta planirate?

TANASIĆ: Nacionalne akademije se osnivaju na prvom mjestu radi staranja o nacionalnom jeziku i njegovom izučavanju. Pokretanjem rada ovog instituta i Akademija to potvrđuje, mada briga o srpskom jeziku i pismu u njoj ni do sada nije bila zanemarena. Želimo i planiramo, već smo počeli da na tome radimo, da se u Institutu zasnuju dugoročni projekti za izučavanje srpskog jezika i književnosti. To podrazumijeva i školovanje kadrova. Radiće se prvenstveno na onome što je na tlu Srpske i BiH, ali svakako imajući u vidu jedinstven srpski jezički i kulturni prostor. Kao direktor radiću zajedno sa njegovim Naučnim vijećem i upravom ANURS-a na zasnivanju i obezbjeđivanju stabilnog finansiranja dugoročnih projekata od nacionalnog značaja na podizanju mladog kadra. Mi u Srpskoj smo u ozbiljnom zaostatku, vjerujem da najodgovorniji ljudi u državi to razumiju, razumiju da smo mi na braniku srpskog naroda, što su potvrdili donošenjem zakona o jeziku i pismu. Razumije se, Institut je tu i da uvijek kad od njega država zatraži bude servis za svako iskrslo pitanje. Zato i postoje državne nacionalne institucije i svako ko hoće da u njima radi mora to poštovati.

Zvono za uzbunu

GLAS: Možemo li biti zadovoljni brojem studenata koji upisuju studije srpskog jezika i književnosti? Treba li nešto mijenjati u obrazovanju?

TANASIĆ: Nije prijatna činjenica da se već neko vrijeme javlja mali broj studenata i u Srbiji i u Srpskoj. I to zvoni na uzbunu u državi. Razlozi su jasni - u društvu je srpski jezik kao nacionalni jezik bio obezvrijeđen, pa i ponižen. Kad se bude cijenilo i tražilo dobro poznavanje srpskog književnog jezika na svakom značajnijem poslu, kad utvrdimo njegov bolji status u obrazovanju - i preko povećanja broja časova, kad uvedemo obaveznu lektorsku službu svuda gdje je to potrebno, pojaviće se i veća potreba za zapošljavanjem kadra, on će biti cijenjen i plaćan u skladu sa značajem srpskog kao nacionalnog jezika, ali će se od njega i tražiti više. Kad su posrijedi nacionalne discipline, što jesu srpski jezik i pismo, nikako se ne smije snižavati nivo studija, ali se mora u društvu pridavati veći značaj njima. Usvajanje zakona o jeziku i pismu je i početak vraćanja statusa srpskom jeziku i pismu, vraćanje dostojanstva srpskom jeziku i ćirilici kao temelju srpske kulture i identiteta. Time će se vratiti interesovanje mladih za studije srpskog jezika i književnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.