Petar Škrbić, penzionisani general Vojske Republike Srpske: Plavšićeva nije mogla da smijeni Mladića jer ga nije ni imenovala

Darko Momić
Foto: Velibor Tripić

Vi novinari uvek pitate za neke pikanterije i tako nešto, ali ne može se u jednom intervjuu opisati general Ratko Mladić. To je izuzetna ličnost kakvu je moguće sresti samo jednom u životu, a mi smo imali privilegiju da s njim budemo svaki dan, kaže bivši pomoćnik komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske za organizaciju, mobilizaciju i personalne poslove, penzionisani general VRS Petar Škrbić.

On u intervjuu za “Glas plus” govori o prvom komandantu VRS i pokušajima njegove smjene, zatim o strateškoj ulozi i značaju Vojske Republike Srpske, ali i svojim svjedočenjima pred Haškim tribunalom i situaciji u kojoj se danas nalaze demobilisani borci VRS.

- Na dan kada je Narodna skupština Republike Srpske donela odluku o formiranju VRS, tog 12. maja 1992. godine, bio sam u Generalštabu Vojske Jugoslavije koja je takođe bila tek u nekoj vrsti formiranja nakon onoga što se desilo sa JNA. Imao sam nameru odmah da dođem u Vojsku Republike Srpske i stavim se na raspolaganje generalu Ratku Mladiću, ali nije mi dozvoljeno - prisjeća se general Škrbić perioda od prije skoro tri decenije.

GLAS: Kako Vam nije dozvoljeno?

ŠKRBIĆ: U Generalštabu sam učestvovao u izradi analize dešavanja u Sloveniji i zbog toga nisam bio deo Vojske Republike Srpske u trenucima njenog formiranja. Došao sam 1993. godine u Drugi krajiški korpus na mesto pomoćnika komandanta za moral, verske i pravne poslove i to je moja prava vokacija. Pomoćnik komandanta tog korpusa generala Gruje Borića sam bio do 1994. godine, kada je stigao telegram da se javim u Glavni štab na dužnost pomoćnika komandanta VRS Ratka Mladića za personalne i poslove mobilizacije. Bio sam mu pomoćnik do oktobra 1996. godine, dok nije smenjen. U stvari, njega je par meseci pre toga smenila tadašnja predsednica Republike Srpske Biljana Plavšić, ali ja lično sam mu rekao: “Generale, ona Vas nije postavila, ona ne može ni da Vas smeni”.

GLAS: Možete li da budete malo precizniji?

ŠKRBIĆ: Činjenica je da je za postavljanje generala nadležan predsednik Republike, ali slučaj generala Mladića je istorijski interesantan. Njega za komandanta nije postavio predsednik Republike, već Narodna skupština RS. Zato sam mu rekao da on treba da ostane komandant dok odluku o njegovoj smeni ne donese Narodna skupština RS koja ga je i postavila na tu funkciju. Tako je i bilo i on je posle te odluke NSRS napisao da prenosi ovlaštenja na generala Manojla Milovanovića. Rekao je da on ne predaje dužnost, jer u ratu nije predao ni stopu zemlje, niti bilo šta drugo u životu i da zato ne predaje dužnost, već prenosi ovlaštenja.

GLAS: Da li je tačno da je sve visoke oficire VRS pozvao na sastanak u Han Pijesak kako bi im rekao ko je najzaslužniji za stvaranje Republike Srpske i da je na tom sastanku rekao da su najzaslužnije majke koje su dale svoju djecu za Republiku Srpsku?

ŠKRBIĆ: On je to često govorio. Voleo je kada god imamo malo više vremena da nam govori o istorijskoj ulozi naše vojske. To je bilo uglavnom posle rata, jer smo tokom rata stalno bili na borbenoj liniji. Ja sam sa generalom Mladićem bio tri od 13 kilometara ispred prve borbene linije.

GLAS: Pa zar je to normalno?

ŠKRBIĆ: Pa nije normalno, ali kako da ne idem?! Bila bi sramota da ja ne idem, a da ide komandant Glavnog štaba.

GLAS: Ali zar je normalno da komandant Glavnog štaba ide ispred prve borbene linije i na taj način rizikuje život?

ŠKRBIĆ: On je na taj način motivisao borce. Ma kakve borce, motivisao je čitave brigade. Komandantu novigradske brigade je rekao da do ujutro do šest sati ima da bude tamo gde je on bio taj dan. I brigada je morala da bude tamo. General Mladić je bio i lično i komandantski hrabar, ali suštinska i strateška stvar je da je Vojska Republike Srpske stvorena da zaštiti narod od genocida. Da zaštiti srpski narod od novog pokolja. Mi smo svoj zadatak ispunili i mi smo na to ponosni.

GLAS: Kakav je onda Vaš odnos prema optužnicama za ratne zločine koje su stigle i njega i gotovo sve članove Glavnog štaba?

ŠKRBIĆ: Mi smo 1993. godine rekli generalu Mladiću da je Haški sud osnovan zbog njega, a advokat Toma Fila nam je 1996. godine rekao da će udruženi zločinački poduhvat i komandna odgovornost zadesiti sve nas iz GŠ.

GLAS: Na kraju optužnica nije stigla samo Vas i generala Milovanovića?

ŠKRBIĆ: Ali bili smo osumnjičeni. Svaki put kada smo išli na svedočenja u Hag upozoravani smo da ne moramo da odgovaramo na pitanja ako smatramo da ćemo sebe izložiti krivičnom gonjenju.

GLAS: Kako je moguće da bude optužen komandant GŠ i gotovo svi njegovi članovi, a ne bude general Milovanović koji je bio načelnik GŠ?

ŠKRBIĆ: General Milovanović nije bio u Glavnom štabu kada se desila Srebrenica. Bio je u zapadnom delu Republike Srpske, ali iz pijeteta prema njemu ne bih da govorim o tome.

GLAS: Kome ste sve bili svjedok na suđenjima u Hagu?

ŠKRBIĆ: Bio sam svima. Taj sud je davao sve od sebe da poveže VRS i VJ, a ja sam na svim suđenjima ponavljao da nas jeste pomagala Vojska Jugoslavije, ali da smo mi imali svoj sistem rukovođenja, komandovanja, unapređivanja, školovanja...

GLAS: Na šta su ličili sastanci Glavnog štaba i da li Vam je neki ostao u posebnom sjećanju?

ŠKRBIĆ: Meni je najupečatljiviji ostao Kolegijum komandanta GŠ od 4. avgusta 1995. godine.

GLAS: Zašto?

ŠKRBIĆ: Stigao je dopis da se general Mladić postavlja na dužnost savetnika predsednika Republike za odbranu RS i RSK. On me pitao da li to postoji i rekao sam mu: “Šefe, (tako smo ga zvali kada smo samo mi generali bili na okupu), takvo formacijsko mesto ne postoji. Vi ste smenjeni”. Nas 18 generala potpisalo je da Narodna skupština RS mora da donese odluku o smeni. Tu odluku smo poslali Narodnoj skupštini i sredstvima informisanja. Skupština se nije mogla sastati i on je ostao komandant do oktobra 1996. godine. Zašto mi je to ostalo u pamćenju? Zato što ni do danas nemam odgovor odakle ideja da u situaciji kada pada Krajina, kolone izbeglica beže iz Republike Srpske Krajine, pao Glamoč, Mrkonjić Grad... neko donosi odluku o smeni najsposobnijeg među nama.

GLAS: Kako se osjećate sada kada ga gledate onako oronulog u haškoj sudnici?

ŠKRBIĆ: To oni namerno rade. Žele da pokažu kako je on već propao. Da nije u pitanju Ratko Mladić, da je bilo ko drugi na njegovom mestu, do sada bi umro.

GLAS: Kako će istorija verifikovati ulogu VRS?

ŠKRBIĆ: Da li smo mi doprineli stvaranju Republike Srpske je političko pitanje i nije toliko ni bitno. Mi smo odbranili srpski narod od novog genocida i pokolja. I na to smo ponosni.

GLAS: Da li vojnik VRS danas ima status kakav zaslužuje?

ŠKRBIĆ: Ja živim u Srbiji, pa možda i nije u redu da govorim o tome kako ovde žive vojnici, ali smatram da ima dosta ljudi koji nisu dobili ono što zaslužuju.

GLAS: U januaru naredne godine biće 30 godina od nastanka Republike Srpske, a još nije izgrađen centralni spomenik poginulim borcima?!

ŠKRBIĆ: Valjda će ga podići, ali kada već insistirate, moram da kažem da ima mnogo stvari koje nisu u redu. Borci se osećaju zaboravljenim.

GLAS: Šta se desilo u Srebrenici u julu 1995. godine?

ŠKRBIĆ: Mi na Kolegijumu nikada nismo razgovarali o Srebrenici. Pre tih dešavanja nismo zato što to uopšte nije bila tema, a poslije 25. jula smo svi prešli u zapadni dio RS i nismo imali kada da pričamo o tome.

GLAS: Kako danas gledate na sliku koja je stvorena o tome?

ŠKRBIĆ: Pisao sam o tome da je 28. divizija pod komandom Nasera Orića bila direktno povezana sa Drugim korpusom u Tuzli i da su od Srebrenice napravili militarizovanu, a ne demilitarizovanu zonu. Nemam nikakva zvanična saznanja o onome što se desilo u Srebrenici u julu 1995. godine, a neformalna saznanja su da ih je dosta poginulo u proboju. Nažalost, bilo je ubistava, ali ko je to radio i zašto, to nisam uspeo da dokučim, a mislim da nije ni general Mladić.

Sastanci

GLAS: S kim ste najčešće u kontaktu?

ŠKRBIĆ: Do pandemije smo se svi generali VRS, mi koji živimo u Srbiji, okupljali prve srede u mesecu, ali poremetila nas je pandemija. Dolazili su Boško Kelečević, Grujo Borić, Mićo Grubor, Savo Sokanović, Dušan Kukobat, Žika Ninković, jedno vreme je dolazio i Božo Novak...

GLAS: Gdje ste se sastajali?

ŠKRBIĆ: U restoranu “Igmanac”, pa je zatvoren. Mi se preselimo u “Bristol”, zatvori se “Bristol”. Pređemo u restoran u Domu Vojske, oni zatvore Dom vojske zbog epidemije. Poslednji put smo se sastali u Domu omladine. E tu nam je baš mesto (smijeh).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana