Petar Ristanović, istoričar: Srpska je Srbima kuća koju moraju odbraniti

Veljko Zeljković
Petar Ristanović, istoričar: Srpska je Srbima kuća koju moraju odbraniti

Mnogi smatraju da Republika Srpska danas predstavlja strehu koju ukoliko neki sklone, a te namjere svakim danom postaju sve očiglednije, srpski narod na ovim prostorima ostaće bez ikakve zaštite. Da li se jedan takav scenario može desiti?

Istoričar Petar Ristanović, čija je doktorska disertacija iz oblasti nacionalne istorije prije par godina nagrađena kao najbolja, ističe da čvrsto vjeruje u daljni opstanak i prosperitet Republike Srpske.

- Srbi Republiku Srpsku vide kao svoju kuću. A kuća se braniti mora. Izazovi postoje. I tek će ih biti u budućnosti. Verujem, sve više i više. Ali, ukoliko srpski narod sa obe strane Drine bude i dalje jedinstven, odlučan i pametan, onda će i kuća biti sigurna - poručio je Ristanović u intervjuu za “Glas Srpske”.

U nastavku ovog razgovora on je govorio i o srpskom identitetu, čiji su, kako je naglasio, temelji godinama unazad potkopavani, ali i nedostatku samokritike, priznavanju grešaka i učenju na njima. Objasnio je i zašto Srbi, ali i mnogi drugi narodi, slave svoje poraze te otkrio kojeg bi srpskog državnika iz prošlosti volio da vidi na današnjoj političkoj sceni. S obzirom na to da u intelektualnoj javnosti figurira kao ekspert za “kosovsko pitanje”, jedno od neizbježnih tema bilo je i Kosovo. Ristanović smatra da će idealizovana albanska priča u vezi sa Kosovom vremenom sigurno biti srušena.

GLAS: Albanski istoričari tvrde da je dinastija Nemanjića bila ilirskog porijekla, a da je srpska nacija formirana u 19. vijeku. Zašto se uporno izlazi sa ovakvim i sličnim neistinama, koje nemaju nikakvo naučno i istorijsko uporište?

RISTANOVIĆ: Navedene teze je izneo samozvani albanski istoričar Jusuf Budžovi, albanski pisac i publicista, nekadašnji dopisnik “Rilindje” iz Bona i aktivista Rugovinog Demokratskog saveza Kosova tokom devedesetih. Budžovi često piše fikciju, pa je možda u poodmaklim godinama pomešao žanrove o kojima piše. Tvrdnje su potpuna besmislica, ali odražavaju duh prisutan u albanskoj istoriografiji. Odraz tog duha su i mnogo opasnije tvrdnje, bolje “upakovane” pa neko nedovoljno upoznat sa istorijom ovog prostora, pogotovo stranci, mogu lakše poverovati u njih. Govorim o tvrdnjama kojima se negira srpski karakter manastira na Kosovu i Metohiji ili iznosi krajnje jednostrana i tendenciozna slika događaja iz 20. veka. Na njih se mora odgovarati, uporno i dosledno i stalno pozivati na istorijske izvore. Daleko od toga da Albanci nemaju sopstvenu istoriju. Pogrešno je negirati je. Ali, na temama gde je istorija Albanaca i Srba isprepletana ne sme se dozvoliti njena zloupotreba i jednostrano tumačenje u političke svrhe.

GLAS: Da li se može reći kako se danas na Kosovu vodi “drugi kosovski boj”, nakon onog sa oružjem, sada svojevrsni istorijski i kulturni. Kakav epilog očekujete?

RISTANOVIĆ: Sukob Srba i Albanaca u vezi sa prostorom Kosova i Metohije traje najmanje vek i po. Povremeno je u njemu govorilo oružje, ali mnogo češće su korišćene druge metode borbe. Sporovi na polju istorije se vode već decenijama. Srbi su, to se mora reći, danas u podređenom položaju. Albanci su se pokazali kao znatno umešniji da svoje tvrdnje predstave međunarodnoj javnosti. Stoga nije slučajno da većina takozvanih eksperata zastupa izrazito proalbanske stavove. Ne treba u tome tražiti neku međunarodnu zaveru. Takvo stanje je rezultat našeg nerada, neorganizovanosti, odsustva inicijative. Uveren sam da se mnogo šta u danas dominantnom narativu o kosovskom pitanju može izmeniti. Da bi se to dogodilo, potrebno je da se u tom pravcu organizovano radi, a takav rad ne može biti rezultat inicijative pojedinca, već isključivo svih srpskih državnih institucija.

GLAS: Akademik Ljubodrag Dimić smatra kako Albanci već 140 godina rade na stvaranju svog vijaleta koji je projektovao još turski sultan Abdul Hamid. On je upozorio da Albance nikako ne treba potcijeniti, jer se radi o upornom narodu koji je posvećen svom konačnom cilju.

RISTANOVIĆ: Potpuno se slažem sa svojim profesorom, akademikom Dimićem. Srpski političari, intelektualci, pa i građani, dugo su potcenjivali Albance. Situacija danas je, makar delom, posledica takvog odnosa. I među Albancima je puno podela, sukoba, dnevno-političkih obračuna, ali ih krasi u modernom svetu nesvakidašnja odanost nacionalnim ciljevima i jedinstvo oko njih.

GLAS: Da li suđenje Hašimu Tačiju i “ekipi” u Hagu može nešto “naglavačke” promijeniti u odnosu velikih sila prema Kosovu i Srbima?

RISTANOVIĆ: Ne treba imati iluziju da može doći da brzih, dubokih, “naglavačke” promena. Ali, postepeno i uporno promene su moguće i treba raditi na tome da do njih dođe. Albanci na Kosovu dve decenije govore o takozvanoj “Oslobodilačkoj vojsci kosova”, kao organizovanoj vojsci koja je imala svoje heroje i mučenike. Ističu kako je vođen “oslobodilački rat bez ijedne mrlje”. Takva, idealizovana slika će neizbežno biti srušena. Na početku suđenja Hašim Tači i Kadri Veselji svoju odbranu temelje na tvrdnji da nisu bili deo udruženog zločinačkog poduhvata, jer je “Generalštab OVK” postojao samo na papiru i nije imao efektivnu kontrolu nad jedinicama. To je potpuno u suprotnosti sa svime što su do sada govorili. Još važnije, u optužnici protiv četvorice do sada optuženih, a verujem da će ih biti još, govori se o 37 logora za Srbe, više od 400 zatvorenika u njima i više od 100 ubijenih. Daleko od toga da je to čitava istina o ratu na Kosovu i Metohiji, ali već ovi navodi potpuno ruše sliku koju su Albanci i njihovi međunarodni saveznici veoma uspešno gradili tokom prethodne dve decenije.

GLAS: Da li ta vrsta albanske posvećenosti nedostaje i Srbima te da li je sada prava prilika da se zabodu nacionalni putokazi te šta bi na njima trebalo pisati?

RISTANOVIĆ: Temelj jedinstva u vezi sa zajedničkim, nacionalnim ciljevima teško da može biti neki dokument. Jedinstvo je odraz stanja svesti i vere u isti sistem vrednosti. Ne sme se zaboraviti da je u sklopu plana za takozvanu normalizaciju odnosa Beograda i Prištine od Srbije traženo da utiče na “promenu svesti” građana. Teme o kojima sada govorimo su identitetske, a identitet je nešto što se gradi. Nakon svega kroz šta su Srbi prošli u 20. veku, i usled svih izazova modernog sveta, mnogi temelji srpskog identiteta su potkopani. Treba ih uporno ojačavati, a što će, uveren sam, dovesti i do većeg jedinstva u vezi sa nacionalnim interesima.

GLAS: Koliko smo i mi sami odgovorni za situaciju u kojoj smo se kao narod našli?

RISTANOVIĆ: Ako je pojedinac najodgovorniji za svoju sudbinu, onda se slično može reći i za narode. Naravno, okolnosti su kompleksnije. Na Balkan su uvek snažno uticali geopolitički sukobi sila. Ipak, to nas ne oslobađa odgovornosti za pogrešne izbore, za pogrešne ljude kojima su Srbi verovali, sa kojima su uvezali svoju sudbinu. U razgovorima između ljudi često se može čuti rečenica: “Sami smo krivi”. Međutim, posebno kod političara, pa i intelektualaca, nedostaje samokritika, priznavanje grešaka i učenje na njima. A to nam je, verujem, neophodno.

GLAS: Miloš Obrenović navodno je volio govoriti da su Srbi jedini narod “pod kapom nebeskom koji slavi poraz i uvijek voli pogrešne ljude”. Koliko ima istine u ovim njegovim riječima?

RISTANOVIĆ: Među Srbima je postalo uobičajeno da se govori kako je kosovski zavet po nas koban, jer se u njemu slavi poraz. Međutim, ako se osvrnemo na najveće mitove drugih naroda, koji su ugrađeni u temelje njihovog identiteta, videćemo da Grci slave Termopilsku bitku, Francuzi palog viteza Rolanda, Englezi kralja Artura. Stariji Britanci i danas stoje mirno dok se recituju Tenisonovi stihovi o jurišu lake konjice tokom bitke na Balaklavi, u Krimskom ratu. Sve su to primeri slavljenja poraza. I to nije slučajno. Kolektivne patnje i stradanja ujedinjuju. To je, uostalom, odraz hrišćanskog duha, jer je temelj hrišćanstva stradanje i vaskrsnuće.

GLAS: Kada biste mogli birati da nekoga “vratite” iz prošlosti i projektujete u sadašnjost, ko bi to bio: Miloš Obrenović, Karađorđe, Kralj Petar, Nikola Pašić ili možda Milovan Milovanović?

RISTANOVIĆ: Svi koje ste nabrojali bili su veliki srpski državnici. Daleko od toga da su to bili ljudi bez mana, ali zajedničko im je da je Srbija nakon njihove smrti bila bolje mesto za život, nego što je bila pre njih. Ne želim da vraćam nikoga, već bih voleo da se ista mera uspešnosti koristi i za državnike danas. Da se rad lidera ocenjuje prema tome da li od države na čijem su čelu prave bolje mesto za život nego što je bila pre njih.

Biografija

Ristanović je doktorirao na Odjeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Njegova doktorska disertacija, naslovljena “Srpska intelektualna elita i kosovsko pitanje 1974-1989”, dobila je nagradu “Gavrilo Princip”, kao najbolja doktorska disertacija iz oblasti nacionalne istorije odbranjena u Srbiji 2018. godine. Zaposlen je kao naučni saradnik u Institutu za srpsku kulturu Priština/Leposavić. Autor je više naučnih radova i višestruko nagrađivane knjige “Kosovsko pitanje 1974-1989”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana