Nikolina Friganović, glumica, za “Glas Srpske”: Najteže je strah pretvoriti u saveznika

Odsustvo vaspitanja, empatije, razumijevanja, strpljenja, duha, ljudske komunikacije, prirodnog jednostavnog života me sve više uznemiruje. Nisam osoba kojoj prija sve ovo, slabo funkcionišem u ovakvom svijetu. S jedne strane je potrebno biti informisan i upućen, a  sa druge, iskreno, ne znam šta bih radila sa svim tim informacijama  - u meni nema prostora za sav taj sadržaj.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske Nikolina Friganović, s kojom smo razgovarali o vremenu u kojem živimo, o organičenjima koja preživljavamo i o umjetnosti kao ljekovitom čudu u svemu tome. Friganovićeva je u posljednjih godinu dana ostvarila zapažene uloge u predstavi “Stranci u noći”, seriji “Kosti” i filmu “Dara iz Jasenovca”.

- Voljela bih kad bismo mogli da živimo prisnije, intimnije, opuštenije, bezbrižnije. A kako?! Nova pravila koja donosi savremeni svijet su teška za mnoge - dodaje Friganovićeva.

GLAS: Otuđenost je jedan od motiva “Stranaca u noći”, jedne od novih predstava u NPRS. Šta možete da nam kažete o radu na tom komadu?

FRIGANOVIĆ: Mi smo se, spletom okolnosti, otuđili jedni od drugih i prije pandemije. O tome govori ova predstava. Radili smo intenzivno, posvećeno, bili smo usmjereni jedni na druge. To nije bio lak proces. Ovaj tekst je nastao na osnovu filmskog scenarija. Tu je bilo mnogo zamki, ali i mnogo vježbe, teških proba, i različitih energija. Kada pogledate rezultat sve je lako i jednostavno. Cilj nam je bio isti i uspjeli smo. Kao i mnoge predstave i ova zahtjeva matematičku preciznost, koncentraciju i timski rad. U predstavi govorimo o otuđenosti, pokvarenim odnosima, pokidanim nitima, a naš rad dok kreiramo takav komad morao je biti prisan. Odnosi su morali da budu čisti, između sebe smo morali da povežemo čvrste niti, da imamo razumijevanje i povjerenje. Na sceni se živi neki drugi život. U tome je jedna od čari ovog posla. Publika je zavoljela predstavu i to je naša nagrada.

GLAS: Strah od samoće jedan je segment koji je protkan kroz predstavu. Strah od ljudi načini druge ličnosti, koje se pripajaju društvu da ne bi bile same. Da li će to da bude učestalije sada, kad smo prinuđeni da budemo odvojeni od drugih ili će se ljudi malo vratiti sebi?

FRIGANOVIĆ: Najteže je suočiti se sa samim sobom i biti sam sa sobom, boriti se sa svojim strahovima i načiniti od njih saveznike, a ne protivnika. To su naporni i dugotrajni procesi. Ljudi se danas boje i ljudi i sebe. Boje se samoće, zajednice, sutrašnjice, današnjice, starosti, pandemije i prirodnih nepogoda. Strah vlada svuda i ne da nam da dišemo normalno. Ali ipak dišemo i dok god je tako, u meni postoji vjera i nada da će se ljudi vratiti sebi bez straha  od života i onoga što on nosi.

GLAS: Trenutna situacija se odražava na sve sfere djelovanja. Gdje Vi vidite život nakon toga? Kako iz ovoga izaći što manje oštećen?

FRIGANOVIĆ: Kažete “nakon toga”. Pa to je divno, to znači da će doći kraj. Samo neka dođe. Život će se nastaviti kao i poslije mnogih drugih istorijskih događaja. On traje i sada, doduše, u nekoj osakaćenoj formi. A kako izaći što manje oštećen? Probaću da se vodim nečim što sam čula u jednom razgovoru, a to je da je optimizam nedostatak informacija. Praviti selekciju informacija i hraniti sebe kvalitetnim sadržajem. Tako se jača duh, jačaju se čiste i pozitivne misli, emituje se bolja energija. Čovjek može da bude zdraviji. To je proces. Najteže je početi.

GLAS: Opstanak same umjetnosti u ovakvim vremenima djeluje kao podvig, ali potreba za umjetnošću uvijek postoji.

FRIGANOVIĆ: Ljudima je umjetnost potrebna. To se sve vidjelo u ovom periodu. Uočila sam to po predstavama u Narodnom pozorištu, Dječijem pozorištu i u GP “Jazavac” - ljudi žele  pozorište, igru, muziku, koncerte, izložbe. Tražile su se karte više. A ja sam na početku mislila da ljudi neće htjeti. Mi smo radili nove premijere,  igrali predstave i održavali repertoar, sebe i pozorište u životu. Sve epidemiološke mjere su bile sprovođene. Nije  bilo lako. Nije ni sada. Često je sa razlogom prisutan neki grč i strepnja. U našem poslu i u pozorišnom jeziku “maska i distanca” znače nešto drugo. Mi moramo biti izloženi.  A isto tako, nas glumaca, bez igre i rada nema. Mi smo u maloj misiji da sebi i publici da koliko-toliko sačuvamo zdrav razum u ovim ludim vremenima. Terapija od dva sata. Parafraziraću ono što je Helen Miren rekla u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan pozorišta - naš posao je uvijek praćen neizvjesnošću, navikli smo na to.

GLAS: Gdje je sloboda u ovom svijetu? Šta je za Vas sloboda i postoji li uopšte?

FRIGANOVIĆ: U suštini, nismo mi slobodni ljudi. Slobodan si onoliko koliko to omogućiš sam sebi u svom malom svijetu. Oko nas je mnogo vidljivih i nevidljivih granica, na raznim nivoima. Najveća sloboda koju možeš da doživiš u životu je sloboda unutar svog bića.

GLAS: Kada govorimo o slobodi, osvrnula bih se na slobodu u umjetnosti. Kako komentarišete brisanje i ukidanje određenih epizoda i filmova nastalnih u drugim vremenima, s onlajn platformi, u ime političke korektnosti i “mijenjanja istorije”?

FRIGANOVIĆ: Da se istorija može popraviti na klik, bilo bi sjajno, mi bismo živjeli divan život.

GLAS: S obzirom na to da je rad pozorišta bio prilično organičen, a sa druge strane, snima se mnogo serija, kako komentarišete to uzdizanje produkcije na ovim prostorima?

FRIGANOVIĆ: Televizija je mnogo moćan mediji. Serije su popularne svuda u svijetu. Dosta se snima, najviše  u Srbiji. Ovdje kod nas u RS I BiH i ne toliko. A imamo potencijal za to. Velika produkcija ne znači nužno da će sve to da bude kvalitetno, ali podržavam.  Potrebno je da ljudi rade, da stiču znanje i iskustvo. U moru tih serija desiće se neka koja  će biti odlična, pojaviće se neki novi sjajni mladi glumci i glumice, otkriće se neki novi talenti iz svijeta kostima, scenografije, muzike, kamere. Možda će i neki stari obožavani glumci zasijati novim sjajem. 

GLAS: Šta biste mogli da nam kažete o Vašem lik, Ljilji iz serije “Kosti”? Ona je jedna vedra osoba u prilično sivom svijetu. Kako održati takvu vedrinu u stvarnosti?

FRIGANOVIĆ. Ljilja je dobri duh serije. Rekla sam već nekoliko puta, da svako naselje u gradu ima neku svoju Ljilju. To su ljudi koji su pozitivni bez obzira na to šta im se dešava u životu. Vedri, skromni, neposredni i brižni. Raduju se  sitnicama. Imaju loše trenutke, ali samo otresu prašinu sa takvih osjećanja i idu dalje. Na život gledaju kao na dar, a ne kao na teret. Grle svoj život kakav god da je. To je bila i osnova kada smo počeli da kreiramo njen lik. Meni je bilo zadovoljstvo da igram takvu ženu. Ona je na neki način bila  Kostin oslonac i ljubav bez kalkulacije. Možda je zato pobrala velike simpatije kod publike. Ne znam kako održati takvu vedrinu u životu. Kada igram, tada mi je lako, tada sam  i ja vedra. Zato volim da igram.

GLAS: Glumili ste u filmu “Dara iz Jasenovca”. Kakvi su Vaši utisci što se rada na filmu tiče i stalne važnosti teme kojom se bavi?

FRIGANOVIĆ: To je bila naša ljudska dužnost i mi smo na ovaj način odali pomen za vječni mir njihovih duša. Ovo nije samo film, ovo je stanje svijesti, ovo je duboko poštovanje. Željela sam svim srcem da budem dio kulture sjećanja na žrtve Jasenovca. Kada se priča o Jasenovcu nekada ima suviše riječi, nekad nedovoljno, a nekada su i nepotrebne. Nekad je potrebna tišina. Rad na ovom projektu je bila naša čista emocija u glasnoj tišini.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.