Nadežda Lazarević-Kovačević, o zlatnom dobu Banjaluke, periodu od 1929. do 1941. godine: Bilo je to pitomije i pristojnije vrijeme

Doduše, samo u miru. U ratu, zna se, na prvoj liniji. A na ovim prostorima, malo-malo pa rat. Pa tako i Banjaluka prava Pepeljuga, potisnuta i pritisnuta, zagušena vijekovima okupatorske stege, samo je životarila. A bilo je potrebno samo da se odškrinu vrata i pusti vazduh u tu zagušljivu, memljivu tamnicu, pa da eksplodira nagomilana energija njenih čestitih i trudoljubivih žitelja. I kao u nekom lijepom snu, Banjaluka je odsanjala svoju bajku na javi i preobratila se u krajišku ljepoticu. Ali, bez čarobnog štapića...

Svojevrsni je ovo prolog dokumentarno-animiranog serijala “Ko lepi san”, iza kojeg je svojim imenom i prezimenom stala Nadežda Lazarević-Kovačević, a u kom rasvjetljuje period koji su mnogi nazvali “zlatnim dobom Banjaluke”, vremenu od 1929. do 1941. kada je grad na Vrbasu, od jedne varošice izrastao u moderan srednjoevropski grad. Rezultat je to njenog desetogodišnjeg istraživačkog rada ambijentalnog i građanskog identiteta Banjaluke u periodu Vrbaske banovine.

U intervjuu za “Glas Srpske” ona otkriva kakva je ličnost bio ban Svetislav Milosavljević, kako je kralj Aleksandar Karađorđević doživljavao Krajišnike, kakva je bila tadašnja politička scena,  anegdotu oko “zlatnoj haljini”, ali i kako je izgrađena svijest kod tadašnjih uticajnih ljudi da “status obavezuje”.

GLAS: Prelomni događaj u razvoju grada bio je dolazaka na mjesto bana Svetislava Tise Milosavljevića. On je to doživio kao najveći profesionalni izazov. Kako objašnjavate tu njegovu posvećenost?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: On je bio vojnik po vokaciji i to visokorangiran, sa generalskim činom. Kod njega je sve bilo rad, red i disciplina. Dobio je zadatak koji treba da ispuni i tu nije bilo odstupanja. Pri tome je bio izuzetno častan čovjek, izrazitih organizatorskih sposobnosti, koje je prekalio tokom Balkanskog i Prvog svjetskog rata, kao oficir inženjerac. A vojni stratezi kažu da dobro organizovana pozadina dobija rat. I Tisa ga je dobio u pogledu Vrbaske banovine.

GLAS: Da li je tačno da je kralj Aleksandar na ispraćaju Milosavljevića odriješio kesu, uz napomenu da “zapadni Srbi kao najbolji dio nacije to zaslužuju”?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: Radi se o kraljevim riječima koje je izgovorio 12. oktobra 1929. pred Milosavljevićev odlazak u Banjaluku: “Pre svega zapamtite Tiso, da ste Vi moj lični izbor za položaj bana, i to bana za Vrbasku banovinu, gde Vam predstoji veliki nacionalan rad. Tamo su Srbi u većini i to najbolji Srbi u pogledu ljubavi prema otadžbini i patriotizma uopšte…”. U početku su kralj i Vlada, zaista, bili velikodušni, ali vrlo često su od presudnog značaja bile Tisine pregovaračke sposobnosti i odlučnost.

GLAS: Kakve su bile prve reakcije ljudi kada je on krenuo sa preporodom Banjaluke? Da li je bilo i kritika?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: “Obični” građani su ga dočekali otvorenog srca i oduševljeno, a on je zapisao “narod je miran, trudoljubiv i sa malim zadovoljan”.  Čak ga je i značajan dio viđenijih građana i političara podržao. Međutim, u stvarnosti nije bilo baš sve tako idealno. Zabilježeno je npr. da je jedan od opozicionih političara, advokat Dimitrije Zakić, jednom prilikom izjavio da ban asfaltira puteve “da bi bosanski volovi lomili noge”.

GLAS: Koliko je u toj priči o graditeljskim poduhvatima značajnu ulogu odigrao i slikar Špiro Bocarić?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: Ne znam da je on imao bilo kakvog uticaja na “graditeljske poduhvate” bana Milosavljevića. Podsjetiću na banove vizionarske riječi: “Ne sastoji se banovina i država od štambilja i nekoliko ureda, nego od naroda i njegovih kulturnih dobara”. A Bocarić je predano i gotovo fanatično sakupljao narodne rukotvorine i prokrstario banovinu uzduž i poprijeko, nekad sa blokom za skiciranje, a vrlo često sa fotografskim aparatom pa i sa filmskom kamerom, a za Muzej je prikupljao razne ručne radove, naročito vez, koji je nazivao “pjesmom pisanom iglom”.  U tome ga je ban bezrezervno podržavao.

GLAS: Da li je tačno daje on bio jedan od inicijatora podizanja spomenika Petru Kočiću?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: Bocarić je 1914. protjeran iz Sarajeva zbog saradnje sa reakcionarnim Srbima, a naročito sa Petrom Kočićem i tada je doselio u Banjaluku u kojoj je ostao sve do svog tragičnog kraja 1941. Pošto ga je lično poznavao, kada je došlo do realizacije ideje o podizanja spomenika Kočiću, koji je povjeren vajarskom dvojcu Augustinčić – Radauš, Bocarić je “o svom trošku” otputovao u Zagreb i tamo ostao desetak dana, kako bi umjetnicima pomogao pri vajanju Kočićevog lika.

GLAS: Da li se može reći kako je tada po prvi put razvijena svijest o tome da “status obavezuje”?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: Svi viđeniji ljudi toga vremena bez obzira na zanimanje, vjeru i političko opredjeljenje, mada treba istaći da su trgovci u tome prednjačili, smatrali su čašću i dužnošću da materijalno i na sve druge načine pomažu i podupiru razvoj  svoje lokalne zajednice.  I kako zapisa Nenad Kecmanović: “Nisu tadašnji Banjalučani bili neki novi Rokfeleri, Karnegijevi, Rotšildi i slično. Niti su to mogli postati da okupacija 1941. nije prekinula taj kontinuitet. Ali, vlasnici prvih pilana, ciglana, kožara, trgovina, hotela, apoteka, kafana, frizerskih radnji i modnih salona u gradu, udruženi sa uglednim profesorima, sveštenicima, ljekarima, advokatima i novinarima, osnivali su škole, biblioteke, muzeje, sportske organizacije, te organizovali balove, sletove, aeromitinge, konjske trke i druge lokalne svečanosti koje čine moderan gradski i građanski život”. Dobrotvorne priredbe i manifestacije su bile uobičajene. Srednje škole i Kolo srpskih sestara su organizovale tzv. “čajanke” na kojima su prikupljani prilozi za učenike slabijeg materijalnog stanja, po ugostiteljskim objektima su postavljane kasice u koje se ubacivao novac za pomoć  starim i iznemoglim licima, a onda su u “Vrbaskim novinama” objavljivali tačne iznose koji su prikupljeni, pa je to bilo i svojevrsno takmičenje. Na nivou Kraljevine bila je organizovana tzv. “Zimska pomoć”, na čelu koje je bila kneginja Olga, supruga princa Pavla i u kojoj su učešće uzimali najviđeniji ljudi i siromašnom stanovništvu prikupljali hranu, odjeću i ogrev. Imućni pojedinci su za vjerske praznike Božić i Bajram oblačili djecu iz najsiromašnijih porodica. Oni su afirmisalii građansku individualnost i toleranciju prema tuđem i drugačijem.

GLAS: Da li se može reći da je Vrbaska banovina bila i embrion za stvaranje krilatice “Banjaluka grad sporta?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: Pa mislim da može. U periodu Vrbaske banovine u Banjaluci je bilo desetak fudbalskih klubova. Dominantno mjesto imao je “Krajišnik”, osnovan još 1919. To je bio, “elitni” klub građanske provenijencije. Na čelu rukovodstva su na početku bili inženjer Tihomir Divjak, a kada je on odselio u Beograd, na čelo je došao njegov brat Mirko. Današnji gradski stadion je izgrađen na mjestu Krajišnikovog stadiona, koji je 1935. osavremenjen i dobio je naziv po tadašnjem banu, Bogoljubu Kujundžiću. “Krajišnik” je imao i biciklističku sekciju, a 1933. su izgradili i klizalište. Čuvene su bile njihove godišnje zabave i maskenbali, koji su se održavali u hotelu “Bosna”. Nažalost, crno-crveni su nakon Drugog svjetskog rata anatemisani kao “prosrpski”, što je potpuno netačno, jer je u rukovodstvu kluba bio npr. i vlasnik štamparije, Zvonimir Jović, koji je osuđen i strijeljan poslije rata jer je bio u SS jedinici. Jedan od njegovih proslavljenih igrača, bio je i legendarni golman Oto Bojer. Kao kuriozitet se može navesti da je 1933. u Banjaluci odigrana prva noćna utakmica između “Krajišnika” i šabačke “Mačve”. Pošto tada nije bilo reflektora, jedan od agilne braće Divjak, Lazo, postavio je stubove oko stadiona i na njih montirao najjače sijalice koje su tada postojale. A, pošto to, ipak, nije moglo zamijeniti dnevnu svjetlost, fudbaleri su povremeno loptu premazivali bijelim prahom. Tu utakmicu je pratilo tri hiljade gledalaca, što je bilo nešto više od 10 odsto cjelokupnog stanovništva. Osim toga organizovane su i biciklističke trke i skijaška takmičenja. Tenis je bio veoma omiljen sport i kod žena i kod muškaraca, a interesantno je da je bio veoma razvijen i konjički sport.

GLAS: Kako je izgledala politička scena, da li je bilo podjela na izdajnike i patriote?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: Pa kako kažu “od kada je svijeta i vijeka” postojala su trvenja na relaciji vlast - opozicija. Sa današnjeg stanovišta to izgleda, da tako kažem, pitomije i pristojnije. Ali, takvo je i vrijeme bilo. Tada su samo imućnije kuće imale radio aparate, a od štampanih medija tu su bile “Vrbaske novine”, koje u početku nisu ni izlazile svakodnevno. Ispričaću jednu simpatičnu anegdotu koju sam slušala od bake, a koja može poslužiti kao ilustracija. Moja baka, Nada Lazarević, je te 1935. pred izbore putovala u Beograd sa mužem Todorom Lazarevićem, koji je bio nosilac liste tadašnjeg predsjednika Vlade, Bogoljuba Jeftića, za  grad Banjaluku. Dok je stajala na peronu željezničke stanice i čekala da joj se pridruži suprug, koji je malo dalje razgovarao sa nekim građanima, osjetila je na sebi pogled. Vidjela je da je netremice posmatra grupa žena u narodnim nošnjama. A, onda se jedna od njih odvažila da joj priđe i upitala je da li smije da dodirne njenu haljinu. Ona joj je dozvolila, ali začuđena, pitala je zbog čega to radi. Prostodušna žena joj je odgovorila, da je na zboru u njihovom selu, dr Čubrilović izjavio da žena Tode Lazarevića “nosi zlatne haljine”. Čubrilović”, inače jedan od opozicionih prvaka, to je izjavio da bi  kod tog siromašnog sloja seoskog stanovništva, na neki način deklasirao svog političkog protivnika, koji je uživao veliki ugled u narodu. Ali, kako je Čubrilović bio veoma šarmantan čovjek, sve se završilo tako što mu je sljedovala grdnja od moje bake.

GLAS: Značajnu ulogu u razvoju grada imao je i vaš djed Todor Lazarević inače prvi Krajišnik na čelu Vrbaske banovine. Možete li reći nešto više i njemu?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: Još kao đak klasične gimnazije u Tuzli, a potom i kao bečki student, on je bio je aktivan u nacionalnoj borbi za oslobođenje i ujedinjenje južnoslovenskih naroda. Svoju snažnu vjeru u pobjedu ispovijedao je neumorno i u najkritičnijim momentima tokom Prvog svjetskog rata i prenosio je na druge. Poslije oslobođenja, u tri saziva je bio narodni poslanik. Tokom 1929. bio je komesar Oblasne samouprave Oblasti vrbaske, a od proljeća 1936. pa do kraja života bio je na funkciji predsjednika Banovinskog odbora vladajuće Jugoslovenske radikalne zajednice kao vrlo uticajna i poštovana ličnost svoga vremena. Zbog svega navedenog, iako je njegovom iznenadnom smrću banovanje tragično prekinuto, on je ostavio dubok i prepoznatljiv trag u Banjaluci i sjećanjima svojih sugrađana. Ne čudi zato da je nakon njegove smrti banovina ostala tri godine obezglavljena. Bilo je teško pronaći Srbina koji bi uživao povjerenje kod sva tri, kako su tada govorili, plemena na ovom specifičnom krajiškom području. Novi ban, Nikola Stojanović, imenovan je tek nakon martovskih događaja 1941. i u Banjaluci je ostao samo dva-tri dana i odmah se vratio u bombardovanu prestonicu. Zbog svega toga, moj suprug, Dragan Kovačević i ja smo osnovali Fondaciju “Dr Todor Lazarević, ban Vrbaske banovine”, koja će rukovoditi stalnom izložbenom postavkom u Banskom dvoru, a jednog dana, kada i mi napustimo ovozemaljski život, ostaće kao svojevrstan legat Banskom dvoru i gradu. U Banskom dvoru otvorena je izložba: “U posjeti banu – nostalgično putovanje u Narniju”, koja je nukleus pomenute izložbene postavke, koja će biti u značajnoj mjeri proširena i obogaćena, autentičnim dokumentima, fotografijama, namještajem, odjevnim i drugim umjetničkim predmetima iz perioda Vrbaske banovine i afirmisati kulturu sjećanja, koja je kod nas još u začetku.

Umjetnici jeli i pili “na crtu”

GLAS: Koja mjesta su u to vrijeme bila najpopularnija okupljališta umjetnika?

LAZAREVIĆ-KOVAČEVIĆ: Umjetnici, glumci, slikari i muzičari su rado boravili u restoranu poznatog ugostitelja, Jove Dimitrijevića. Kažu da je gazda Jovo imao razumijevanja i gajio simpatije prema ovoj kategoriji posjetilaca, koji su, nerijetko, bili i bez novca, pa su njegovi abonenti mogli jesti i piti i “na crtu”. A, dešavalo se da mu se neki od njih oduže svojim umjetničkim djelima. Tako kuću jednog od Dimitrijevićevih unuka i danas krasi njegov portret koji je 1927. izradio, kasnije afirmisani slikar i vajar Stevan Bodnarov. Glumci su rado navraćali i u Dalmatinsku gostionicu koju je držala porodica Friganović, a nalazila se u neposrednoj blizini Doma kralja Petra Prvog Velikog Oslobodioca, u Ulici bana Milosavljevića.

Djed i otac

Nadežda Lazarević-Kovačević odrasla je u porodici čiji su članovi ostavili dubok trag u istoriji grada na Vrbasu. Djed joj je bio doktor Todor Lazarević, inače istaknuta politička ličnost tog vremena, a naposlijetku i četvrti po redu ban Vrbaske banovine, baka iz poznate trgovačke porodice Dobraš, a otac poznati banjalučki hroničar Predrag Gugo Lazarević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.