Mladen Šukalo, profesor, teatrolog i književnik za “Glas Srpske”: Bez kritičkog duha tonemo u beznađe

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske”, profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci, teatrolog i književnik Mladen Šukalo, čije djelo “Velike iluzije” je objavljeno ove godine, ali i jedan od autora knjige “Narodno pozorište Bosanske krajine 1930-1980”, te brojnih članaka, kritika i ogleda posvećenih teatru i njegovoj istoriji.

- Specifičnost pozorišne umjetnosti je da se ona dokazuje isključivo kroz pozorišnu kritiku. Predstava postoji između podizanja i spuštanja zavjese.  Ako u tom trenutku nismo bili tu, nikada nećemo moći da joj se vratimo te nam za kasnija vremena ostaje samo kritika. Izgleda da danas nije zainteresovan ni jedan od aktera pozorišnog života za ovaj iskaz, od pozorišta do medija. Kada se pojedinac legitimno domogne pozicije da procjenjuje u ime nekoga ili nečega, u jednom trenutku mora doći u poziciju da se sukobi sa onima koji zamišljaju da zastupaju određenu moć, moć zajednice ili umjetničke grupacije. Često, vodeći predstavnici te moći su laici, koji poistovjećuju svoju poziciju sa znanjem kojeg ne posjeduju, a ono je osnovna okosnica kritičkog diskursa. Tada nema razgovora, ni rasprave, a posljedica je često zabranjivanje ili isključivanje. Zbog takve atmosfere, početkom 1987. godine oko mojih kritičkih napisa, definitivno sam odlučio da više nikada ne pišem kritiku o tekućem pozorišnom životu i stvaranju - dodaje Šukalo.

GLAS: S obzirom na to da ste, na različite načine, odlično upoznati sa istorijom Narodnog pozorišta RS – šta biste rekli da je najveća promjena koja se desila u radu nacionalnog teatra? 

ŠUKALO: U šali, zadnjih dana, znam reći za sebe da sam jedini živi, posredni i neposredni svjedok svih devedeset godina postojanja Narodnog pozorišta RS. Od predstave “Hodl de Bodl”, 1967. godine, koju sam gledao kao učenik osnovne škole, do danas malo je predstava koja nisam vidio. Ali nisam jedini takav neposredni svjedok. S druge strane, kao istoričar banjalučkog pozorišta, tj. kao posredni svjedok, osim skupljanja i proučavanja građe, razgovarao sam sa mnoštvom aktera stvaranja ove institucije, među kojim bih izdvojio tada žive pozorišne upravnike poput šekspirologa Borivoja Nedića, književnika Jakše Kušana, pisca, reditelja i pedagoga Radoslava Vesnića, reditelja Predraga Dinulovića. Neki od tih razgovora objelodanjeni su kao intervjui u listu “Glas”. Sa kasnijim upravnicima sam se družio ili sarađivao, pa bih izdvojio samo one koji više nisu među živima poput narodnog heroja i dramskog pisca Drage Mažara, profesora Predraga Guge Lazarevića ili kompozitora Franje Petrušića. Svi ti likovi lebde oko mojih teatroloških promišljanja utisnutih u knjigu “Velike iluzije”.

Pozorišna istorija, sazdana je od uspona i padova, poput smjene velikih i malih talasa, o čemu najbolje svjedoči porast ili opadanje publike. O tim promjenama je teško nešto reći u nekoliko redova, pogotovo što je svaki period priča za sebe.

GLAS: Ranije je, tokom jedne pozorišne sezone, premijerno igran dvocifren broj predstava. Zašto danas nije tako?

ŠUKALO: Svako vrijeme i svaka sredina, odnosno društvo, stvara različite uslove funkcionisanja pozorišta kao institucije. U današnjem stilu djelovanja pozorišta nemoguće je zamisliti četrdesetak premijernih izvedbi tokom jedne sezone, kao što je teško zamisliti da se svake sezone, u svim pozorištima, mijenja dvije trećine glumačkog ansambla, itd. Iz današnje perspektive djeluje neshvatljivo da je čuveni Stanislavski pojedine predstave spremao duže od jedne godine! Kao što se mijenjaju umjetničke, odnosno stilske orijentacije, transformišu se i društvene uslovnosti pozorišnog rada i postojanja.

GLAS: Narodno pozorište RS nastalo je prije devedeset godina i od početaka namjera je da bude mjesto prosvećenosti i produhovljenja čovjeka, da pomjeri granice palanačke misli. Ima li tu moć i sada? 

ŠUKALO: Davno je Šekspirov Hamlet kazao da je pozorište ogledalo stvarnosti. To je više nego književno-teatrološka metafora. Ako je u sredini kojoj pozorište pripada dominantan palanački, provincijalni duh - onda se taj duh odražava i na sceni. U tome je uvijek njegova moć! Nažalost, duži su periodi umjetničkog tavorenja, a tek povremeni i kratkotrajni veliki umjetnički uzleti. To pokazuje čak i istorija banjalučkog pozorišta. 

GLAS: Kakvu stvarnost danas pozorište može da oponaša, ako ne postoji sloboda za to? I kakvu iluziju gradi?

ŠUKALO: Stvarnost je uvijek takva kakva jeste. Pravi pozorišni majstori znaju kako da je scenski iskažu i prikažu. Tu stvarnost teško možemo da mijenjamo, ali moramo da se na nju oslanjamo. U vremenima velikih turbulencija živimo u iluziji da mi nešto mijenjamo. I stalno se nešto oko nas mijenja, mada to ne primjećujemo. S druge strane, stvarnost očekuje kritički duh, promišljanje, a kada toga nema tonemo u beznađe (poput ovog sadašnjeg, ako mogu slobodno da procijenim). Iluzije su sastavni dio našeg bića, a kako je pozorište velika igra, moramo da pokušavamo da se igramo, ali ne na banalan način. Jedna od najvećih iluzija je priča o fikciji koju nazivamo - sloboda. Na sceni – ta fikcija jednom je tragična, drugi put komična.

GLAS: S obzirom na to da ste prvi ugostili Petera Handkea u Banjaluci, da li možete malo da se osvrnete na taj period? I kakva su Vaši utisci i sjećanja nakon susreta s njim? 

ŠUKALO: Kao tadašnji saradnik Kulturnog centra Banski dvor, tog proljeća 1997. godine bio sam mu prvi domaćin: vodio sam tribinu posvećenu njegovom djelu i angažmanu, a snimljen je i emitovan intervju s njim na Nezavisnoj televiziji. Malo je tada bilo prostora da se govori o njegovoj ulozi u transformaciji pozorišnog duha Evrope. Novembra 1999. sreli smo se na Sorboni gdje je bila organizovana tribina o dešavanjima na Kosovu i Metohiji, a potom ponovo u Banjaluci. Moji utisci? Dovoljno je reći da je on živi svjedok kakav treba da bude ljudski i umjetnički angažman u odbrani kritičkog duha, u odbrani suštine ljudskog bića.

GLAS: Nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, dodatno se našao pod lupom javnosti, kako zbog djela, tako i zbog stavova koji su smetali mnogima. Šta mislite o tome? Postoje li dvostruki aršini u ophođenju prema javnim ličnostima iz svijeta umjetnosti?

ŠUKALO: Pretpostavljam da mislite na politički vid javnosti, jer se tu najčešće postavljaju dvostruki aršini. Umjetnička javnost ga je od njegovih stvaralačkih početaka kritički pratila. Nije se prema njemu uvijek odnosilo panegirički. Od sredine 90-ih godina prošlog vijeka njegovo djelovanje i stvaralaštvo počelo se politički diskreditovati. U drugom planu je bila umjetnost. U tim napadima nikada nije bilo ozbiljnog diskursa. Kada su mu 2006. godine dodijelili, a potom i oduzeli Hajneovu nagradu, kada su u Francuskoj počeli da poništavaju ranije ugovore o izvođenju njegovih drama, objavio sam članak u “Politici” o tim postupcima, zalažući se za jednu vrstu odbrane autonomije stvaraoca i stvaralaštva. Navodno je taj tekst kasnije u Francuskoj bio dio debatnih rasprava u odbrani njegove intelektualne, umjetničke i ljudske pozicije.

GLAS: Šta politička korektnost čini umjetnosti?

ŠUKALO: Ta sintagma je politička konstrukcija i izmišljotina pomoću koje se nastoji ovladati i upravljati umjetničkim iskazom. To je širi oblik torture (čitaj: cenzure) nad umjetnošću nego što je nekad bila ideologizacija u zemljama tzv. realnog socijalizma. Odvajkada vlastodršci i drugi vladari duha nastoje da upravljaju svim segmentima jedne zajednice, a time i umjetnošću, jedino se mijenja oblik kvalifikovanja. Naravno, ove konstatacije ne podrazumijevaju bilo kakvo “mirenje sa sudbinom”, ćutanje i sl.

GLAS: Zašto nemamo adekvatnu jezičku politiku i ko je kriv za to? 

ŠUKALO: Jezičku politiku trebalo bi da utvrđuje – socrealističkom metaforikom - tzv. društveno-politička zajednica na temelju onog što nalažu stručnjaci, u ovom slučaju lingvisti, a da je sprovode obrazovne institucije. Onog trenutka, kada je izvršena liberalizacija obrazovnog procesa gdje je bitnija prolaznost od sticanja znanja, uplovili smo u mutne vode. Svi zavisnici od video-igara, od četvorogodišnjeg, nepismenog, djeteta do zrelih ljudi, znaju da se u drugi nivo igrice ne može preći dok se ne savladaju svi zadaci i sve prepreke. Zar mogu ili treba da škola ili fakultet funkcionišu na drugačijim principima? Možda je danas poraznija društvena pozicija jezika od one nad kojom je lamentirao Fridrih Niče prije skoro 150 godina. Baš u tom kontekstu, nekima je njegov usklik – “Klasično obrazovanje! Kako to dostojanstveno zvuči!”- tada bio anahron, čak društveno nepodoban, kao što je i danas. Na pitanje zašto nemamo adekvatne jezičke politike treba da odgovaraju drugi!

GLAS: Kad je jezik počeo da gubi dostojanstvo i kako da ga vratimo?

ŠUKALO: Jezik ne može izgubiti dostojanstvo, gube ga oni koji se služe jezikom i zloupotrebljavaju ga za vlastite potrebe. To je dominantno tamo gdje je poremećen sistem vrijednosti. Jezik ima moć da se odbrani od svih oblika silovanja. Zadnje desetljeće prošlog milenijuma, obilježeno je urušavanjem prethodnih društvenih modela i obrazaca duha, među kojim je prvi na udaru bio kritički duh.  Jezik, svojom prirodom, o tome svjedoči. Obično rušite nešto staro da biste izgradili novo. Na duhovnom planu, staro je urušeno, a nismo dobili ništa novo. To je obilježje dekadencije kao procesa smjene epoha. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.