Mladen Duronjić, načelnik Klinike za plućne bolesti u UKC-u: Naš duh jači od bilo kog virusa

- Svaka vanredna situacija pokaže stanje kakvo jeste i kad su u pitanju ljudi, oprema i organizacija i jasno se iskristališe ko može i hoće, a ko neće i ne može. Šok koji smo doživjeli u prvih nekoliko sedmica na početku pandemije prošao je - kazao je Duronjić.

GLAS: Kakva je situacija u Klinici za plućne bolesti?

DURONjIĆ: Imali smo 12.000 pregleda u ovoj godini, oko 5.000 hospitalizovanih, od čega je polovina “kovid” pacijenata. To je jedan mali grad. Nismo ni omirisali zimu i ne znamo kako će se razvijati situacija u vrijeme praznika i skijaške sezone. Opterećuje što se fokus patologije sveo na jednu bolest, iako su sve ostale prisutne. Zdravstveni sistem je planiran za redovni program i još 30 procenata povrh toga, a sada je enormno opterećenje osoblja i aparata koji se usljed toga često kvare. Situacija iziskuje veliku potrošnju reagensa, enormnu potrošnju kiseonika. Tu je i stres koji trpe svi. Uz sve to, broj dana bolovanja zaposlenih je gotovo isti, možda i manji nego ranije. Radili smo i radimo štedeći i štiteći jedni druge.

GLAS: Kako je organizovan rad u klinici?

DURONjIĆ: Da bismo zaštitili one koji ne boluju od “kovida” organizovali smo rad na dvije lokacije. U prostorima stare hirurgije su bolesnici koji boluju od “nekovid standardnih” zapaljenja pluća, tuberkuloze, astme, hronične opstruktivne bolesti i karcinoma pluća. Od “kovida” su liječeni u jednom krilu Centralnog medicinskog bloka. U našoj klinici smješten je NIV centar i “postkovid” odjeljenje. Imamo i dnevnu bolnicu, dijagnostiku nismo zaustavili. Godišnje uradimo do 1.500 bronhoskopija, ove godine je to nešto manje zbog “kovid” infekcije, ali nismo zaustavili te preglede, jer ako nekome ko ima malignu bolest odgodimo bronhoskopiju, dovodimo ga u nepriliku, njegova bolest ne čeka. Sve zahtijeva puni angažman osoblja, kakav do sada nismo poznavali. Prošao sam organizaciju na svim nivoima, čak i u ratno vrijeme, ali ovakav teret nismo imali. Ova godina je najteža u mojoj tridesetogodišnjoj karijeri ljekara.

GLAS: Ima li dovoljno kadra i opreme?

DURONjIĆ: Što se tiče opreme kao da nam je ovo pomoglo da dobijemo onu za koju se nekada dvoumilo i čekalo. Čini mi se da sam sve što sam tražio od ovog menadžmenta UKC-a dobio - bronhoskop, set rigidnih bronhoskopa, bodipletizmografa. Vrlo malo je dana bilo kada bismo bili bez nekog reagensa, ali i to se dešavalo samo zbog ponovljenih tendera. Prostori u kojima radimo mislim da će nam biti tijesni, zato što korona ostavlja posljedice na plućima i biće veliki broj onih sa tegobama u postkovid periodu i to najviše pulmološke i kardiološke.

GLAS: Kakva je klinička slika “kovid” pacijenata?

DURONjIĆ: Smatrao sam da će se mnogo razlikovati u odnosu na početak pandemije, ali je gotovo ista, iako govorimo o mutacijama virusa. Ušli smo u peti talas. Prvih dana marta 2020. govorili smo da je razlika između gripa i “kovida” to što “kovid” ne daje šmrcavicu, međutim imamo i to. Kazali smo da korona uglavnom ne izaziva grlobolju, ali sada imamo i te simptome. Korona se spustila među mlađe i veliki broj je onih koji završe na kiseoniku.

GLAS: Da li je to zato jer su stariji odgovorniji?

DURONjIĆ: Mladi se ležernije odnose prema životu i manje plaše. Za starije se kaže da su mudriji i oprezniji, jer su već u godinama kada su ih i druge bolesti učinile opreznijim. Mobilnost redukuju maksimalno, dok se mladi u bilo kojem periodu, pa čak i u ratu, manje plaše.

GLAS: Kako izgledaju pluća oboljelih od “kovida”, a kako kod onih koji imaju “nekovid” upalu pluća?

DURONjIĆ: Jedna od osnovnih podjela je, prema uzročniku, na bakterijske i virusne upale. Bakterijske su po svom toku drugačije od virusnih i posebna je razlika u radiološkom snimku pluća. Bakterijske se lagano razvijaju i zahvataju dio po dio pluća, najčešće jednu stranu, a kod velikog broja “kovid” pacijenata na ulazu su zahvaćena često oba plućna krila.

GLAS: Ima li uopšte pacijenata sa upalama pluća koje nisu zbog “kovida”?

DURONjIĆ: Ima, ali manje. Kao da su neki virusi ustuknuli pred navalom korone. S druge strane, mnoge “nekovid” pneumonije se rješavaju na nivou primarne zdravstvene zaštite i rjeđe dolaze do nas. I tu je važno istaći ulogu kolega na primarnom nivou.

GLAS: Kako gledate na pojedine optužbe i negativne komentare na račun zdravstvenog sistema Srpske?

DURONjIĆ: To nije čudno. Realno, mala smo zemlja, ali dajemo koliko je moguće, čak i više. Korona je nešto što je iziskivalo toliko povećan obim da prevazilazi sva očekivanja. Zbog toga nije bilo moguće u svakom trenutku odgovoriti svakom zahtjevu. Bio sam pacijent, gledao sam kolege i analizirao njih i rad. Ljudi pružaju maksimalno koliko je moguće. Nekada nemate dovoljno osoblja ni za rutinske stvari. A zašto? Zaposlili smo sav raspoloživi kadar, primili i iskusno i neiskusno medicinsko osoblje, ispraznili liste čekanja na birou. Bez obzira na opremu ponekad nedostaje ljudi da u pravom trenutku priđu pacijentu, a to znači odmah. Ako dva čekaju na istu uslugu to se stiže, ali ako je više, može biti problem. Ne događa se često, ali hoću da budem realan, jer znam da se može dogoditi. Ne treba da pričamo različite priče. Pacijenti jedno, a mi bajke. Ne. Mi svi imamo isti problem i mnogi od nas u bijelim mantilima bili su pacijenti i znamo kako to izgleda. Osoblje Klinike koju vodim nije koristilo odmor od ove godine. Razumijem one kojima neko izgubi bitku s ovom bolešću. Za njih je cijeli sistem kriv, osoblje neznalice. Mogu i to da prihvatim, ali ovo je maksimum i više od ovoga ne možemo. Komentari se oduvijek dijele na dobronamjerne i one druge. Bilo bi dobro da nisu anonimni, jer istupanje u javnom prostoru trebalo bi da podrazumijeva i odgovornost, a ne pseudonim. Zanimljivo je da nismo imali ponudu volontera da dođu i kažu da hoće da nam pomognu da hrane pacijente, premjeste krevete, stave 100 kiseoničkih maski dnevno. Mislim na one koji su pitali gdje je taj virus da odu da se zaraze dok smo grcali u virusu. E tu je, na brdu, na korak od njih. Ovo je jedna od rijetkih profesija gdje svaki dan rizikujemo zdravlje. Čovječanstvo je nakon doba parazita ušlo u doba bakterija, pa sad virusa. Za parazite i bakterije imamo lijek, a za viruse još ne. Vijekovima se čekalo na lijek za tuberkulozu. Kada je stavljena u upotrebu vakcina protiv tuberkuloze, mislilo se da će sve biti riješeno. Nije bilo tako. Čekao se adekvatan lijek. I ovo vrijeme mnoge čini nezadovoljnim i nestrpljivim.

GLAS: I sami ste bili “kovid” pacijent? Da li Vam je to pomoglo kasnije u liječenju oboljelih?

DURONjIĆ: Kako da ne, svako zlo za neko dobro. Nova škola uvijek dobro dođe. U ovom slučaju nije preskupo ni plaćena. Preći iz uloge medikusa u ulogu pacijenta je transformacija koja napravi mnogo toga u duši čovjeka. Zamislite nekog u bijelom mantilu koji ima “naduvan” ego, dođe u poziciju da legne u krevet. Neke stvari koje nisam mogao dovoljno da shvatim sam shvatio. Kad pacijent kaže: “Ne mogu da jedem”, rekao bih mu: “Potrudite se pa ćete jesti”. Deset dana nisam mogao ni pomisliti na hranu i sama pomisao izazivala je gađenje. Zatim, kada ste svaki dan sve lošije, a onda onaj mali pomak ka zdravlju. Shvatio sam kad pacijenti koji leže i kada ih pitamo kako su, kako to da odgovore: “Dobro”. E to znači da nije tako loše kao juče i da je za nijansu bolje. Naučio sam da zdravlje koje se podrazumijeva, da smo zdravi, snažni, moćni, sve to ne mora da bude tako. Bolest dođe kao dobra opomena i škola da nađemo novi način da mobilišemo svoj duh. Koliko osnažiti duh može neka poruka i molitva svakako.

GLAS: Koji trenutak je bio najteži za vrijeme pandemije?

DURONjIĆ: Od početka karijere najteže je saznanje da postoje neizlječive bolesti, da medicina nije svemoguća, a u pandemiji je to što je među oboljelima bilo ljudi čije sam živote i sudbine poznavao. Svi su pacijenti podjednako važni i svima smo pružili jednak tretman, ali kao čovjeku je posebno frustrirajuće bilo gledati da pojedini koje sam poznavao gube bitku. Neki su bili članovi porodica mojih prijatelja u čijem sam liječenju aktivno učestvovao. To je teret koji ću nositi do kraja života.

GLAS: Na početku borbe uzdali smo se u vakcinu, ali zainteresovanost nije na visokom nivou. Kakva je razlika između kliničke slike pacijenta koji je vakcinisan i onoga koji nije?

DURONjIĆ: Nemamo siguran znak kraja pandemije, ali slobodan sam da kažem da ćemo tokom ljeta pričati o koroni kao o nečemu što je dobrim dijelom prošlo. Nedovoljno vakcinisanih možemo pripisati strahu od nepoznatog. I to je za ljude. Prvo strah od bolesti, a sada od vakcine. Nije svaka korona jednako respirator, ne gube svi bitku. Vakcina nije svemoguća. I jedan procenat vakcinisanih obolijeva od “kovida”, mogu da prenesu virus, ali kliničke slike su najčešće blaže.

GLAS: Karcinomi pluća su ranije bili dosta česti. Da li smo i koliko napredovali u liječenju karcinoma pluća?

DURONjIĆ: Veća nevolja otjera manju nevolju, tako je virus gripa ustuknuo pred koronom. Međutim neke bolesti su tu. Od ukupnog broja maligniteta gotovo polovina otpada na karcinome pluća, dovoljno govori da je ta bolest u porastu i ozbiljno ugrožava zdravlje. U dijagnostici smo u rangu dijagnostičkih centara u Evropi. U terapijskom smislu ima pomaka, prije svega mislim na skupu imunološku terapiju.

GLAS: Jesu li ti karcinomi češći kod muškaraca ili kod žena?

DURONjIĆ: Jedna strana problema je sama bolest kao takva, a druga to što se spušta u kategorije sve mlađih ljudi, češće kod muškaraca.

Nove terapije

GLAS: Pomenuli ste novitete u terapijskom smislu, o čemu je riječ?

DURONjIĆ: Doveli smo u finalnu fazu planiranja primjenu imunološke terapije kod najtežih formi astme i astme teške za liječenje, posebno kod pacijenata mlađeg doba, koji su u radno aktivnoj fazi. To je nešto što se ne sprovodi niti u jednom centru u BiH. Najviše iskustva u toj oblasti imaju kolege u Institutu za plućne bolesti u Sremskoj Kamenici. Cilj je da početkom 2022. godine budemo spremni za taj korak u Klinici za plućne bolesti. Osim toga, kod povreda i suženja dušnika postoje indikacije za plasman endotrahealnog stenta. Nijedan centar to ne radi u BiH i planiramo i to započeti u idućoj godini. To su ohrabrujući koraci da se izvučemo ispod vela “kovida”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.