Miro Vuksanović za "Glas Srpske": Da su Dante, Šekspir i Gete bili Srbi, njih bi optužili da su stvorili pakao

Aleksandra Glišić
Miro Vuksanović za "Glas Srpske": Da su Dante, Šekspir i Gete bili Srbi, njih bi optužili da su stvorili pakao

Svi mi, u svim zanimanjima, svako prema svojim sklonostima, svakog dana, ponešto činimo za maternji jezik, jer srpske reči izgovaramo i nove stvaramo. To radimo na bezbroj načina. Zato imamo dosta dijalekata s ekavskim i ijekavskim izgovorom. Niko ne može da kaže da zna neki jezik ako ne zna njegove dijalekte.

Procenjuje se da srpski narodni jezik ima oko pola miliona reči, a da u svakodnevnoj upotrebi školovani ljudi koriste do tri hiljade reči. Kada tih tri hiljade reči postanu briga nadležnih institucija, počinje izumiranje jezika. Važno je sačuvati što više izvornih reči. To je mnogo teže od uvođenja pravopisnih normi koje su, inače, stvar pogodbe i česte promene. U tom podatku leži zec.

Riječi su ovo akademika i književnika Mira Vuksanovića koji je za “Glas Srpske” govorio o velikim projektima u književnosti i kulturi i novim djelima iz svoje umjetničke radionice. 

GLAS: Pokretač ste i glavni urednik antologijske edicije “Deset vekova srpske književnosti”. Deseto kolo je objavljeno u aprilu. Šta nas još očekuje?

VUKSANOVIĆ: U deset godina, u deset kola, u sto knjiga, u sto hiljada primeraka, na tridesetak miliona stranica, u Izdavačkom centru Matice srpske, okupili smo pisce i knjige što su na najbolji način obeležili svoje vreme, u deset vekova, od kojih je dvanaesti početni, a naš vek deseti. U svakoj knjizi su načela, kriterijumi, spisak naslova, imena priređivača i godine izdanja. Krenuli smo postepeno, ali i energično. Za prvu seriju smo odabrali 121 knjigu. U ovogodišnjem kolu objavili smo imena za drugu seriju, samo prvi deo, jer će biranje biti nastavljeno. Edicija je otvorena. U njoj će biti i pisci koji se sada afirmišu na pravi način. Spajamo dva merila. Jedno je kanonsko, drugo je istraživačko. Na početku smo utvrdili model svake knjige (predgovor, antologijski izbor, hronologija, bibliografija, objašnjenja, kritike). To su, zapravo, naučna izdanja dostupna svima. Urednici i priređivači knjiga su akademici, profesori univerziteta, istoričari i kritičari književnosti, pisci, iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. Ima nas sedamdesetak. Spremili smo jedanaesto kolo u jedanaest knjiga. Izlazi u martu iduće godine. Ukupno bi trebalo da dobijemo oko dvesta naslova.

GLAS: Antologijsko naučno izdanje “Petar II Petrović Njegoš” objavili ste 2010. Je li do danas Njegoš ostao najveći srpski pisac i najveći rodoljub među nama? Da li nam je ikada ranije bio potrebniji “Gorski vijenac” da se prisjetimo da je “Svijet ovaj tiran tiraninu”?

VUKSANOVIĆ: Njegoša sam priredio za antologiju milenijuma srpske književnosti. Potom sam uzeo iz Srpskog rječnika reči na slovo V, kao uzorak, i našao ih u “Gorskom vijencu” iako se zna da je Vuk skupljao samo reči iz naroda i narodne književnosti. Eto odgovora onima što govore i pišu da Njegoš nije baš znao ko je, kojem jeziku pripada i čijoj književnosti. Besmisleno je (a mora se!) dokazivati da postoji ono što svi vide. Njegoš je za Srbe ono što su Dante, Šekspir i Gete za svoje narode. Ali da su Dante, Šekspir i Gete bili Srbi, njih bi optužili da su stvorili pakao, duhove i đavola. Pošto nisu bili Srbi, sve je to započeo Njegoš, a dovršili sadašnji Srbi. I tu se vidi ko je “tiran tiraninu” i zašto “tirjanstvu stati nogom za vrat” jeste “ljudska dužnost najsvetija”. Ranije se govorilo da je svaka Njegoševa sveta, a sad je sve više onih što hule na sveca.

GLAS: Na čelu ste Upravnog odbora Andrićeve zadužbine. Jesmo li se Andriću kao narod i približno odužili?

VUKSANOVIĆ: Andrić je oporukom odredio da se osnuje njegova zadužbina, da se nagrada s njegovim imenom dodeljuje za pripovetku, da njegovi rukopisi ostanu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (čiji je član postao sa 34 godine). I to se dosledno poštuje. Zadužbina je nosilac autorskih prava i godišnje odobri šezdesetak izdanja na više jezika. Nema drugog srpskog pisca koji ima toliku čitalačku pažnju. A prigovori, preuzimanja, pogrešna i zlonamerna tumačenja, podmetanja i slične radnje ne mogu naneti štetu Andrićevoj umetnosti. Andrić je autentičan. To se vidi i u petnaest tomova kritičkog izdanja njegovih pripovedaka i poezije. U poslednje tri godine objavljuje se istorija svih takvih tekstova i utvrđuju se njihove kanonske verzije. Sve je zasnovano na piščevoj volji. To kapitalno izdanje Zadužbina će završiti u narednih pet godina. Tamo se najbolje vidi koliko je Andrić ukorenjen u srpskom jeziku i srpskoj kulturi. Andriću se najbolje odužujemo ako govorimo njegovu istinu i istinu o njemu.

GLAS: Upravnik ste Biblioteke Srpske akademije nauka i umetnosti. Koje sve blago čuva ova knjiga slova i šta je trenutno najaktuelnije u ovoj instituciji?

VUKSANOVIĆ: Središno i sada potpuno uređeno mesto za čitanje svih publikacija koje od 1847. izlaze u Srpskoj akademiji jeste Biblioteka SANU. Ima milion i po primeraka štampane i elektronske građe na desetinama jezika. Sarađuje sa akademijskim i drugim bibliotekama u inostranstvu. Ima dobro organizovanu tribinu na kojoj se prikazuju nove knjige akademika i nova izdanja SANU, a sva izlaganja se štampaju u godišnjaku. Uredio sam i još četiri izdanja kojima počinju četiri nove serije. U njima su akademske besede sadašnjih i nekadašnjih članova (počev od osnivanja Akademije), pristupna predavanja dopisnih članova i bibliografije. Tako se najbolje vidi u kojim smerovima akademici deluju kao naučnici i umetnici, kao i ko su ljudi koji tu  čast dobijaju na izborima.

GLAS: U vremenu digitalnih medija i elektronskih knjiga može li klasična štampana knjiga dobiti mjesto kakvo zaslužuje? Ili je manje bitno u kojoj formi će biti knjiga od onoga šta sadrži i ko je čita?

VUKSANOVIĆ: Mislim da nije glavno pitanje da li je tekst u štampanom ili digitalnom obliku. Oba mesta nemaju značaja ako se ne čitaju i ne tumače. Knjigu knjigom čini čitanje, a ne vrsta otiska. Jedino znamo koliko godina i vekova može papir da traje. Za digitalne kopije ne znamo. Svaka procena je proizvoljna. Nema dokaza. Zato jurimo u veliku opasnost. Digitalizuju svi, bez reda i sistema, bez dogovora. Pri tome nismo dovoljno oprezni. Tačno je da elektronska kopija štiti original, ali nije tačno da bilo kakva kopija može da zameni original. Zašto ne bismo, recimo, razdelili snimke u savršenoj rezoluciji Leonardove “Mona Lize” i rekli da ne moramo da idemo u Luvr i čekamo red da bismo osmotrili čarobni osmeh? Zašto godinama tražimo onaj jedan list Miroslavljevog jevanđelja iz Petrograda kad od Rusa možemo dobiti vrhunski izrađenu kopiju?

GLAS: U romanu “Bihpolje” bavili ste se ratom devedesetih. Kako gledate na političku situaciju u regionu?

VUKSANOVIĆ: Nama je politika stavila ruku na usta. Politika nam je rekla da je istina da, dok govorimo jednim te istim jezikom, zapravo govorimo na četiri jezika. Politika je učinila da su dva rođena brata dve nacije. Politika kaže da moramo da pazimo šta ćemo da kažemo. Zato nemam odgovor na pitanje o politici. Kao zamenu ću reći da sam pre dvadesetak dana iz Srbije poslao udžbenik studentu u Crnoj Gori i da knjiga još nije stigla.

GLAS: Šta za Vas znače “Semolj gora”, “Semolj zemlja” i “Semolj ljudi”, koje su okarakterisane kao pravi dragulji srpske književnosti?

VUKSANOVIĆ: Moja semoljska trilogija napisana je kao služba srpskom jeziku. Čine je tri romana o rečima, planinskim nazivima i nadimcima. U 2.706 priča koje se u romanesknom beočugu povezuju, na ijekavskom i ekavskom, dokazuju jevanđeljsko pravilo da su reči i ljudi jedno. Stručnjaci su procenili da imaju oko sto hiljada reči. Glavninu sam naučio u durmitorskom kraju, onamo gde je izvor Vukovog jezika. Međutim, te reči se mogu naći u rečnicima srpskog jezika i mogu se čuti u malo drukčijem ili istom obliku gde god Srbi žive. Ima, dakle, razlika, njih ima od čoveka do čoveka, a kamoli drukčije, ali je to uvek “isto samo malo drukčije”, kako je pisao Vuk. Prema tome, pisati priče o rečima znači pisati o čoveku, a broj opisanih reči kazuje broj opisanih ljudi. Zato moje semoljske knjige, na hiljadu i po stranica, nisu napisane za jedno čitanje. Nemam vremena da pišem takve knjige.

GLAS: Nedavno ste objavili knjigu “Danonoćnik 2” (poslije knjige “Danonoćnik”). Šta je bilo presudno da napišete ovo djelo?

VUKSANOVIĆ: Morao sam da izmislim reč za naslov knjige. Dobili smo imenicu kakvu nismo imali, a ne bi se reklo da je tako. Našao sam kapu za tekstove koji su nastajali u raznim prilikama i različitim povodima. Ispod naslova sam objasnio da su to “zapisi, komentari, izreke, male priče, pesme u prozi, esejčići i razni osvrti”. U velikom žanrovskom i vremenskom rasponu narastala je knjiga, dosad štampana u dva dela (2014, 2019). Sva je od fragmenata, ali istovremeno može da se čita i kao “roman otvorene strukture”. Sećanja, rana i skorašnja, obrisi ljudi koji se pamte po srodnosti i dobroti, ponekad i drukčije, planinski i ravničarski predeli, biljke, kamenje i oblaci, metež grada i kolone motiva, odlomci životnog i čitalačkog iskustva, od svega pomalo, odsvakud ponešto, od intimnog do opšteg, pod brojevima koji su stigli do 1.362, okupljeni su danonoćni odjeci kao književna pojava koja podseća na moju redovnu lektiru, na Andrićeve “Znakove”…

Najdraže priznanje “Počasni građanin Bileće”

GLAS: Za književni rad dobili ste i značajne nagrade, a među njima i NIN-ovu. Koja Vam je najdraža i šta sva ta priznanja znače za zrelog i priznatog pisca?

VUKSANOVIĆ: Napisao sam dvadeset knjiga i dobio toliko nagrada. Jedna od njih je 1975. doprinela da postanem pisac. Na jugoslovenskom konkursu “Politike” za kratku pripovetku dobio sam treću nagradu za priču “Sin”. U žiriju su bili Jara Ribnikar, Dušan Kostić, Dragan M. Jeremić, Gojko Banović i Zira Adamović. Radove smo slali pod šifrom i autorstvo dokazivali kopijom teksta. A od nagrada koje sam dobio za knjige posebno mi je drago priznanje “Počasni građanin Bileće”. Tamo sam prvi put vozom putovao kao nikšićki gimnazijalac i tamo je moj roman označen imenom Svetozara Ćorovića.

 

………………………………………………..

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana