Milivoje Jovičić: Vjesnik rata bio bijeg sarajevskih Jevreja

Predvodio ih je jedan Amerikanac koji je došao odmah poslije 25. marta kada su muslimani naprasno odustali od Lisabonskog sporazuma. Pitao sam ih zašto to čine i kuda idu, a oni su uglas rekli da su njihove procjene da će u BiH početi rat i da oni hoće da ga izbjegnu kako ne bi stradali, kao što je prethodnog rata stradao veliki broj njihovih sunarodnika.

Kaže to u intervjuu "Glasu Srpske" posljednji predratni direktor Aerodroma "Sarajevo" Milivoje-Mile Jovičić. Na toj poziciji bio je od 1985. do juna 1992. godine, kada je aerodrom predat UNPROFOR-u radi dopremanja humanitarne pomoći u Sarajevo. Svjedok brojnih događaja iz vremena kada je BiH klizila u rat i prvih ratnih mjeseci u Sarajevu pretočio je sjećanja u knjigu "Dva dana do mira" sa podnaslovom "Dnevnik sa Aerodroma Sarajevo april-maj 1992". Njen autor od maja 1993. živi i radi u Kanadi, a knjiga je pod istim naslovom doživjela i izdanje na engleskom jeziku. Poslije toplog prijema u svom stanu u Torontu, Jovičiću su počela da naviru sjećanja.

* GLAS: Koja su to dva dana dijelila BiH od rata i mira?

JOVIČIĆ: U knjizi govorim najviše o događanjima u aprilu 1992. godine. Po mom mišljenju, bio je to prelomni mjesec za sudbinu BiH. Muslimani su nešto prije toga bili prihvatili Lisabonski sporazum i onda naprasno odustali od njega. BiH je dovedena na ivicu rata. Nastala je konfuzna situacija. Narod je zauzeo Skupštinu BiH i izviždao Aliju Izetbegovića. Rudari iz Zenice stigli su u Sarajevo. Tada je trebalo nešto uraditi da se zaustavi srljanje u rat. Da je tada nešto preduzeto, narod bi to podržao i za dva dana bi se situacija okrenula i do rata ne bi došlo. Nažalost, to se nije desilo. Onda imate Izetbegovića, koji se vraća iz Lisabona, gdje je trebalo da potpiše sporazum. Umjesto toga, muslimani napadaju sve objekte JNA u gradu i on se vraća u Sarajevo. Zanimljivo je da od mene traži da nekako prenesem Radovanu Karadžiću poruku da dva dana ne bombarduje Sarajevo i da će on potpisati Lisabonski sporazum. Nije mi bilo jasno zašto mu on to nije rekao u Lisabonu, nego traži da to uradim ja, iako nisam imao nikakvih kontakata sa Karadžićem. Naravno, poruku nisam mogao prenijeti jer su "Zelene beretke", a ne Srbi, pucali po Sarajevu i aerodromu.

* GLAS: Na aerodromu ste bili svjedoci mnogih događanja koja su tih aprilsko-majskih dana prethodila ratu u BiH. Koja su Vam ostala najdublje urezana u sjećanje?

JOVIČIĆ: Za sudbinu BiH bio je najvažniji dolazak američkog ambasadora Vorena Cimermana, sredinom aprila. Imao je razgovor sa Izetbegovićem i isti dan se vratio. Poslije njegovog odlaska, 19. aprila, održan je sastanak muslimanskog rukovodstva u Sarajevu. Šta je bilo na tom sastanku saznao sam od jednog visokog predstavnika SDA, čije ime sam objelodanio u knjizi, koji sljedećeg jutra dolazi na aerodrom i odlazi za Beograd i Tursku. Rekao mi je da je bilo glasanje o tome da li muslimani treba da nastave pregovore sa Srbima u okviru Evropske zajednice ili da odustanu od njih i krenu u rat. Većina je odlučila da se krene u rat protiv JNA i Srba, jer je to od njih tražio ambasador Cimerman. Da li je neko do sada pisao o tome sa muslimanske strane - ne znam. Kad to bude napisano, saznaće se puna istina o ratu u BiH. Do nas na aerodromu došlo je i to da su Amerikanci obećali da će za deset dana bombardovati "četnički Beograd", pa otuda i moj zaključak da su Amerikanci gurnuli u rat muslimane i kumovali ratu u BiH, o čemu je u svojoj knjizi o Jugoslaviji pisao i sam Cimerman, uz ocjenu da bi muslimani mnogo više dobili Lisabonskim nego što su dobili Dejtonskim sporazumom.

* GLAS: Bili ste domaćin mnogim stranim i domaćim zvaničnicima. Koga biste sa današnje distance posebno izdvojili?

JOVIČIĆ: Sve su to bili kraći, kurtoazni susreti. Sa Izetbegovićem sam se, na primjer, susreo četiri-pet puta i svaki put smo razgovarali sa, ako mogu da kažem, uzajamnim poštovanjem. Recimo, ja ga upoznam sa tekućim problemima na aerodromu. On pita šta predlažem, ja mu kažem i on potpuno prihvati moje prijedloge. Nažalost, dešavalo se i suprotno. Meni na aerodromu kaže da će pitanje deblokade aerodroma riješiti, ne vojno, nego diplomatski, a isto veče aerodrom bude napadnut jakom vatrom pješadijskog i drugog naoružanja, pa mi se javljala dilema ko u BiH stvarno odlučuje, predsjednik Predsjedništva ili starješine paravojnih jedinica?

* GLAS: Preko sarajevskog aerodroma se odlazilo, a malo dolazilo. Ko je po Vašem mišljenju bio vjesnik rata koji dolazi?

JOVIČIĆ: Kada sa ove distance pogledam unazad, vjesnik rata u BiH bio je odlazak oko 300 članova porodica sarajevskih Jevreja. Predvodio ih je jedan Amerikanac koji je došao odmah poslije 25. marta kad su muslimani naprasno odustali od Lisabonskog sporazuma. Pitao sam ih zašto to čine i kuda idu, a oni su uglas rekli da su njihove procjene da će u BiH početi rat i da oni hoće da ga izbjegnu kako ne bi stradali, kao što je prethodnog rata stradao veliki broj njihovih sunarodnika.

* GLAS: U Vašoj knjizi na mnogo mjesta se pominju avion "kikaš" i pilot Stevan Popov. Zbog čega su oni bili važni?

JOVIČIĆ: To je nastavak priče o evakuaciji više od 30.000 građana Sarajeva. U tome je glavnu ulogu odigrala transportna avijacija JNA i avion "kikaš". Radi se o kargo avionu "B-707", koji je JNA zaplijenila na zagrebačkom aerodromu zbog ilegalnog dopremanja oružja hrvatskim "zengama". Njime je upravljala posada čiji je kapetan bio Stevo Popov. Steva je bio pilot JAT-a i rezervni oficir JNA koji je vozio ovakav avion. JNA ga je mobilisala i otud on za komandama "kikaša". Mnogo ljudi je sa sarajevskog aerodroma prevezeno i malim transportnim avionima "AN-26" koji primaju po pedesetak putnika. Međutim, "kikaš" je primao do 500 ljudi i zato je on bio na ustima svih koji su željeli da se spase napuštanjem Sarajeva vazdušnim putem.

* GLAS: Kada ste Vi napustili Sarajevo i šta je bilo presudno da donesete tu odluku?

JOVIČIĆ: Sa aerodroma sam otišao 9. maja 1992. godine. Poslije napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj, isto veče je izveden izuzetno jak napad "Zelenih beretki" na aerodrom. Minobacačkom vatrom oštećeno je mnogo objekata i zimske opreme. Pista je bila puna šrapnela koje nismo mogli da očistimo, tako da više nije bilo letova. Tada je došla naredba radnicima kontrole leta da se jave direkciji u Beogradu. I ja sam sa njima pošao da vidim šta će biti sa aerodromom. Tih dana smo mi sa aerodroma pokrenuli inicijativu da se ovoj vazdušnoj luci dodijeli neutralan status, odnosno da se ne koristi u vojne svrhe, nego isključivo za humanitarne letove. Smatrao sam da sam time uradio najviše što sam mogao za aerodrom, pa sam odlučio da se okrenem porodici. Uskoro sam se uvjerio da rat ide u najgorem smjeru. Shvatio sam da je najbolje da idemo i ne budemo dovedeni u priliku da drugi odlučuju o našoj sudbini, a mi da mrzimo. Godinu po izlasku iz Sarajeva došli smo ovdje u Toronto i nismo se pokajali.

* GLAS: Da li je ostalo nešto što niste, a trebalo je da napišete u knjizi?

JOVIČIĆ: Mislim da sam napisao sve što je važno i što se tiče aerodroma. Iznio sam mnogo podataka koji mogu biti od pomoći nekome ko se bavi istorijom da sklopi punu sliku o tome kako je BiH otišla u rat. Na potezu je druga strana, posebno gospodin iz tadašnjeg vrha SDA koji sada živi u Turskoj, a iz Sarajeva je otišao 20. aprila 1992. godine.

Biografija

Milivoje Jovičić rođen je u Gučevu kod Rogatice 1948. godine. Osnovnu školu završio je u Rogatici, a srednju i Mašinski fakultet u Sarajevu.

Deset godina radio je u sarajevskom "Petrolinvestu", nakon čega dolazi na čelo Aerodroma "Sarajevo".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.