Matija Bećković, akademik: Njegoša komadaju da bi se s njim lakše razračunali

Branislav Predojević
Matija Bećković, akademik: Njegoša komadaju da bi se s njim lakše razračunali

Malo je pozvanijih u srpskoj kulturnoj javnosti da govori na temu vladike Njegoša od pjesnika i akademika Matije Bećkovića, koji je o životu crnogorskog vladara napisao brojne pjesme, knjige i književne eseje.

Pišući o Njegošu i u čast Njegoša (“Prahu oca poezije”, “Služba pustinjaku Cetinskom”, “O Njegošu”...), Bećković je sa posvećenošću, velikom pažnjom i ljubavlju tokom cijele književne karijere istraživao tajnu vezu između Njegoša i naše kulture, vjere i poezije. Ne ustručavajući se pri tome da iznosi oštre tvrdnje i teške riječi na račun dnevnopolitičkih ili pseudoistorijskih tumačenja djela, po njegovim riječima, oca moderne srpske poezije.

- Što je više puta sahranjivan, što su ga proglašavali genocidnim pesnikom - jer je, kako se kaže u spevu: “za duh naroda srpskog/učinio najviše posle Svemoćnog”. On nije samo, kako je napisao Pavle Popović, “svojim čelom dodirnuo zvezde” nego se vinuo u večnost (...) “Mrtav on zove da se penjemo”, kaže Mija Pavlović i što se više upinjemo da ga svučemo u prašinu, on zna samo za put uvis, “prezirući ljudsko ništavilo/i pletenje bezumne skupštine” - rekao je Bećković odgovarajući stihovima za “Glas Srpske” na pitanje koliko je Njegoš danas aktuelan i živ u svom rodu.

BEĆKOVIĆ:

PESNIK

Bio jednom jedan pesnik

Koga je rodio jedan jezik

I bio jednom jedan jezik

Kojim je govorio samo jedan pesnik

Tim jezikom je ispisao

Jednu jedinu knjigu

Iz te knjige rodio se jedan narod

Koji ima sebe u svom jeziku

... možda je u ovoj pesmi najkraći odgovor na sve što ste me pitali.

GLAS: Koliko je moguće razdvojiti svjetovnog od duhovnog Njegoša ili, da budemo precizniji, vladara od pjesnika i da li uopšte ima smisla tražiti razlike?

BEĆKOVIĆ: Razdvajanje i komadanje traje odavno i ne prestaje do današnjeg dana, a sve ne bi li se s njim lakše razračunali. Da nije bio takav vladika i takav vladar, ne bi bio ni takav pesnik. On sam se potpisivao bez imena. Ili Pustinjak Cetinjski ili inicijalima, ali uvek vladika crnogorski. I na koricama prvog izdanja “Gorskog vijenca” potkrala se greška. Uz inicijale, umesto vladika crnogorski štampano je crnogoski.

GLAS: Jednom prilikom ste rekli da je “Gorski vijenac” naše Sveto pismo i da ga moramo znati napamet i čuvati svako slovo, jer je to jedini način da ne izgubimo sebe. S obzirom na to kroz šta su ovo djelo i njegov autor prolazili posljednjih godina, da li smo sebe izgubili?

BEĆKOVIĆ: Da još jednom ponovimo. Nijedan narod ne postoji uvek nego samo ponekad. A tad pokaže da sve zna i da ništa nije zaboravio. Nismo li se u to uverili i ovih godina u času kad se tadašnja vlast u Crnoj Gori odrekla svoje nacionalne prošlosti. Lozinka “Ne damo svetinje” nije značila samo ne damo hramove, već i ne damo jezik, pismo, ime, istoriju, pamćenje...

GLAS: Proces stavljanja Njegoša u rubrike političke i kulturne nepodobnosti započet je 1945. godine, nastavljen književno-partijskim ratom oko njegove srpske nacionalnosti i rušenjem grobne kapele na Lovćenu. Paradoksalno je da je danas u ovim demokratskim tekovinama, punim brige za ljudska prava, on postao još više nepoželjan, pa čak po nekim jako modernim tvrdnjama “opasan i genocidan”.

BEĆKOVIĆ: Kao što je Sveti Sava živeo u dvanaestom, a najviše stradao u dvadesetom veku, tako je i Njegoš živeo u devetnaestom, a najviše posmrtno stradao u dvadesetom i dvadeset i prvom veku. Jedan je spaljen, a drugi sedam puta sahranjivan i još nije sahranjen. Uvlačeni su ni krivi ni dužni u aktuelne događaje, svlačeni na zemlju, povlačeni i tumačeni na najprizemnije i najvulgarnije načine. To su presedani kakvi se u drugim kulturama ne mogu ni zamisliti. Kada bi neko tumačio Dantea ili Šekspira kao što poneko kod nas tumači Njegoša, bio bi na slobodi samo zbog nebudnosti medicinske službe.

GLAS: Prof. dr Milo Lompar pisao je: “Njegoš jeste srpski pisac i to iz Njegovog djela zakonomjerno proizlazi. Oni koji insistiraju na crnogorstvu i ne otimaju se suviše o njega.” Ono što je posebno tužno u svjetlu ovih riječi jeste prekrajanje njegovog književnog djela u dnevnopolitičke svrhe?

BEĆKOVIĆ: Sva se ta vojska na Njegoša sprema, ali Njegoš ni abera nema. Traže ga, a ne treba im. Kad bi hteli da ga objavljuju u celosti, ne bi bilo nikakvih problema. Ali oni ga cenzurišu u nameri da njihovo mišljenje bude i Njegoševo. Da je Njegoš hteo da kaže ono što oni govore. Negde su našli da se Njegoš negde jednom na nekoj putnoj ispravi potpisao latinicom i taj potpis stavili na korice “Gorskog vijenca”. Pola sata sam stajao pred izlogom da odgonetnem tu arabesku i nisam uspevao, sve dok mi knjižar nije utolio radoznalost.

GLAS: I dalje se čeka da se oskrnavljene kosti vladikine, sedam puta sahranjivane, vrate u grobnu crkvu na vrh Cetinja. Postoji li nada se to ostvari u dogledno vrijeme, dok se njegovi nasljednici na tronu Mitropolije cetinjske dočekuju barikadama i mržnjom koja prelazi granice razumnog?

BEĆKOVIĆ: To je Njegošev amanet i zavet blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija. “Sumrak Lovćena”, kako je svoju sliku nazvao Petar Lubarda, bio je i sumrak Crne Gore. Njegoš je ražalovan, a crkva srušena. U međuvremenu je podignuto dvadesetak kapela, ne samo u Crnoj Gori. Vreme je da se posle dugog stranstvovanja vrati i Lovćen i kapela na njemu kao simbol ozdravljenja, pomirenja i povratka sebi.

GLAS: Posmatrajući, iz strogo pjesničkog i književnog ugla, opus “Oca poezije”, na čemu se on temeljio u poetskom smislu i zašto je književna “građevina” izgrađena na tom opusu ostavila toliku sjenku i trag na srpsku i svjetsku književnost u proteklih dva vijeka.

BEĆKOVIĆ: Za života Njegoš nije pročitao nijednu književnu kritiku, prikaz, ogled ili osvrt na svoje delo. Prvi ga je pomenuo Nikolae Tomazeo. Posthumno je rasla i njegova slava i njegovo stradanje. Nije naodmet da se još jednom podsetimo kako su mu se poklonila i šta su o njemu rekla najkrupnija imena naše kulture. Jovan Cvijić je napisao da nema nikoga drugoga u srpskoj književnosti koji bi bio tako potpun predstavnik najdubljega osećajnoga i mislenoga u našem narodu. Slobodan Jovanović je kazao da je Njegoš jedini gorostas naše književnosti, koji je narodnu sudbinu osećao kao svoju ličnu. Ivo Andrić ga je nazvao tragičnim junakom kosovske misli, a Miloš Crnjanski je napisao da bi se i da sav naš narod izumre njegov lik jasno i gorostasno sačuvao u Njegoševom delu. Isidora Sekulić je napisala da do dan-danas celo srpstvo nema dva Njegoša, Jovan Skerlić je rekao da je Njegoš najjači i najdublji duh među našim piscima, Nikolaj Velimirović je dokazivao da se po svojoj religioznosti nijedan Srbin ne može meriti sa Njegošem, Milovan Đilas je napisao da je Njegoš sve naše munje u kosmosu i čovečanstvu, a jedan savremeni pesnik, čije ime neću spomenuti, kazao je da Njegoševa pojava ostaje izvan objašnjenja... O 200. godišnjici njegovog rođenja mitropolit Amfilohije ga je premestio na ikonu i proglasio Lovćenskim Tajnovidcem.

GLAS: Njegoševi savremenici su bili Gete, Puškin, Bodler, Vitmen…, veliki pjesnici velikih jezika, u tom kontekstu, gdje se u poređenju sa njima Njegoš može svrstati?

BEĆKOVIĆ: Njegoš se sa njima i rimuje i ramenuje, ali čak ni Gete ni Puškin nemaju takvu ulogu u životu svoga naroda kakvu ima Njegoš. Kao što ni jedan drugi svetitelj nema takvu ulogu u životu svoga naroda kakvu Sveti Sava ima kod Srba. Nešto nalik Svetom Savi je Sveti Patrik za Irce, ali daleko manje nego što je Sveti Sava za Srbe.

GLAS: Zanimljivo je da je “Gorski vijenac” nedavno dobio jako zanimljivo verziju u strip umjetnosti kroz kompletan istoimeni album, nacrtan od strane Geze Šeteta i Miodraga Mikice Ivanovića?

BEĆKOVIĆ: Moja mašta je odavno crtala taj strip, pa sam uživao što je neko nacrtao ono čega sam se ja prvi setio. +++

Realnost

GLAS: Stihovi iz poeme “Prahu oca poezije” glase: “Više nas nema u realnom svetu, ali nas ima svud po internetu”, zvuče kao gorka opomena. Da li je stvarnost stvarno toliko strašna da zaslužuje bjekstvo u virtuelno ili se treba suprotstaviti, iako je pobjeda nemoguća?

BEĆKOVIĆ: Spas nam je dužnost, a optimizam obaveza. Možda realnosti više i nema. Izgleda da je jedini način da živimo dugo i srećno da se do kraja života ne sretnemo jedni s drugima.

 

 

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana