Lordan Zafranović za “Glas Srpske”: Ako u filmovima ne prikazujemo istinu, lažemo i sebe i generacije koje dolaze

Nadam se da ću uspjeti dogovoriti sastanak sa Miloradom Dodikom i da će on shvatiti koliki je značaj ovog filma, otkriva u intervjuu za “Glas Srpske” proslavljeni režiser Lordan Zafranović, jedna od najznačajnijih ličnosti jugoslovenskog crnog talasa, te autor kultnih filmskih ostvarenja poput “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije” “Večernja zvona”, “Testament”...

Nakon što je Filmski centar Srbije i treći put odbio da finansijski podrži snimanje ovog filma koji je trebalo da se bavi stradanjem srpskog stanovništva sa Kozare tokom Drugog svjetskog rata, a posebno djece, Zafranović kaže da je pomalo razočaran takvom odlukom, ali i ističe kako neće odustati.

- Bez obzira na sve, ja i dalje radim na ovom  projektu. Napravio sam čak i jednu novu verziju scenarija. Rekao bih, nešto udarniju i snažniju. Radio sam film o suđenju ratnom zločincu Andriji Artukoviću i tada sam došao do određenih dokumenata koji kada se pretvore u jednu igranu strukturu filma mogu poslati jako snažne i potresnu poruku Pokušaću ponovo konkurisati na nekim adresama. Vjerujem da ću naći načina da snimim ovaj film - poručio je Zafranović.

GLAS: Da li su Vam poznati stvarni razlozi zašto su Vas odbili podržati u Srbiji?

ZAFRANOVIĆ: Film je inače baziran na jednoj humanitarnoj liniji, ali i na jednom zlu koje je vrlo intimno i realno opisao scenarista Arsen Diklić. Kada sam krenuo sa ovim projektom, i kod ostalih se javila želja da nešto slično urade. Tamošnji autori i filmski umjetnici odlučuju šta će se i na koji način finansirati. I tako je gotovo svugdje. Vlada jedna ogromna bitka za novac koji kontrolišu stranke na vlasti. Zbog svega toga je vrlo teško jednom čovjek sa “strane”, koji slobodno misli, a pri tom je i autentičan, beskomromisan i ne podnosi neku vrstu kontrole, u toj vučjoj jami doći do kosti koja se u nju baca svakih šest mjeseci. Moram naglasiti da ovaj film nije ništa skuplji od ostalih sličnih filmskih projekata. Kada su me posljednji put odbili napisali su veoma pohvalnu recenziju i izrazili potrebu da se jedan ovakav film i snimi. Ali isto tako, saopštili su mi i da trenutno nemaju novca. Mislim da je to bila laž. Snimanje ovog filma bi koštalo između 1,5 i dva miliona evra. To nije veliki novac.

GLAS: Jedan od Vaših projekata  je i film “Jasenovac?

ZAFRANOVIĆ: Najviši državni vrh Srbije me je pozvao i pitao da li bih realizovao veliki film o logoru Jasenovac. On je trebao da pomogne u tom suočavanju sa prošlošću. Međutim, nakon tih razgovora, neko je žargonski rečeno, pustio buvu kako je za ovaj film predviđeno da se izdvoji 20 miliona evra. Nakon toga pojavile su se razne hijene i navalile na taj novac. Nedavno sam čuo kako je snimanje ovog filma o Jasenovcu povjereno Predragu Antonijeviću, koga ja volim zvati Ledi Gaga. Bojim se da on vrlo malo zna o toj temi. Da zaključim, obećanja koja sam tada dobio nisu se ostvarila. Ali ja ne stojim. Intenzivno radim i na ovom projektu i iza njega stoji jedna veoma ozbiljna i odgovorna filmska ekipa, ali i eminentni istoričari.

GLAS: Često ste isticali kako Vam je želja bila da kroz svoje filmove pokažete kakva je u stvari bila država koja se zvala NDH.

ZAFRANOVIĆ: Uvijek sam postavljao pitanja na koja mi je film davao odgovore. Tu temu sam najbolje obradio u filmu “Testament”. U njemu je bilo nekoliko linija koje sam pratio. Jedna od njih je bila i NDH, jedna zločinačka tvorevina u kojoj su se desili veliki i strašni zločini. Zbog toga i treba snimati ovakve filmove, kako se takve strahote ne bi više nikada ponovile

GLAS: Koliko mladi u Hrvatskoj danas znaju o ustašama?

ZAFRANOVIĆ: Pokušao sam u nekoliko navrata to objasniti, a pogotovo u vrijeme kada su na vlasti bili Zoran Milanović i Ivo Josipović. Tražio sam da puste na televiziji film “Testament” jer je on dosta edukativan. Mladi bi mogli da vide šta je ta tvorevina sve radila, ali šta uopšte znači ustaški pozdrav “za dom spremni”. Želio sam da ta nova generacija to vidi. Nažalost, nijedna televizija ga nije htjela prikazati, iako on toliko upečatljivo, više od bilo kakvih istorijskih knjiga, govori o NDH. U neku ruku meni je jasno zašto on još uvijek nije prikazan. Da jeste, vjerovatno bi se mnogo toga promijenilo.

GLAS: Da li je tačno da Vas je Franjo Tuđman proglasio za neprijateljem hrvatskog naroda?

ZAFRANOVIĆ: Svaki čovjek bira svoj put. Ako se neko istinski bavi nečim mora da bude i svjestan da će naići i na razne vrste otpora.  Da  će mu lijepiti i razne vrste etiketa. Tuđman me je etiketirao zbog mojih filmova i svrstao među najveće neprijatelje hrvatskog naroda. On je to uradio u svojoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti”, koja je u to vrijeme bila svojevrsna hrvatska Biblija. Nažalost, takav stav i danas postoji u dijelu hrvatske javnosti. Na nekoliko konkursa sam slao bezazlene filmove, ali nisam prolazio.

GLAS: Kako komentarišete to što i nakon ovolikog vremenskog otklona nije došlo do suočavanja sa prošlošću?

ZAFRANOVIĆ: I veće civilizacije su imale taj problem. I Francuzi su teško otvarali te teme. Česi gotovo minimalno. Uvijek su te mrlje iz prošlosti bile izazovne za filmove, ali ne i vlastima koje su se bojale otvaranja tih priča. Ali,  moraće se to otvoriti kad-tad i govoriti o svim tim traumatičnim temama. To je jedini način. Treba otići u Jasenovac, kleknuti i zatražiti oprost za sve nevino ubijene, baš kao što je to uradio Vili Brant u Aušvicu.

GLAS: Godinama ne živite u Hrvatskoj. Kako se nosite s tim?

ZAFRANOVIĆ: Negdje od 2000. godine sam počeo ponovo dolaziti. Tih prvih godina ljudi su se bojali da me pozdrave na ulici. Trudim se da kad god mogu da malo dođem. Tamo imam jednu klapu koju strašno cijenim. Kada je u pitanju život u Pragu, mogu reći da sam se dobro uklopio u češki način života.

GLAS: Da li pripremate još neki film?

ZAFRANOVIĆ: Pripremam film pod nazivom “Karuzo” koji bi se trebao baviti životom jednog uličnog umjetnika i manipulacijama kojima on biva podvrgnut. Umjetnici su uvijek bile žrtve određenih politika i ideologija.

GLAS: Negdje sam pročitao da teme za filmove birate po strahu?

ZAFRANOVIĆ: Bio sam dio jedne dobre ekipe koju su činili Mirko Kovač, Filip David, Danilo Kiš, Borislav Pekić… I bilo je tih strahova kod nas, da se ne ponove ratne strahote. Tako su i nastali filmovi “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Večernja zvona”... Naši filmovi i književna dijela su trebali da budu krik protiv svega toga. Nažalost, mali su nam bili dometi. Rat koji se kasnije desio nas je sve razočarao. Inače, filmom sam se počeo baviti veoma rano. On je čudo i za mene jedan način života. Naučio sam da slobodno radim bez obzira na cijenu te slobode. Ako svojim filmovima ne prikazujemo istinu, onda lažemo sami sebe, ali i sve generacije koje dolaze. Znači odgovornost je velika.

GLAS: Koliko bi bio interesantan film o Lordanu Zafranoviću i njegovom dosadašnjem životu?

ZAFRANOVIĆ: Moj život je poput filma. Nedavno sam odlučio da napišem knjigu. Ona bi se, između ostalog, trebalo da bavi i mojim dosadašnjim životom, koji je, moram priznati, bio interesantan, a pogotovo jer je vezan za desetak gradova i isto toliko država. U njoj bi jedan dio bio posvećen i politikama i ideologijama koje su nas drmale u prošlosti.

GLAS: Da li je tačno da je film “Okupacija u 26. slika” bio u ozbiljnoj trci za “Oskara”? 

ZAFRANOVIĆ: U to vrijeme je predsjednik Američke filmske akademije bio Karl Malden, čiji su korijeni iz Hercegovine. Njegov dobar prijatelj je bio Dan Tana, poznati ugostitelj iz Holivuda. Dan Tana je jednog dana pozvao “Jadran film” koji je bio producent i rekao kako film ima veliku šansu da dobije “Oskara”. Uslov je bio da skratimo jednu scenu iz filma. Radilo se o sceni iz autobusa, koju je trebalo skratiti zbog ženskog dijela članova akademije, jer se smatralo da one neće moći izdržati sve mučne scene koje su snimljene u tom dijelu filma. Odbio sam i rekao kako to ne dolazi u obzir. Na kraju se desilo upravo ono na što je upozorio Dan Tana. Jedan dio članova ove akademije izašao je sa projekcije, jer nije mogao da gleda taj dio filma.

GLAS: U Vašim filmovima su se uvijek pojavljivale i lijepe žene.

ZAFRANOVIĆ: Uvijek sam insistirao na tome da mi u filmu budu lijepi glumci. Birao sam lijepe žene, ali ne samo lijepe već i talentovane. Neda Arnerić je neponovljiva. Naravno tu je Tanja Bošković... Bilo ih je stvarno mnogo. Takođe, u svim mojim filmovima postojao je jedan lijepi svijet, lijepa muzika i gradovi... I onda se to sve počne rastakati. Ulazi sjeme zla i sve to ruši. Ubija i uništava. Poruke iz mojih filmova su uvijek bile kako se u stvarnom životu treba držati tih početaka. Tog lijepog.

GLAS: S kim Vam je bilo najlakše, a s kim najteže raditi?

ZAFRANOVIĆ: Pokojni Stevo Žigon je bio izuzetan čovjek i glumac. Sa njim je bilo najlakše raditi. On je bio poput Stradivarijeve violine. Svaki zvuk je mogao proizvesti. Tu su i Rade Šerbedžija i Petar Božović. Sve su to izuzetni glumci sa kojima je bilo lako sarađivati. Oni su mi svojim ulogama puno više donosili, više nego što sam ja to od njih očekivao.

GLAS: Šta mislite o današnjoj filmskoj sceni?

ZAFRANOVIĆ: Snimanje filma je poput trčanja maratona. Mislim da se danas dosta improvizuje. Nema planske kinematografije, kao ni ozbiljnih producenata. I nije to problem samo na prostorima bivše Jugoslavije, već i u Evropi. Nekada, u vrijeme socijalizma, blagajne u kino dvoranama, odnosno kako je vaš film prolazio kod publike, bili su glavni kriterijumi da li ćete ili ne i sljedeći put dobiti novac za snimanje. Kino je zakon.

GLAS: Da li za nečim žalite, odnosno da možete nešto promijeniti, šta bi to bilo?

ZAFRANOVIĆ: Svakim danom pokušavam da materijalizujem nešto što će ostati iza mene. Pripremao sam film “Ostrvo Balkan” koji se trebao baviti ratom u Bosni. Radilo se o velikom projektu, koji nažalost nikada nisam uspio da realizujem zbog nedostatka finansija. Tu je i film “Moć ljubavi” koji govori o dva brata migranta iz Bosne koji dolaze u Češku i zaljubljuju se u istu djevojku. Tu se ispituje koliko je jaka bratska ljubav u odnosu na ljubav prema ženi. To je bio prežestok film za Češku, tako da nisam ni njega snimio. To mi je baš žao.

Titovo doba

GLAS: Da li i dalje smatrate da je Jugoslavija bila vrhunac civilizacije naroda sa ovih prostora?

ZAFRANIVIĆ: U Titovo vrijeme su bili postignuti visoki kriterijumi u gotovo svim oblastima. Tadašnji film je imao sve evropske vrijednosti. Da ne govorim o životu običnih radnika. Ili o njihovim pravima i privilegijama u to vrijeme. Bila je to jedna lijepa i moderna zemlja, koja je bila cijenjena i uvažavana u cijelom svijetu. Nijedna od današnjih samostalnih država, nastalih nakon raspada Jugoslavije, to do sada nije postigla. Ni približno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.