Jovana Kešanski, kolumnistkinja i književnica, za “Glas Srpske”: Izolovanost od duša je gora od fizičke

Milanka Mitrić
Jovana Kešanski, kolumnistkinja i književnica, za “Glas Srpske”: Izolovanost od duša je gora od fizičke

“Pletenice” među koricama ogolevaju jednu Jovanu koja se zaglavila sa svojim očekivanjima, snovima, ambicijama na mestu gde ništa od toga ne može da ispuni, pa besni, plače, postaje anksioznija i utučenija i onda pokušava da na 109 načina sebe raspetlja, jer živeti kao stisnuta pletenica zaustavlja krv.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” novinarka, kolumnistikinja i književnica Jovana Kešanski, govoreći o svojoj prvoj knjizi “109 pletenica”. Ona će ovu knjigu promovisati 30. avgusta u 20 časova u koncertnoj dvorani Banskog dvora Kulturnog centra u Banjaluci.

- Knjiga je nastala spajanjem zapisa koje sam pisala nasumice, kada sam imala potrebu, kada me je bolelo, kada sam nešto važno shvatila, kada sam želela da imam sebi crno na belo gde grešim, kako to da prevaziđem, kada sam želela da se oslobodim pritiska ili od nekoga oprostim. Ništa nisam krila, skinula sam se do poslednjeg osećaja - dodaje ona.

GLAS: Kakva je namjera za Vas kao autora bila kada ste pripremali knjigu i koliko ste zadovoljni odjekom koji je ostavila?

KEŠANSKI: Kada pišem, nemam namere osim one da se oslobodim tog nečeg što sam doživela. Dok pišem, ne razmišljam o tome kakav će imati odjek napisano, da li će me neko zbog toga kritikovati, pohvaliti, omrznuti... diviti mi se ili okrenuti glavu od mene. Verujem da se uvek oseti kada neko piše da bi zadivio druge, te rečenice su posebno nakićene, jedva porođene, prilagođene čitaocima, skrivaju celu istinu. To je taktiziranje, a ja to ne umem. I baš zbog toga mi je drago što su reakcije na knjigu odlične.

GLAS: Koliko je pisanje oslobađajuće?

KEŠANSKI: Mene oslobađa, ali i pomaže mi da bolje upoznam sebe. Pisanje je za mene kao vođenje dnevnika. Baratanje svojim emocijama. Bez plana, haotično, zavisno od momenta. Kada to čitam sa određene vremenske distance, bude mi zabavno jer sam na primer u ponedeljak pisala da se osećam uplašeno kao miš, dok sam u petak ispisivala redove u kojima sam ja hrabri lav, odvažna da menjam sve, da odletim odmah i sad za Njujork, da živim bez plana i slično. Iz toga vidim koliko ništa u životu nije konstanta i koliko je sve “sunčano sa mestimičnim naoblačenjem i ponegde mogućim pljuskovima”. Kada čovek shvati da su te vremenske (životne) prilike nešto normalno, nešto što se dešava, biće mu lakše. Raširiće kišobran dok ne prođe kiša ili će stati na nju dok ne grane Sunce.

GLAS: Kako sačuvati sabranost u svijetu koji se sve više urušava?

KEŠANSKI: Ne znam. Ponekad mislim da imam odgovor, a onda vidim sve što se dešava i po milioniti put dobijem želju da odem u brda i jedem bobice, živim s medvedima i ležim na travi. Ponekad puknem po šavovima besna što mi se čini da kao pojedinac malo šta mogu da promenim, ali uglavnom držim delove sebe na okupu pisanjem, svojom iskrenošću. Važno je da čovek bude iskren prema sebi i drugima, ne taktiziram, nisam igrač, nisam potkupljiva, ne prodajem se za radno mesto, uslugu, funkciju, živim ono što osetim da je ispravno, imam svoju stazu s koje ne skrećem zbog koristi, ucenjivanja. Moja divna kćerka Srna, moja požrtvovana mama, moj razumni muž… oni me drže sabranu, knjige koje čitam, muzika koju slušam, neki svet koji sam sebi stvorila u koji mogu da se maknem kada osetim da se rašivam.

GLAS: Šta su društvene mreže uradile pojedincu i društvu? Jesmo li izvrnuli sve što se moglo izvrnuti? Gdje su granice?

KEŠANSKI: Nema granica, rastežu se unedogled. Svaki put kad sam pomislila “nema dalje”, sutra sam videla na mrežama da ima dalje. “Instagram” i “Fejsbuk” su u velikom procentu od ljudi napravili glumce, pozere, marketing stručnjake za srećan život, fejk pozornicu na koju svako može, legitimno je, da kroči i odigra šta poželi. Devojčice i devojke postavljaju svoja tela i lica sa filterima, imaju mačje uši i uske nosiće, velika usta i par rebara manje. Zbog čega? Da bi bile u “trci” koja nemilosrdno stvara pritisak i nezadovoljstvo. Odlazi se na letovanje unapred smišljajući šta poneti da bude dobro za “fotkanje”, hrana se prvo fotka, pa se 'ladna jede, na ulici više niko ne gleda ispred sebe, isključivo u telefon. To nije zdrav put, sudaramo se, ne gledamo se u oči.

GLAS: Koliko je korisna kritika društva? Mislite li da je moguće ukazivati na probleme, tražiti promjene, tražiti zrno razuma u gomili i uspjeti u tome?

KEŠANSKI: Ja to radim neprekidno, ko glavom o zid. Zid nikako da se sruši, glava bolna. Ali ja nastavljam, jer verujem da ću jednom uspeti. Zašto? Zato što ne umem drugačije. Zato što ne umem da ćutim o stvarima koje nisu normalne, ne želim da okrećem glavu, da žmurim na ono što je evidentno, da ćutim o onome što traži da bude rečeno, zapisano. U suprotnom bila bih kao ono protiv čega se borim ili samo pasivni posmatrač, ali najgore od svega izneverila bih sebe i svoje dete. Ja verujem u traženje tog zrna u gomili. I mislim da ga sve češće nalazim, jer mi se javljaju ljudi kojima sam svojim pisanjem pomogla da recimo odu kod psihoterapeuta, da napuste mesta na kojima se ne osećaju dobro, da se trgnu, pobune, promene nešto, suprotstave uvredama, predrasudama… Promena društva počinje od promene pojedinca, a ja to ponekad i uspem.

GLAS: Kako se boriti za prava, boriti protiv nasilja, progovoriti o nasilnicima i skrenuti pažnju na sve što je pogrešno, a ne biti “dočekan na mač” i ne postati predmet osude?

KEŠANSKI: Tako što nećeš, kada kreneš u borbu, razmišljati o tom maču i mogućim osudama.

GLAS: Jesmo li bili izolovani i prije pandemije? I gdje je svjetlost u svemu ovome?

KEŠANSKI: Bili smo, jesmo, i ukoliko nešto ne promenimo, bićemo. Izolovanost od duša je gora od izolovanosti fizičke koja je prilično gadna. Svetlost svako mora sam za sebe da nađe, uopšte nije bitno da svi idemo ka istoj svetlosti, da nam je svima isti taj izvor. Ono što je važno jeste da je nađemo, jer jedino sa svetlom možemo doprineti boljitku. U mraku tumaramo, ne znamo kud bismo, ne vidimo lepotu čoveka, života, najgore od svega je što se vremenom oči naviknu na mrak pa niko ne želi više za svetlom ni da traga, prepusti se, životari i umre. Ja svetlost tražim u sebi, jer ako je tu nađem, onda mogu da osvetlim sve oko sebe, i ljude, i situacije, i život, da mi ništa što je dobro i vredno življenja ne promakne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana