Goran Latinović, istoričar: U društvu koje slavi Pavelića i Starčevića male su šanse za katarzu

Srbi su oglašeni glavnim krivcima za ratove, "agresorima" i počiniocima brojnih "zločina", odnosno negativcima ravnim njemačkim nacistima. Stoga i svaki pokušaj razbijanja ovih ustanovljenih pogleda na prošlost, pa i putem filma "Dara iz Jasenovca", izaziva reakciju onih kojima bilo kakva promjena u tom pogledu ne odgovara.

Smatra ovo profesor istorije sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci Goran Latinović, navodeći kako zbog toga u svijest zapadnog čovjeka teško može da prodre drukčiji pogled na prošlost, pogotovo ako razbija postojeće stereotipe i prikazuje Srbe onakvima kakvi zaista jesu, kao slobodarski, državotvorni i nepokorni narod, koji je bio žrtva jednog od najbrutalnijih zločina u ljudskoj istoriji, genocida u NDH.

- Međutim, treba imati u vidu da, pored dobronamjernih, ali zavedenih ljudi, postoje i oni koji su potpuno svjesni istorijskih činjenica, koje njih i ne zanimaju, jer djeluju poput intelektualnih plaćenika, kojima je novac koji će dobiti od raznih lobista glavni motiv - istakao je Latinović, komentarišući negativne komentare pojedinih filmskih kritičara da film "Dara iz Jasenovca" predstavlja srpsku propagandu.

GLAS: Mogu li ovakvi i slični filmovi, a pogotovo jer se radi o srpskom ostvarenju koje je kandidat za "Oskara", ipak otvoriti oči međunarodnoj javnosti?

LATINOVIĆ: To je moguće, ali samo djelimično, odnosno samo jednom dijelu zapadnog javnog mnjenja, i to onom koji je otvoren i spreman da čuje i drugu stranu. Mislim da su oni manjina, ali sam uvjeren da baš zbog njih treba nastaviti sa takvim radom. Osim toga, "Dara iz Jasenovca" biće, vjerovatno, prikazivana u Rusiji, Kini, Grčkoj i drugim zemljama u kojima Srbi nisu bili satanizovani i u kojima postoji objektivan pogled na prošlost Srba i drugih balkanskih naroda. To je razlog više da se snimaju novi i kvalitetni filmovi i o drugim temama iz srpske istorije, a ne samo o stradanju.    

GLAS: Zašto ovakvih i sličnih projekata nema više, da li smo zakazali na tom polju?

LATINOVIĆ: Sve do suđenja Andriji Artukoviću 1986. godine srpski istoričari gotovo da se uopšte nisu zanimali za genocid nad Srbima u NDH. Izuzetak čine rijetki intelektualci, poput Sime Simića, koji je u Titogradu 1958. objavio knjigu "Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata" i Laze M. Kostića, koji je u Čikagu 1974. objavio knjigu "Hrvatska zverstva u Drugom svetskom ratu" prema izjavama njihovih saveznika. Nosioci istraživanja genocida nad Srbima u NDH bili su hrvatski antifašisti, poput Viktora Novaka, Bogdana Krizmana i Fikrete Jelić Butić, kao i strani pisci, poput Ervea Lorijera, Avra Menhetna, Edmonda Pariza, Ladislava Horija, Martina Brosata... Tek 1987. srpski istoričari i drugi istraživači počinju da pišu knjige i naučne radove o ovim zločinima, poput Vase Kazimirovića, Milana Bulajića, Veljka Đurića Mišine, Dragoslava Stranjakovića, Rastislava Petrovića, Strahinje Kurdulije, Dragoljuba Živojinovića, Milana Koljanina, Vasilija Krestića. Dakle, srpskoj istoriografiji trebalo je više od 40 godina da započne sa ozbiljnim istraživanjima genocida nad Srbima u NDH, a srpskoj kinematografiji više od 75 godina. 

GLAS: Koliko je današnje hrvatsko društvo uopšte spremno da se suoči s tim mračnim vremenima?

LATINOVIĆ: Hrvatsko društvo je toliko prožeto netrpeljivošću prema Srbima, koja je u proteklih 30 godina dovela do kolektivne indoktrinacije, da ostaje malo nade za katarzu. Istraživanja javnog mnjenja u Hrvatskoj pokazuju da su najpopularnije istorijske ličnosti Ante Starčević, Ante Pavelić i Franjo Tuđman. Kao da je u svijesti ljudi osnovni kriterijum za vrednovanje istorijskog i nacionalnog značaja pojedinaca iz hrvatske prošlosti količina zla koju su nanijeli Srbima, odnosno uspješnost u istrebljivanju Srba. Ne vjerujem da se sa takvim stanjem hrvatskog društva uopšte može govoriti o nekom pročišćenju i suočavanju sa činjenicom da je počinjen genocid nad Srbima u NDH, čiji se nastavak desio u periodu od 1991. do 1995. To su bila dva poluvremena jedne iste mračne utakmice, koju su osmislili i vodili ljudi koji u savremenom hrvatskom društvu imaju status najznačajnijih ličnosti u istoriji Hrvata.

GLAS: Mislite li da se van ovih naših balkanskih prostora zna nešto više o logoru Jasenovac i stradanju Srba?

LATINOVIĆ: Genocid nad Srbima u NDH i Jasenovac, kao njegov simbol, nisu nepoznati u ozbiljnim naučnim krugovima. Želim da istaknem primjer engleskog istoričara Rorija Jeomansa, koji je u Pitsburgu 2013. objavio knjigu o kulturnoj politici ustaškog režima. Međutim, treba imati u vidu da, osim jedne veoma uopštene predstave, ni naša javnost ne zna dovoljno o golgoti koju je srpski narod preživio u Drugom svjetskom ratu. I to je posljedica ideologije bratstva i jedinstva i našeg nemara prema sopstvenoj istoriji i njenim mučenicima.  

GLAS: Malo ljudi zna da je prvi u svijetu logor za djecu upravo napravljen u vrijeme NDH...

LATINOVIĆ: NDH je bila jedina država na svijetu koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata imala specijalizovane logore za djecu, koja su odvajana od majki. To su bili: Sisak, Jastrebarsko, Reka kod Jastrebarskog i Gornja Rijeka kod Križevaca. U njima su, pored ostalog, srpski dječaci sa područja Kozare, Korduna i drugih krajeva vaspitavani u ustaškom duhu. Dakle, stvarani su "novi janičari", kod kojih je trebalo odgojiti novi identitet, premda su brojna djeca bila i ubijena. Dragoje Lukić, nakon dugogodišnjih terenskih istraživanja, utvrdio je da je samo u sistemu logora Jasenovac stradalo 19.432 djece, od čega 11.888 srpske djece, 5.469 romske, 1.911 jevrejske, 132 hrvatske, 17 muslimanske, a za petnaestoro djece nije bilo moguće utvrditi nacionalnu pripadnost. Diana Budisavljević, Austrijanka udata za Srbina, organizovala je najveću humanitarnu akciju za vrijeme Drugog svjetskog rata, spasivši iz hrvatskih logora oko 12.000 srpske djece, koja su udomljena u hrvatskim porodicama. Neka djeca su nakon rata vraćena u sredinu iz koje su silom ratnih prilika odvedena, a neka više nikada nisu vidjela zavičaj. Djeci, koja su trajno ostala u hrvatskim porodicama, promijenjen je identitet i oni su odrasli u hrvatskoj sredini bez ikakvog znanja i svijesti o svom srpskom porijeklu.  

GLAS: Dokle sežu korijeni genocida nad Srbima u NDH?

LATINOVIĆ: Osim ideologije Rimokatoličke crkve, koja se nikada nije odrekla nastojanja da "zaore istočnu njivu", tj. da pravoslavne hrišćane, koje je nazivala "šizmaticima", tj. raskolnicima, prevede na rimokatolicizam, u osnovi svih nesporazuma i sukoba između Srba i Hrvata jeste tzv. "hrvatsko državno i istorijsko pravo". U odbrani tzv. "istorijskog prava hrvatskog naroda", koja je imala za cilj da obrazuje veliku i samostalnu hrvatsku državu, u drugoj polovini 19. vijeka stvorena je ideologija beskompromisnog, ekstremnog hrvatskog nacionalizma, koji je oštricu svoje netrpeljivosti usmjeravao protiv Srba. Ante Starčević, idejni tvorac te ideologije, tvrdio je za Srbe da su "nakot zreo za sjekiru" i "skot gnusniji od ikojeg drugog". Po široko rasprostranjenom i naučno neutemeljenom mišljenju pristalica pravaške ideologije, čiji su duhovni sljedbenici bili Pavelićeve ustaše, Srbi zapadno od Drine navodno vode porijeklo od Vlaha, neslovenskog stanovništva, i od onih Hrvata koji su pod osmanskom vladavinom navodno bili primorani da sa rimokatolicizma pređu na pravoslavlje. Oni dalje tvrde da je tek u 19. vijeku kod pravoslavnih hrišćana zapadno od Drine formirana svijest o pripadnosti srpskom narodu, i to pod uticajem Srpske pravoslavne crkve i moderne srpske države, tj. Kneževine Srbije. Osim toga, Srbi su, po viđenju ekstremnih hrvatskih nacionalista, imali ulogu "pete kolone velikosrpskih interesa", istovremeno sarađujući sa hrvatskim neprijateljima, Mađarima i Italijanima, pa je Srbe trebalo uvesti u red, milom ili silom, i natjerati ih da se odreknu srpske i prihvate hrvatsku državnu ideju. Dakle, potpuno je jasno da je ideja o hrvatskom genocidu nad Srbima bila sasvim sazrela u okvirima Habzburške monarhije još prije izbijanja Prvog svjetskog rata. Prema tome, osim učenja Rimokatoličke crkve, glavni idejni podsticaj genocida nad Srbima jeste opsjednutost hrvatske politike i hrvatske javnosti tzv. "hrvatskim državnim i istorijskim pravom". Na temelju te ideologije, hrvatski političari su neprestano, još od sredine 19. vijeka, namjeravali da stvore veliku i etnički homogenu hrvatsku državu, na čijoj teritoriji ne bi bilo Srba. To su ideološke osnove genocida nad Srbima u NDH.

GLAS: Koja je još bila uloga Rimokatoličke crkve?

LATINOVIĆ: Osim što je oblikovala ideologiju uništenja pravoslavnih Srba, ona je uzela aktivno učešće i u neposrednom izvršenju genocidne politike. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac pozdravio je stvaranje NDH i pozvao rimokatoličko sveštenstvo da ispuni dužnost prema mladoj hrvatskoj državi. On je u svom proglasu krajem aprila 1941. pozvao rimokatoličko sveštenstvo "na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH", a zatim dodao: "Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda mi smo duboko uvjereni da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne istine i pravde." Sarajevski nadbiskup Ivan Šarić ispjevao je krajem 1941. odu poglavniku Paveliću, u kojoj ga je nazvao "ustašom divnim", "dobrim genijem", "prorokom" i "kraljem Davidom kojeg Bog brani", prikazujući ga kao "apostola" i "čovjeka molitve". Uticaj Rimokatoličke crkve u tradicionalnom, predominantno agrarnom društvu, kakvo je bilo hrvatsko, bio je izuzetno veliki, a riječi koje je sveštenstvo upućivalo sa oltara imale su veliki uticaj, posebno zbog niskog obrazovnog nivoa stanovništva. U genocidu nad Srbima u NDH  učešće su uzela, kao organizatori, 133 sveštenika, 27 ih je lično učestvovalo u zločinima, dok ih je 128 vršilo pokatoličavanje Srba. Ante Pavelić odlikovao je 219 rimokatoličkih sveštenika. Dakle, brojni sveštenici su organizovali ili lično učestvovali u ubijanju Srba.

GLAS: A koje riječi je sveštenstvo upućivalo sa oltara?

LATINOVIĆ: Fra Srećko Perić održao je govor u samostanu Gorica kod Livna: "Braćo Hrvati, idite i koljite Srbe sve od reda. Najprije zakoljite moju sestru, koja je udata za Srbina, onda sve Srbe. Kad taj posao završite dođite k meni u crkvu, gdje ću vas ispovijediti i pričestiti, pa će vam onda svi grijesi biti oprošteni." Fra Dionizije Juričev održao je govor u Stazi kod Sunje: "U ovoj zemlji ne može više da živi niko osim Hrvata, jer je ovo zemlja Hrvatska, a ko se neće pokrstiti, mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete od sedam godina, a koje smeta našem ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam ja u svećeničkoj odori da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške države i vlasti." Rimokatolički sveštenik Mate Mugoša, župnik u Udbini, rekao je 13. juna 1941: "Iselićemo i istrijebićemo srpski narod u Hrvatskoj, i biću srećan kada budem mogao dijeliti srpsku zemlju Hrvatima." Fra Miroslav Filipović Majstorović iz samostana Petrićevac predvodio je i lično učestvovao u zločinu nad Srbima kod Banjaluke 7. februara 1942, kad je ubijeno preko 2.300 Srba, od kojih 551 dijete, a zatim bio jedan od komandanata u sistemu logora Jasenovac.

Netrpeljivost

GLAS: U nekoliko svojih radova bavili ste se i hrvatskim i bošnjačkim udžbenicima istorije. Šta ste otkrili?

LATINOVIĆ: Otkrio sam malo dodirnih tačaka sa istorijskim činjenicama, podmuklu indoktrinaciju mladih generacija, koje se obrazuju i vaspitavaju o slavi i veličini sopstvenog naroda u prošlosti i kod kojih se stvara svijest da su Srbi bili najgori hrvatski i muslimanski neprijatelji, koji su ovim narodima nanijeli veoma mnogo zla. Ono što piše u tim udžbenicima stvara očiglednu netrpeljivost prema Srbima, koja je već sada vidljiva na mnogim poljima života i stvaralaštva. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.