Glumac Goran Bogdan za “Glas Srpske”: Najtužnije kad sami sebi postanemo tamničari

Milanka Mitrić
Glumac Goran Bogdan za “Glas Srpske”: Najtužnije kad sami sebi postanemo tamničari

U ovoj krhkoj kinematografiji naša velika literatura nam je prednost. Tu smo jaki, po mom mišljenju. Što je djelo kompleksnije, teže ga je obuhvatiti. Takvo djelo je teško i dramatizovati. Koliko još posla ima da bi se ispričala filmska serija, ne usuđujem se ni zamisliti.

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske”glumac Goran Bogdan osvrćući se na seriju “Vreme zla”, rađenu po djelima Dobrice Ćosića, čije snimanje je nedavno počelo, a u kojoj on glumi Bogdana Dragovića. Seriju režira Ivan Živković. U seriji “Močvara” u režiji Olega Novkovića, čije prikazivanje je nedavno počelo, igra inspektora Nikolu.

- Svaka čast našim scenaristima i ostatku ekipe. Već sam sa Ivanom Živkovićem radio na sličnom projektu. Bilo je to u Novom Sadu na seriji “Vere i zavere” Aleksandra Tišme. Imajući to u vidu, malo je lakše sada. Uhodaniji smo - dodaje Bogdan.

GLAS: Šta biste mogli da nam otkrijete o pripremanju za ulogu Bogdana Dragovića u seriji “Vreme zla”?

BOGDAN: Kompleksan je to lik, još se borim šta i kako. Tako je u svakoj velikoj literaturi. Ima i previše toga na šta bismo se mogli osloniti, linija koju bismo mogli slijediti, dio osobnosti koji bismo izdvojili, a koji bismo prikrili. Za sada čitam ko lud, nanovo i nanovo ne bih li ga osvijetlio i bolje razumio, ali ne samo razumio nego i poistovijetio se. Osjećam ga na vrhu jezika, što je prvi korak. Sad taj osjećaj treba konkretizovati. Zavoljeti njegove mrakove i postupke, koji i nisu na prvu laki za voljeti. S druge strane, baš takve likove i volim.

GLAS: S obzirom na to da je “Močvara” i jedna vrsta trilera, kako biste opisali ovu seriju i rad na njoj?

BOGDAN: Puno je to više od trilera. Milena Marković je genijalan pisac. Scenario “Močvare” je već u sebi imao ono nešto što velika djela nose. Ne bi bilo u redu nazivati ga trilerom. To bi bilo kao reći da ono što svi mi ovdje proživljavamo je samo triler. Puno je više. Život je to. Teško bi ga bilo tako banalno žanrovski definisati. Najbolje sam naslov govori šta je to i koja je to atmosfera življenja ovdje. Rad je bio, kao i na svačemu što je dobro i duboko, naporan, ali ne u negativnom smislu. Mora tako biti. Moj je osjećaj da smo napravili i više nego dobar posao.

GLAS: U skladu s tim, zanima me kakva iskustva nosite sa snimanja i rada na seriji “Fargo”? Kako biste uporedili pristup takvim ostvarenjima i građenju radnje i likova u odnosu na neke slične serije ili filmove koji bi mogli da budu urađeni ovdje, u regionu?

BOGDAN: Pristup je negdje u dubini isti, samo su uslovi puno bolji tamo. Bolji uslovi vam omogućuju i bolju koncentraciju i posvećenost samo onome što je tvoj posao. Pri tome, to je uigran posao tamo, godine iskustva na najvišem nivou rađaju velikim plodom. No, ništa nije nedostižno. Pogledajte i ekspanziju evropskih serija na svjetskom tržištu - “La casa de papel”, “Babylon Berlin” i ostale. To je dokaz da se može i da je moguće.

GLAS: Mislite li da je produkcija serija u regionu u posljednjih nekoliko godina nekako pošla na neku pozitivniju stranu, odnosno da konačno imamo šta da ponudimo što se kvaliteta tiče?

BOGDAN: Apsolutno da. Pogotovo u Srbiji, gdje se događa svojevrsna poplava sadržaja. Sad, daleko je od kvantiteta do kvaliteta, ali je siguran to put. Već se puni bazen kvalitetnih serija. Mislim da svaka nova treba, ali i da dobrim dijelom to i postiže, dizati ljestvicu malo-pomalo.

GLAS: S obzirom na to da ste u seriji “Senke nad Balkanom” igrali Mustafu Golubića, kako ste se pripremali za tu ulogu i koliko mislite da je to doprinijelo boljem upoznavanju dijelova istorije koji su tako često na ovim prostorima pomalo i skrajnuti?

BOGDAN: Nisam puno znao o Mustafi prije nego što sam počeo snimati “Senke na Balkanom 2”. Nije trebalo puno da se zaljubim u Mustafu. Povrh samog Mustafe, taj vremenski period je toliko uzbudljiv, napet, tragičan da sam i u tom periodu našao dosta inspiracije. Duh tog vremena je nešto nevjerovatno, pogotovo u kombinaciji sa našim prostorima. U “Vremenu zla” mi dosta pomaže ono što sam naučio i ono što još učim o Mustafi i tom periodu. Prepliće se dosta događaja. Olakšava mi to malo u vezi sa Bogdanom Dragovićem. Ne kažem da ima povezanosti između ta dva lika, ali duh tog vremena ima posebnu patinu na protagonistima istog. Teret istorije naših naroda i narodnosti je teži nego bilo gdje. To je jaram jedan. Samo mi nemamo snagu volova da ga nosimo i trpimo, možda i otplaćujemo. Trebalo bi ga već jednom skinuti sa sebe.

GLAS: Da li Vam je uloga u filmu “Otac” bila možda jedna od zahtjevnijih i koliko je značajno bilo uopšte govoriti i prikazati i takvu temu/problem na velikom platnu?

BOGDAN: Sigurno da je bila zahtjevna, a nadam se da će u budućnosti biti još i zahtjevnijih uloga. Cilj bi bio da dižemo ljestvicu u životu. Što se tiče značaja tih i takvih tema, to bi moglo ovako da se objasni. Ne znam koliko je film ili bilo kakvo umjetničko djelo poligon za okršaje i političke borbe. Šta vam znači ako o nečemu pričate, a ne postignete kvalitet same priče? Ispada dvosjekli mač. Iskoristili ste dobru temu, progovorili o nečemu, a umjetničko djelo je, recimo, nije slijedilo. Gubite i vašu borbu i umjetničko djelo. Kvalitetom djela više možete da napravite za neku stvar, istinu ili borbu. Stoga je tu potrebno biti jako pažljiv, tj. film raditi radi toga da bude dobar film. Mislim da na taj način najviše možete da promijenite bilo šta u okolini. Borbu, s druge strane, namjerno je nazivam “borba” iako to može biti i samo i želja da se ispriča istina ili kako god, treba vojevati na frontovima prikladno svakoj od tema kojima se bavi. Pravno, medijski humanitarno. Od načina vođenja bitaka mnogo zavisi i ishod, pobjeda ili poraz.

GLAS: Šta biste mogli da nam otkrijete o Vašoj ulozi u filmu “Oaza” koji je prikazan na festivalu u Veneciji?

BOGDAN: U tom projektu imam malu ulogu. Glavni protagonisti su korisnici doma za djecu sa poteškoćama u razvoju “Sremčica”, kraj Beograda. Osim njih, od kojih se svi, mislim, prvi put susreću sa glumom i filmom, jedini “profesionalni” glumci smo Maruša Majer i ja. U ovom projektu smo više u svojstvu podrške i animatora. Ta djeca su glavni autori i junaci, u svakom slučaju. Mislim da nisam nikad više naučio, što o glumi, što o životu nego boraveći i radeći sa njima. Beskrajno sam im zahvalan.

GLAS: Kakvo je Vaše poimanje slobode? Mislite li da je čovjek koji živi u društvu ovog vremena sada još manje ima (i da je nestalo čak i privida slobode)?

BOGDAN: Ovo stanje ne pogoduje slobodama. Ono stvara strah. Strah ukida slobodu na onom najtežem nivou. Unutar nas samih. Svijet ili situacije ukidaju ili dozvoljavaju više ili manje sloboda, kako se uzme. Sloboda je stvar izbora, osim ako nije ukinuta od spoljnih faktora. Najtužnije je kada sami sebe porobimo. Kada smo mi sami sebi tamničari. Situacija kod nas stvara okruženje i atmosferu straha od slobode mišljenja i izricanja iste. To je krucijalno za slobodu. S druge strane, živimo u poplavi i kaljuzi kiča i olakog izražavanja istog. Pogledajmo samo na šta nam se mediji svode. Poremetile su se vrijednosti. Sve isto vrijedi, ili bolje - sve je isto obezvrijeđeno.

GLAS: Kako gledate na cjelokupnu situaciju koja je zahvatila svijet, pomjeren pandemijom? Kako će se to odraziti na umjetnost i kulturu?

BOGDAN: Već sam par puta odgovarao na ovo pitanje, a i sami vidite koliko smo krhki. Koliko su svi naši planovi smiješni. Sve ono što smo mislili da je čvrsto, urušilo se u sekundi. Stoga, u tom duhu, mogu samo reći - ko zna. Što se tiče umjetnosti i kulture, bitnije je pitanje šta će biti sa cijelim svijetom. Sa ekonomijom, poslovima, radnicima. Bez sigurnosti u primarnim i osnovnim djelatnostima besmisleno je pričati o umjetnosti i kulturi.

GLAS: Mislite li da je ranija izolacija u kojoj smo živjeli mogla da nas pomjeri i promijeni išta u nama? Vidite li ikakve pozitivne strane u svemu ovome?

BOGDAN: Nisam siguran. Ispočetka sam bio optimističan, a sada me pomalo strah šta će biti ako ovo još potraje. Nadao sam se da bi nas stvarno tako nešto moglo pomjeriti, ali sada shvatam da su promjene već u nama i da ni izolacija, a ni spoljni uticaji nisu okidači. Trebalo bi tu promjenu istinski željeti. Bilo je i gorih situacija, pa šta se promijenilo?

GLAS: Da li je sve ovo pokazalo slabosti različitih režima i sistema pomoću kojih svijet funkcioniše i još više svjetlo uperilo ka svim manama sistema? I šta tu može da se promijeni?

BOGDAN: Ova korona kriza je stavila na test sve aspekte društva. Pokazalo se kako koji sistem reaguje i koliko je visoko razvijen i kako se ponaša u prenapregnutosti. Pitanje kod nas je da li sistema uopšte ima. Nagrizeni korupcijom, u cijelom regionu pokazalo se da mi, u stvari, nismo ni uspostavili sisteme. Bilo je i očekivano da će se rahitičnost i podrivanje institucionalizma kad-tad obrušiti natrag na nas. Samo što je tužno to što će cijenu opet plaćati nedužni građani, a oni podrivači sistema će se već, po utabanim procesima, izvući neokrznuti. Neimanje sistema unižava vjeru u iste pa uzročno-posljedično naginjemo ka anarhiji. Ovakvo društvo nas tjera da se okrećemo sebi samima, ne kao u sopstveni rast nego u zatvaranje i strah, da nemamo povjerenja ni u šta i ni u nikoga. Dakle, već smo ogrezli u strahu i nepovjerenju u institucije. Ova novonastala situacija nas samo gura dublje u to. Nisu to stanja koja su produktivna, nisu ni stvaralačka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana