Episkop pakračko-slavonski, g. Jovan Ćulibrk: Budimo slobodni od prolaznosti ovog svijeta

GLAS: Poštovani vladiko, pred nama je još jedan najradosniji praznik za svakog pravoslavnog hrišćanina, sa nebrojenim simboličkim značenjima i možda najvećim među njima, trijumfom života nad smrti? Vaskrs dočekujemo u vremenu bremenitom mnogim iskušenjima. Ovozemaljski svijet je u velikim previranjima, posebno onim u Ukrajini, gdje se sukob odvija na znatno više nivoa nego tek na vojnom, koji zasigurno izaziva najveću pažnju?

EPISKOP JOVAN: Vaskrs jeste praznik nad praznicima, a mi ga ove godine praznujemo u ozračju jedne velike tragedije, kao i prošle godine, a to je rat u Ukrajini. Rat koji sve nas stavlja na krst Hristov, pogotovo nas pravoslavne, jer u Ukrajini ratuju pravoslavni sa pravoslavnim, hrišćani sa hrišćanima, braća protiv braće, ljudi proistekli iz jedne banje krštenja, iz jedne kulture, iz jednog jezika i to je prevashodno ono o čemu treba da razmišljamo ove godine, pogotovo na Veliki petak i u dane Strasne sedmice. To je nešto na šta nikakvo političko, geopolitičko, geostrateško, čak i emocionalno opredjeljenje ne smije da utiče pa da to izgubimo iz vida: da prije svega u Ukrajini ratuju braća protiv braće. Naravno u ozračju vaskrsenja mi se nadamo i molimo i uvjereni smo da Gospod sve okreće na dobro, ali ovo je strašno, prije svega, naše unutrašnje raspeće koje ovaj Vaskrs u mnogo čemu zasjenjuje, ali opet vaskrsenja ne biva bez smrti i mi, uvjereni u vječnu pobjedu Hristovu, ušli smo i u ovu Strasnu sedmicu, sedmicu raspeća i pogotovo zato što se to raspeće, na kojem je crkva u Ukrajini, na čelu s kijevskim mitropolitom Onufrijem, prenosi na raspeće vaskolikoga svijeta koji se uznemirio kao nikada od Drugog svjetskog rata pa naovamo. Mijenja se svijet pred našim očima, mijenja se uz jedno strašno stradanje koje se zbiva u Ukrajini, nadnebesno stradanje i ne znamo u kojem obliku ćemo mi dočekati taj svijet sutra; a s druge strane crkva liturgijom, Strasnom sedmicom, spašava svijet kao što govori otac Vasilije Gondikakis, bivši iguman manastira Ivirona, i mi smo ušli u tu sedmicu svjesni toga da je to ono što crkva čini, ono što mi možemo da činimo.

GLAS: Vaskršnje doba se po pravilu kod nas dodiruje sa obilježavanjem istorijskog događaja koji i nakon toliko decenija pulsira kao otvorena živa rana naroda postradalog u Jasenovcu. Proboj preostalih zatočenika najstrašnije manufakture smrti 22. aprila prije 78 godina, iako je trebalo da bude kraj jedne agonije, zapravo je bio tek početak isto toliko duge borbe za istinu o velikom krimenu. Srpska pravoslavna crkva i Eparhija pakračko-slavonska, kojom načalstvujete, ulaže ogromne napore u otkrivanju te istine, naročito na prostorima gdje se o tome malo znalo. Jedna od takvih je i upravo otvorena izložba radova monahinja manastira Jasenovac posvećena novomučenicima jasenovačkim u Slovačkoj (u gradu Seredu)?

EPISKOP JOVAN: Pa, hvala Bogu, ove godine su se nekako pogodili zajedno Tomina nedelja, kada se na Donjoj Gradini obilježava proboj jasenovačkih logoraša i 22. april - dan samog proboja, pogodili su se jedan za drugim, tako da će u subotu u Mlaki, jasenovačkom podlogoru u kojem su bile kozarske žene i djeca 1942. godine, biti služena liturgija. Dolazi nam veliki broj poklonika, naročito iz Herceg Novog će biti veliki broj ljudi, a oni su već poslali jedan divan dar jasenovačkim žrtvama i manastiru Jasenovac, koji će se pokazati na taj dan. A onda sutradan, 23. aprila, proboj jasenovačkih zatočenika će biti obilježen u Donjoj Gradini.

Što se tiče Sereda, očigledno je da istina o Jasenovcu i uopšte ime Jasenovca sada već uveliko ide kroz cijeli svijet i to mnogo više nego što kod nas mediji primjećuju. Evo prije neki dan je u centralnom muzeju holokausta u Slovačkoj, u mjestu Sered nedaleko od Trnave, grada sa tri univerziteta i nedaleko i od samog Presburga, kako su nekad Nijemci nazivali Bratislavu, otvorena izložba radova monahinje Marije o Jasenovcu. U Seredu se nalazio prolazni logor (Durchganglager, kako su ga nazivali Nijemci), iz kojeg je šesnaest hiljada Jevreja odvedeno u njemačke logore smrti i tu se danas nalazi centralni muzej holokausta u Slovačkoj. Otvaranje je zaista bilo izvanredno, ne samo brojem nego i kvalitetom posjetilaca. Došli su ljudi koji se profesionalno bave time, diplomatski kor, došlo je mnogo drugih ljudi koji su zainteresovani; medijsko pokriće je bilo izvanredno. Izložba će biti tamo nekoliko sedmica pa će se vratiti u Jasenovac, gdje se čuva; izložba Marijinih radova inače ide po cijelom svijetu, ali se originali čuvaju u manastiru Jasenovac. Samo na molbu Martina Korčoka, koji je direktor muzeja u Seredu, ovaj put smo poslali originalne radove i oni su, svojim tužnoradosnim bojama, pogotovo onim slikama Roma u Jasenovcu, naročito pogodile čovjeka koji se u državi Slovačkoj stara o Romima i romskim pitanjima. Lično sam ga vodio kroz izložbu nakon otvaranja i bilo je potresno vidjeti kako je on doživio te sve slike koje su na granici ikone i koje zaista dodiruju dubinu duše. Hvala Bogu takvih izložbi i pisanja o Jasenovcu će biti sve više, na raznim stranama: pročitajte kako je “Frankfuter Allgemeine Zeitung” propratio predavanje o zločincima u Jasenovcu, koje je holandski istoričar Emil Kjerte održao u bečkom Institutu Simona Vizentala. Hvala Bogu, to ide upravo onim pravcem kojim ide i manastir u Jasenovcu, pravcem zacrtanim riječima patrijarha Germana iz 1984. godine; “Praštati moramo, a zaboravljati ne smemo”.

GLAS: Osim izložbe na samoj lokaciji kompleksa logora preduzimaju brojne aktivnosti da bi u što većoj mogućoj mjeri bilo rekonstruisano i otrgnuto od zaborava stanje u kojem je on nekad funkcionisao?

EPISKOP JOVAN: U ovom trenutku najznačajniji projekat u manastiru jeste obnova stare srpske škole u Jasenovcu. Ona je podignuta 1847. godine, u crkvenom je vlasništvu, ali je strašno bila zapuštena poslije Drugog svjetskog rata. Darom Republike Srpske, njenog predsjednika i Vlade, i sadašnje predstavnice Republike Srpske u Predsjedništvu BiH, Zavod za zaštitu spomenika iz Banjaluke je prvo uzeo precizne mjere Srpske škole, a zatim smo je morali razgraditi, jer se nije mogla spasiti. U Slavoniji se nažalost nekada često gradilo bez temelja te vlaga vremenom razgradi ciglu sve do sljemena. Škola je zatim podignuta potpuno ista kakva je bila. Tokom priprema za sve to mi smo skinuli i plafon koji je bio od zemlje i tu našli čitave kutije dokumenata u vezi sa životom te škole, a među ostalim i diktate djece koja su uskoro bila među žrtvama logora. To će sve biti izloženo u obnovljenoj školi, u kojoj će sada biti jedina biblioteka u svijetu kojoj će tema biti isključivo Drugi svjetski rat u Jugoslaviji. To će biti ozbiljan istraživački centar i jedan dio toga će biti gotov, ako Bog da, sada za 22. april, a drugi s Božijom pomoći za septembarsko obilježavanje Novomučenika, koje ove godine pada u subotu, 2. septembra - na isti datum kada je 1984. godine osveštana obnovljena manastirska crkva.

GLAS: Pored pomenutih aktivnosti Eparhija pakračko-slavonska jednako predano radi i na obnovi duhovne tradicije i veza sa svim prostorima gdje živi pravoslavni živalj?

EPISKOP JOVAN: Stara pakračka, Pakračko-slavonska, Slavonska eparhija, kako se različito nazivala kroz istoriju je u Karlovačkoj mitropoliji, Srpskoj crkvi na području Austrije, Austrougarske, bila mjesto gdje se sklanjalo ogromno knjižno blago. Drugi episkop pakrački Sofronije, koji je bio iz Podgorice, nakon što je patrijarh Arsenije Treći Čarnojević premjestio sjedište eparhije iz manastira Orahovica na Papuku u Pakrac, iz Crne Gore, pretpostavljamo, donio je desetine ranih štampanih knjiga iz štamparija Crnojevića, Božidara Vukovića i njegovih nasljednika, od čega ih se danas sačuvalo četrdesetak, čime je učinio našu biblioteku drugom u svijetu po broju ranih južnoslovenskih štampanih knjiga. Naravno to se onda bogatilo i sa drugih strana. Sa sjevera današnje Crne Gore su došli naši najznačajniji rukopisi, recimo čuveno Ravnorečko jevanđelje iz mjesta koje se danas naziva Majstorovina, kod Bijelog Polja; i onda sa drugih strana - iz manastira Liplja, Stuplja, Ozrena…, mnogo toga je sklanjano u pakračku biblioteku, koju je konačno uobličio EPISKOP Kirilo Živković krajem 18. vijeka.

Naša biblioteka je preživjela i pljačku za vrijeme Drugog svjetskog rata i pljačku za vrijeme SFRJ, pljačku za vrijeme ovog posljednjeg rata, ali svejedno i ovo što je sačuvano čini najvažniju srpsku biblioteku zapadno od Drine i Dunava i jednu od najznačajnijih biblioteka ovdje na razmeđi srednje Evrope i Balkana; u kontekstu Srpske Crkve Episkopska knjižnica u Pakracu - kako stoji na njenom pečatu iz devetnaestog vijeka - sigurno je njena najznačajnija biblioteka poslije hilandarske i patrijaršijske biblioteke u Beogradu. Ima na drugim mjestima možda značajnijih zbirki rukopisa, ali kao cjelina Pakračka biblioteka je jedinstvena. Ona će biti uskoro dostupna javnosti u smislu da će moći da se vidi, a istraživačima je već uveliko dostupna i već se uveliko objavljuju radovi u njoj, ona se prezentuje po naučnim skupovima. Ono što je najvažnije njeni rukopisi su već digitalizovani uz pomoć najznačajnije svjetske institucije za digitalizaciju hrišćanskih rukopisa tj. “Hill Museum and Manusctrpt Library ” iz Minesote, SAD. Njen direktor je lično došao i uspostavio saradnju s nama čim je čuo da je biblioteka vraćena u život, kao što su saradnju odmah uspostavile i peterburška i moskovska državna biblioteka i niz drugih svjetskih institucija.

GLAS: Dokle je došla obnova objekata i imovine koja pripada SPC u samom gradu Pakracu, a radi se o značajnim resursima?

EPISKOP JOVAN: Pakrac je slično Sremskim Karlovcima, slično Cetinju, slično Sentandreji, jedno od takvih posebnih mjesta, slično Ohridu ili Velikom Trnovu, posebnih mjesta označenih životom pravoslavne crkve. U Pakracu je od posebnog značaja saborni hram sa početka osamnaestog vijeka, poslije obnovljen od Hermana Bolea u neovizantijskom stilu krajem devetnaestog vijeka i Vladičanski dvor koji je jedan od najvećih vladičanskih dvorova Srpske crkve, što dovoljno govori o značaju Pakraca. I crkva i dvor su u posljednjem ratu skoro potpuno uništeni, jer su bili na liniji razdvajanja: ostali su od njih doslovno samo zidovi, i do 2007, odnosno 2010. godine, iz njih je rasla šuma. Onda su očišćeni i zakrovljeni, da bi 2014. godine počela temeljna obnova: mi se nadamo da bismo do kraja iduće godine mogli da završimo tri četvrtine dvora, koji je građen u šest faza, od druge četvrtine osamnaestog vijeka do treće četvrtine devetnaestog, znači punih stotinu pedeset godina i naravno da su potrebni i vrijeme i sredstva da i Dvor i Saborni hram budu obnovljeni.

Glavnu ulogu u obnovi ima Ministarstvo kulture Republike Hrvatske koje ulaže značajna sredstva u nju i moram reći da s njenim odjeljenjem u Požegi imamo odličnu saradnju i stvaralački dijalog. U Saborni hram je i Republika Srbija uložila znatna sredstva, kao i nedavno u Biblioteku u Dvoru; sada se priključuje i Republika Srpska značajnim sredstvima kojim će biti završen, ako Bog da, Saborni hram. Naravno iz Srpske, a i iz drugih krajeva, ima značajnih darodavaca, kao i od Slavonaca, naročito iz Australije.

Pored toga mi veliki trud ulažemo u povratak imovine i u obnovu života: recimo u vinograd u Pakracu koji je usljed rata takođe bio zašumio. Njegova obnova tek predstoji, kao i obnova velikog parka. Nažalost bogosloviju koju je takođe imala Pakračko-slavonska episkopija (u Karlovačkoj mitropoliji skoro svaka eparhija je imala svoju bogosloviju) nismo mogli spasti. Da ne pričam da je u vlasništvu crkve bila i učiteljska škola u Pakracu, u koju nekad kratko išao između ostalih i Branko Ćopić. U Pakracu postoji još jedan - u Drugom svjetskom ratu srušeni - hram čije zemljište treba da bude vraćeno crkvi, hram Svetog Ilije. Znamenit po svojoj umjetničkoj vrijednosti. Znači, ogromna je imovina Pakračko-slavonske eparhije kako u samom Pakracu, tako i u ostatku Slavonije i njen povratak i upotreba - što znači i obnovu života - jedan je od prioriteta našeg rada.

GLAS: Ono što je bjelodano izdvajalo Vaše aktivnosti i aktivnosti eparhije u proteklom periodu jesu i brojne manifestacije koje su održane pod krovom uveliko obnovljenog Vladičanskog dvora u Pakracu. Koje biste naročito izdvojili, a koje možda i najavili u skorijem periodu? Nedavno smo svjedočili i potpisivanju sporazuma o saradnji episkopije sa banjalučkim Univerzitetom, kojom prilikom je održan i okrugli sto na temu Goričkog zbornika.

EPISKOP JOVAN: Naše aktivnosti su u tom pogledu dvojake: jedne su namijenjene našem narodu, kao što su svetosavske akademije, koncerti, praznična okupljanja… sedam-osam svetosavskih akademija je bilo u Zapadnoj Slavoniji ove godine; pretpostavljamo da se na njima okupilo oko dvadeset odsto našeg naroda u eparhiji, što je isto kao kad bi u Beogradu na svetosavske akademije došlo dvije stotine hiljada ljudi!

Druga dimenzija naših aktivnosti u vezi je sa jednim projektom koji neki od nas rade decenijama, a zovemo ga interno “Jedrenje za Vizantiju” po znamenitoj Jejtsovoj pjesmi: to su razni vidovi sretenja romejskog kulturnog i duhovnog nasljeđa sa savremenom umjetnošću i duhom. Ti programi su svjetskog nivoa i okupljaju ljude iz cijeloga svijeta: od koncerta mariborske umjetnice Afre Tesle, posvećenog Andreju Tarkovskom, do koncerta Stivena Brauna, jednog od najznačajnijih umjetnika druge polovine dvadesetog vijeka, koji je decenijama radio s grupom “Tudžedomoon”. Pandemija je naravno zaustavila oba vida naših programa, ali smo ih obnovili, tako da je nedavno - uz potpisivanje sporazuma o saradnji s banjalučkim Univerzitetom - bila promocija fototipskog izdanja Goričkog zbornika, jednog od najznačajnijih srpskih rukopisa, nastalog na Skadarskom jezeru 1442. godine. Na Vaskrs uveče, poslije vaskršnje večernje s čitanjem jevanđelja na mnogim jezicima, otvorićemo izložbu našeg profesora iz Stokholma Davora Džalta, do sada manje poznatog kao likovnog umjetnika, koji se kao i naša sestra Marija kreće negdje između ikone i slike.

GLAS: Na kraju povezanost Eparhije pakračko-slavonske s krajevima u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, a koju redovno ističete u svojim javnim nastupima, nije nipošto samo geografska. U tom svjetlu volio bih da ovaj razgovor završimo sa porukom našim čitaocima o tome koliko je značajno da se te povezanosti produbljuju što češćim, ne samo zvaničnim, kanalima i posjetama, već i istinskom prisutnošću vjerujućeg naroda na prostorima koje opslužuje Pakračko-slavonska eparhija?

EPISKOP JOVAN: Kada su se zbivale sve ove nesreće, pa i posljednjih tridesetak godina, najveći dio našeg naroda iz Zapadne Slavonije prešao je u Lijevče, u Potkozarje, Republiku Srpsku, najviše u Banjaluku i Gradišku: veliki broj ih se nalazi daleko u Australiji, posebno u Pertu, u SAD, u Evropi, međutim sigurno najveći broj se nalazi doslovno na južnoj obali Save, u Gradišci. S druge strane, istorijski, kad god je trebalo skloniti se i zaštititi iz Lijevča i Potkozarja, narod je utočište pronalazio u Zapadnoj Slavoniji. Mis Irbi je svojevremeno osnovala dvadeset i dvije škole u Pakracu i okolini za Srbe izbjegle iz Bosne tokom rata od 1875. do 1878. godine! Čak i Petar Pecija, koji je poginuo od turskog metka na sjevernoj obali Save, prvih desetak godina je bio sahranjen u Slavoniji, da bi onda bio prenesen kod manastira Moštanica. U ova dva kraja iste su nošnje, iste su pjesme, ista su prezimena, ista su imena sela.

GLAS: Poštovani vladiko, uobičajeno je da razgovori koje vodimo u predvečerje velikog praznika Vaskrsa budu završeni porukom koju biste poslali pravoslavnim vjernicima.

EPISKOP JOVAN: Vaskrs - Pasha kako Rusi vole da kažu - praznik je prelaska, prelaska preko Crvenog mora - to je izvorno značenje pojma Pasha, prelaska iz ropstva u slobodu. Budimo slobodni kao pravoslavni hrišćani, jer slobodni u pashalnom značenju znači slobodni od smrti, slobodni od prolaznosti ovog svijeta, slobodni od njegovih zala, bolesti i nevolja. Ta sloboda darovana je prvo praslikom - prelaskom jevrejskog naroda preko Crvenog mora iz ropstva u Egiptu u slobodu Obećane zemlje - a onda je ta sloboda bila pokazana u svoj svojoj sili Hristovim vaskrsenjem iz pakla i smrti u život vječni i tu nam Pashu valja praznovati, praznovati Pashu koja je praznik vječne slobode, vječne radosti i vječnog vaskrsenja.

Hristos voskrese!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.