Episkop novobrdski, vikar patrijarha SPC Ilarion za “Glas Srpske”: Čak i gubitak otvara mogućnost za pobjedu

Milijana Latinović
Episkop novobrdski, vikar patrijarha SPC Ilarion za “Glas Srpske”: Čak i gubitak otvara mogućnost za pobjedu

Božić je praznik porodice, a radost praznika i vremena koje mu prethodi dolazi iz realnosti koja se čudesno desila i dešava se, a to je da je sa nama Bog.

I čudesno je lepo to što pored crkvenih bogosluženja imamo i običaje unošenja badnjaka koji je za drevne narode bio sveto drvo, ono koje je bilo najpristupačnije, a od koga je zavisio život. To drvo unosimo u kuću i ono se žrtvuje za nas i iz sebe nam daje blagodatnu silu, greje nam dom i mi preživljavamo zimu našeg postojanja u ovome svetu.

Rekao je to u božićnom intervjuu za “Glas Srpske” episkop novobrdski, vikar patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Ilarion (Lupulović) čestitajući svim vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti najradosniji hrišćanski praznik riječima “Mir Božiji, Hristos se rodi”.

- U našem narodu postoji običaj da se deci daje ime po hrastu, a najpoznatije je Rastko, da bi dete bilo postojano i zdravo - rekao je episkop Ilarion.

GLAS: Šta biste poručili svim pravoslavnim vjernicima povodom najradosnijeg hrišćanskog praznika?

ILARION: Ovo je vreme i praznik kada se udubljujemo u čudesnu tajnu toga da je Bog uzeo čovečiju meru, da je Bog na sebe uzeo čovečiji aršin, da se nesmestivi smestio, da je bespočetni dobio početak i rodio se i sve odiše čudesima. Kao što je Hristos postao dete u jednoj običnoj pećini onoga vremena, bio povijen na nekom mestu koje je bilo više pribežište i zbeg, nego ugodna soba, to nam daje putokaz da se do preslavnog iskustvom dolazi kroz jednostavnost i smirenje. I u ove dane posebno treba da se sećamo reči apostola Pavla da “treba zlobom da detinjimo, a naravno ne razumom i pameću”. Treba da se veselimo u jednostavnosti topline roditeljskog doma. Nije slučajno da u našem narodu, u zavisnosti od kraja gdje se neguju, postoje različiti običaji koji su raznovrsni i lepi i koji verovatno potiču i iz predhrišćanskog iskustva koje su imali naši preci, ali i to iskustvo težilo je Gospodu Hristu. Sva ta potreba za igrom, za nekim rasterećujućim obredom, za nekom jednostavnom radošću je zapravo atmosfera Božića.

GLAS: Božiću prethodi Badnji dan. Posebna je simbolika badnjaka.

ILARION: Čudesno je lepo to što pored svih crkvenih bogosluženja imamo i običaje unošenja badnjaka koji je za drevne narode bio sveto drvo, ono koje je bilo najpristupačnije, a od koga je zavisio život. Od tog drveta se pravila kuća, to drvo se ložilo da bi se preživelo u hladnim mesecima. Nije slučajno što su hrišćani u tom drevnom običaju unošenja i paljenja badnjaka sagledavali poštovanje samoga Hrista koji je došao na zemlju da donese plamen za koji On sam kaže: “Kako bih voleo da se već razgoreo”. Kako rekoh, Božić je praznik porodice, kada kažemo Božić, mislimo na svetu porodicu u skromnom ambijentu, na izbegličku porodicu za koju nema mesta. Iako je Josif pošao sa zaručenom za njega ženom Marijom da se popiše u gradu odakle je poticao, jer on beše iz plemena Davidova, kada je došao u Vitlejem nije bilo za njih mesta. Toga treba da se sete mnogi. Mnogo je i u Republici Srpskoj onih koji su nekada bili izbeglice. Treba svi da se sete da je i naš Gospod Isus Hristos bio izbeglica i da se žalio da nema gde glavu da zakloni na ovome svetu. Ptice nebeske imaju gnezda, lisice imaju svoje jame, a sin čovečiji nema gde glavu da zakloni. I ako tako pogledamo na naše izbeglištvo, na naša stradanja, shvatamo zapravo da po promisli Božijoj svet je put koji su nam zacrtali naši preci koji su izabrali Hrista i to je put kojim treba da hodimo, put koji je spasonosan, ako sve što činimo, činimo Boga radi.

GLAS: Rekli ste da svoj život računate do odlaska u manastir Visoki Dečani i nakon toga, govorili ste o tome i u Hramu Svetog Save nakon hirotonisanja za episkopa novobrdskog... Je li to bio put na koji Vas je sam Bog pozvao?

ILARION: Put je jedan od najtajanstvenijih pojmova, jedno od fundamentalnih iskustava ljudskog postojanja. Čovek je biće koje treba da se kreće napred i naviše. Baš kao i u filozofiji, ne imati odgovore, nego težiti ka njima, znam da ništa ne znam, pa me to motiviše da se pokrenem, ta vrsta začuđenosti i probuđenosti uvek je bila bitna čoveku i pokretala je u njemu unutrašnju dinamiku. Mi smo stvoreni da budemo na putu. Kao što pesnik kaže, čovek stvara put kojim ide i sam Gospod Hristos za sebe govori da je put. On je put istina i život i u tom jako dubokom iskustvu puta koje je nedosežna tajna mogu da kažem da je mene put vodio u manastir Visoki Dečani i da je to bio za mene put života. Vrlo mi je teško da objasnim kako sam ja zapravo do Dečana suštinski stigao. Do te lepote koju Dečani nose sobom i do tog života i te istine mene je vodio neki čudesan put na kome osećam da sam još uvek. I zaista ja spadam u ljude koji mogu da kažu kada su se obratili. Kršten sam kao dete, i verovao sam u Boga, ali u Dečanima, mislim da je to bio avgust 1992. godine, ja sam znao da sam na pravom mestu. Znao sam da je to život, mir, sigurnost, radost, drama i dinamika života i postojanja i četiri godine posle toga sam odlučio da postanem član Dečanskog bratstva. Zaista Gospod Hristos kao put nas sve vodi kroz lavirinte ovoga života i to je uvek izazovno i čudesno i nadahnjujuće. Život u crkvi nije dosadan. Mi smo skloni tome da se lako zaparložimo, skloni smo kao ljudi inerciji, ali kada zaista želimo da gradimo crkvu, da živimo crkveno, to iziskuje naš unutrašnji impuls, naše unutrašnje slaganje sa Božijom voljom i unutrašnju odluku svakoga dana da idemo putem kojim smo krenuli. I zato je ta borba da se ostane na putu koji nas je prizvao svakodnevna.

GLAS: Bili ste iguman manastira Draganac. Kakve uspomene nosite?

ILARION: U Dečanima sam počeo novi život, tamo sam se rodio. U Dečanima sam znao da je crkva mesto gde treba da živim. U Dečanima sam stekao i oca duhovnog i braću, a onda me je promisao Božiji vodio da sam stekao i duhovnu decu, ljude koji me zovu ocem. Učestvujući u toj čudesnoj tajni crkvenog života, eto, ja sam, iako nedostojan, udostojio se toga da učestvujem u tajni spasenja drugih ljudi i da se trudim da onu utehu kojom nas teši Bog svedočim drugima. U manastiru Draganac se okupila bratija i manastir je počeo jedan novi život iako to inicijalno nije ni bio plan. Ja sam tamo otišao da budem privremeno i sve vreme mog boravka u Dragancu bio sam vršilac dužnosti nastojatelja ostavši i dalje sabrat manastira Visoki Dečani. Život nezaustavljivo teče dalje, posebno kada je Bogom blagosloven, i iz tog života su se rodili novi monasi, mnoga nova poznanstva, mnogo dece je kršteno, mnogo ljudi je počelo da odlazi u crkvu, mnogo ljudi je u manastiru Draganac pronašlo utehu, a ja sam se trudio, uprkos tome što sam sigurno i grešio mnogo, da iskustvo koje sam stekao iz života u dečanskoj monaškoj zajednici prenesem u Svetoarhangelsku obitelj u Dragancu. Draganac je bio mesto koje nisam izabrao, ja sam izabrao da budem monah u Dečanima, a u Dragancu sam bio možda samo jednom pre, ali nisam imao sumnju da li treba da prihvatim taj zadatak kad mi je predočen, iako me sam manastir kao takav nije privlačio. Lepota Visokih Dečana i čudesnost toga mesta, prisustvo svetog kralja čije mošti čuvaju dečansku obitelj mogu da budu jedan od razloga zašto neko ne želi da napusti Dečane. Kako rekoh, nisam imao dilemu, delom zbog toga što nisam ni osećao da napuštam Dečane, nego da odlazim privremeno, a onda sam to “nepoželjno” mesto toliko duboko zavoleo i taj izvor vode kraj manastira i tu crkvicu i ljude koji su počeli da dolaze u manastir, koji su mi postali porodica, a pre svega bratiju koja se tu sabrala i koja je ostala uz svetinju. Posebno mi je drago da imam i dalje braću sa kojima zajedno koračam na putu spasenja, koji se zaista trude da se odreknu sebe i svoje volje i svega što je u svetu. Ta vrsta poslušnosti blagoslovu starešine, odnosno samoj volji Božijoj, meni je zapravo nada i uteha da ću uvek ostati zajedno sa Dragancem. Trudiću se koliko god uzmognem da često budem tamo bez obzira na to što sam formalno, administrativno deo druge eparhije, ali u duhovnom smislu ne mogu da Kosovo i Metohiju, Dečane, Draganac, Devič, Gorioč, iz sebe izvadim. Oni su deo mog života, moga bića, a nadam se da ni mene neće Kosovo i Metohija odbaciti nego da ću uvek tu biti primljen i prihvaćen kao da nikada nisam ni odlazio. To mi je želja i molitva i trudiću se tako da živim. Draganac je mesto koje podseća na skromnu pećinu u Vitlejemu u kojoj se Gospod rodio, to je to mesto na koje možda mnogi ne obraćaju pažnju, ali u kome se zaista rađa Hristos.

GLAS: U besjedi nakon hirotonisanja za episkopa kazali ste da se molite Bogu da novo služenje doprinese da Kosovo i Metohija budu još bliže Beogradu. Koliko je Kosmet zaista blizu Beogradu, a koliko i naša Republika Srpska?

ILARION: Beograd ima i to breme da je simbol svetovne vlasti, prestonica, a Kosovo i Metohija sobom svedoče da je zemaljsko zamalena carstvo, a nebesko vavek i doveka, te je Beogradu Kosovo i Metohija neophodno koliko i Kosovu i Metohiji Beograd kao prestonica. Da bi Kosovo i Metohija bili blizu Beogradu, treba da se ulaže napor i to svakoga dana. Treba da se uloži napor da iščistimo našu svest od neke nehrišćanske mitologije, da živimo onim hrišćanskim mitom, onom istinom kojom su živeli naši preci i pre Kosova i na Kosovu i posle njega. To je istina da je zemaljsko zamalena carstvo, a nebesko vavek i doveka, a nebesko carstvo je unutra u nama, u nama je živi Hristos, koji se u našem srcu rađa kao u Vitlejemskoj pećini. I onda možemo da zapevamo sa prorokom Isaijom da je sa nama Bog. To je naša “srpska vera”, naše jevanđelje. Kod nas postoji jedna posebnost, zagledanost u jedan paradoks da čak i gubitak otvara mogućnost za pobedu. Zapravo, na tom paradoksu počiva i Republika Srpska, koja po mnogim ovozemaljskim rezonima ne bi mogla da postoji, ali uz sva geopolitička i druga objašnjenja Republika Srpska isto kao i naše Kosovo i Metohija, naše svetinje, postoji zahvaljujući blagodeti Božijoj, postoji zahvaljujući opredeljenju našeg naroda. Nekada, to što nazivamo inatom može da bude jedna vrsta dubinskog neprihvatanja ograničavajućih zakona ovoga sveta i to, naravno, može da se izmetne u nešto negativno, ali u osnovi sadrži jedno odricanje od ovoga sveta u, zapravo, monaškom duhu. Ne mogu da prihvatim ovaj svet ovakvim kakav je, ne mogu da se slažem sa nepravdom i besmislom.

Zbog neslaganja sa duhom ovoga sveta, na prostorima gde živimo vekovima su prisutne turbulencije i stradanja. Čini mi se, dokle god je čovek žedan pravde, može i da je se nasiti. Problem nastaje kada čovek nije gladan i žedan pravde. Republika Srpska u sebi ima svetinju. Ona je natopljena mučeničkom krvlju. Ne smemo, naravno, nikad da zaboravimo da su i drugi narodi stradali, da su i drugi imali svoje mučenike i nevino postradale. Bez obzira na svu složenost istorijskih dešavanja obeleženih razaranjima i stradanjima, utiska sam da Republika Srpska počiva na svetinji, Kosovskom zavetu, a to je opredeljenje da ostanemo i opstanemo na mestu strašnom uprkos svemu, pa makar i svi parametri ne išli nama u prilog. Tu se projavljuje skriveni potencijal koji ima naš narod, da i kada je najteže i ne vidimo izlaz, ne odustajemo i ne polažemo duhovno oružje. Na Kosovu se u takvim prilikama kaže: “Sladak Bog i slatka crkva”.

Dobro čini i dobru se nadaj

GLAS: Kako gledate na sve što se trenutno dešava našem narodu na Kosmetu?

ILARION: Ljudi su posvećeni da se izbore za pravdu, njihova težnja je da se bore za svoje dostojanstvo uprkos svemu. Na Kosovu i Metohiji živimo u dramatično vreme u kome je potrebno i smirenja i mudrosti, ali pre svega da čovek očuva svoje elementarno hrišćansko dostojanstvo. Eparhija raško-prizrenska sa episkopom Teodosijem na čelu i cela SPC sa patrijarhom Porfirijem na čelu se trudi da pomogne našem narodu da očuva svoje dostojanstvo. Mi možda ne možemo da utičemo direktno na globalne geostrateške tokove koji zapljusnu i nas na ovom parčetu zemlje na kome živimo, ali možemo stoički i stojeći da pokušamo taj talas da dočekamo i dignute glave, bez arogancije, ali sa svešću da udvorištvo i odustajanje od istine nikome nisu na korist. Istina nas sve oslobađa, a ono što zaista jeste istina je iskustvo zajedništva, kako govori sam Hristos: “Ja sam istina”, a on je tamo gde su dva ili tri sabrani u ime njegovo, a kada su ljudi sabrani u ime večne istine, ta istina je dobra za sve. I zato mi kao narod treba da se zapitamo da li smo dovoljno propovedali večnu Hristovu istinu ili smo propovedali nešto drugo, a sada žanjemo gorke plodove toga što smo sejali. Crkva Božija je sejala dobro seme, Eparhija raško-prizrenska i druge eparhije pomagale su i Albancima, svedočili su istinu koja možda nije bila uvek naklonjena u političkom smislu našoj strani, ali crkva ipak blista i dalje u vrtlogu besmisla i apsurda kosovsko-metohijske političke realnosti. Kako god da okrenete, najlepše što imate da doživite i vidite tamo jesu naše svetinje te se, toliko očigledno, sada na Kosovu i Metohiji, ostvaruju reči izreke “Dobro čini i dobru se nadaj”, a to treba još više da nas utvrdi u rešenosti da živimo jevanđelskom istinom, da nju svedočimo i da dobro seme sejemo, da propovedamo bezuslovnu ljubav svima podjednako, da, budući svesni svih rizika, sve činimo radi večne Hristove istine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana