Dušan Vesić za “Glas Srpske”: Nepravde je više nego ikad, a nema čovjeka koji bi je opjevao

Milanka Mitrić
Dušan Vesić za “Glas Srpske”: Nepravde je više nego ikad, a nema čovjeka koji bi je opjevao

Knjigom “Bunt dece socijalizma” hteo sam da podsetim na neka lepša vremena. Sećajući se dobrog, možda pronađemo neku inspiraciju za budućnost. Novi talas je važan događaj u našoj kulturi, a svakom takvom događaju potrebno je povremeno preispitivanje.

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” rok novinar Dušan Vesić, govoreći o svojoj knjizi “Bunt dece socijalizma”, koja je posvećena prvoj generaciji bendova novog talasa. Ova knjiga u srijedu će biti predstavljena u Banjaluci, na promociji u organizaciji Banskog dvora i Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” .

Vesić je ranije objavio knjige “Bijelo dugme - Šta bi dao da si na mom mjestu” i “Magi - kao da je bila nekad”, a posljednjom knjigom je dovršio trilogiju posvećenu najvažnijim trenucima jugoslovenske rok kulture. Tema knjige “Bunt dece socijalizma” je jugoslovenska muzika od 1977. do 1982. godine i okolnosti u kojima je nastajao novi talas - preokret u muzici.

- Posle četrdeset godina, valjalo je podvući crtu. Najzad, verovao sam da ima onih koji bi rado saznali više o svim onim hitovima koji se i danas čine svežim kao da nisu stari četiri decenije - dodaje Vesić.

GLAS: Izdvojili ste “Buldožer” i “Bijelo dugme” kao, na neki način, dvije različite stvaralačke strane koje su bile važne pojave u istom vremenu i koje su mu donijele manje i više slobode iskaza, i šablona, a u isto vrijeme iskakanja iz tih šablona. Zašto su oni ključne pojave roka sedamdesetih i zašto su i danas važni?

VESIĆ: “Bijelo dugme” je važno zato što je omogućilo da se od rok muzike može živeti i okrenulo muzičku industriju u korist rok muzike. Zato što je pokazalo da granica nema, da su one omeđene samo količinom talenta. “Buldožer” je važan zato što nam je uspešno utuvio u glave da, ako hoćeš da uspeš, ne treba ići uhodanim stazama.

GLAS: Zašto je pank bio potreban baš tada?

VESIĆ: Zato što je rok bio upao u dekadenciju. Pomešao se sa džezom i polako postajao sviračka muzika, što rok po definiciji nije. S druge strane, postojali su ti megabendovi koji su nagomilali bogatstvo i izgubili potrebu za kreativnošću. To je sve ubilo energiju roka. Bilo je potrebno nešto što će uzdrmati temelje roka i doneti neku novu uzbudljivu energiju.

GLAS: Ko sada može da “pljune istini u oči”? Ko je sada slobodan? I da li je ikad bilo slobode u bilo čemu?

VESIĆ: Bilo je. Verujem da smo na kraju sedamdesetih godina prošlog veka imali puno slobode. Onda su krenule krize: najpre ekonomska pa politička. Nema slobode u krizama, a mi smo od tada neprekidno u krizama. Kad si u krizama, istina postaje krajnje relativna stvar. Sve se više, pak, čini da je onih kojima je potrebna sloboda danas sve manje.

GLAS: S obzirom na to da je rokenrol jednog vremena nešto što je bila muzika srednje klase, te da je gubljenjem srednje klase na neki način nestao u nekom izvornijem smislu, šta biste rekli da je danas muzika nepostojećih klasa?

VESIĆ: Ne znam. Uopšte ne znam šta je danas muzika.

GLAS: Postoji li danas pravi bunt ili bunt sličan buntu prošlog vremena? I umijeće da se on iskaže?

VESIĆ: Nema. Danas se čini da mladi jedva čekaju da završe škole i ugnezde se u nekoj od vladajućih stranaka, ili da pobegnu u inostranstvo. Imati bunta u sebi znači želeti da popravljaš svoju zemlju, a danas se čini da su mladi digli ruke od svoje zemlje.

GLAS: Šta je Beograd danas, u muzičkom smislu? I postoje li uopšte pravi centri u kojima nastaje nešto novo i drugačije?

VESIĆ: Ni u svetu nema centara u kojima nastaje nešto novo i drugačije. A Beograd je, čini mi se, upao u dekadenciju u koju povremeno upadne i onda mu je potrebno da se udruži sa nekom novom svežom krvlju. Beogradu je potrebna tešnja i intenzivnija saradnja i sa svetom i sa regionom, ali ona je uslovljena finansijskom nemoći. Niti ima kvalitetnih projekata, niti ima spremnosti da se oni, kad bi ih bilo, finansiraju.

GLAS: Koliko muzičari ovog vremena poštuju uzore?

VESIĆ: Onoliko koliko im je potrebno. Kao i oni pre njih. Uzore treba imati i treba ih poštovati u onoj meri koja nekome omogućava da bude svoj. Više od toga vodilo bi kopiranju.

GLAS: Da li je već sve ispjevano, onako kako ponekad neko smatra da je u književnosti već sve napisano?

VESIĆ: Moglo bi biti da je sve odsvirano jer se tih sedam tonova ne može ukrštati do beskonačnosti. Ali, reči je bezbroj i one mogu praviti beskonačne kombinacije. Zato mi nije jasno kako to da se ne pojavljuje novi veliki pesnik, kao što se u vreme novog talasa pojavio, na primer, Džoni. Nepravde je više nego ikad, a nema čoveka koji bi opevao tu nepravdu i pobunio se protiv nje.

GLAS: Kako pandemija i život u pandemiji mijenjaju sadašnjost u oblasti umjetnosti i kako će to još da utiče na muzičare i stvaraoce? I šta bi sve moglo da nastane iz ovoga?

VESIĆ: Pandemija će uticati loše na umetnost. Nema umetnosti bez novca koji pokriva makar minimalna ulaganja, a novca je pod pandemijom sve manje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana