Dragomir Antonić, etnolog, čuvar običaja i tradicije, za “Glas Srpske”: Svijetom vladaju televizor i pivo

Veljko Zeljković
Dragomir Antonić, etnolog, čuvar običaja i tradicije, za “Glas Srpske”: Svijetom vladaju televizor i pivo

Živimo u potrošačkom dobu, a u kulturnom pogledu ovo je vrijeme Kardašijan kulturnog obrasca, smatra etnolog i publicista Dragomir Antonić koji posljednjih tridesetak godina pokušava da od zaborava otrne i sačuva stare srpske običaje i tradiciju.

- Danas je to glavni “kulturni” pravac u sveobuhvatnom rijaliti dobu. Što manje znanja, a što više prostote, golotinje i budalaština. Doba kad ne važi više srpska narodna poslovica “Čega se pametan stidi time se budala ponosi”. Danas je na snazi obrnuto pravilo. Pogledajte oko sebe i svuda je materijalno važnije od duhovnog, neznanje od znanja, nepristojnost od pristojnosti. To je ono što je vidljivo i što se navodno traži. Tako govore oni koji moraju što više robe prodati, jer ceo sistem, ne naš, već globalni je zasnovan na tom principu. Prodaj, prodaj i samo prodaj - kaže Antonić u intervjuu za “Glas Srpske”.

GLAS: Koliko je važno, pogotovo u današnjem vremenu, da sačuvamo svoj jezik, pismo, vjeru, tradiciju i običaje?

ANTONIĆ: Suština je sadržana u jednoj reči - rodoljublje. Ako izgubimo veru pravoslavnu, jezik, srpsku ćirilicu, krsnu slavu, izgubićemo sebe i šta će nam onda sve blago ovoga sveta kad ne znamo ko smo, kad smo postali obična bena. Onda će se prema nama i ponašati kao prema običnoj beni. Zato ne budimo bene.

Duhovno je snažnije i trajnije od materijalnog. Kuće se mogu uništiti, gradovi rušiti, ali svest o njihovom postojanju se ne može izbrisati sve dok pamtimo. Zato je važno da pamtimo i ono što znamo potomcima kazujemo. Da li će potomci nas saslušati i da li će o našim pripovedanjima voditi računa, na njima je da odluče. Kako god da odluče, to će biti njihova odluka, a posledice će snositi sami. Zato je važno čuvati običaje, narodne priče i pesme, bajalice i uspavanke. Posebno sačuvati dečije igre. Naše babe i dede su nas uz pomoć njih učili stvarima koje će nam kasnije trebati u životu. Zato čuvajmo ove naizgled sitnice i prenosimo ih potomcima. A druženja na krsnim slavama su najbolja prilika za razgovore o prošlosti. Tako se čuva tradicija i običajna kultura.

GLAS: Da li čovjek koji izgubi pamćenje i korijene prestaje da bude ličnost?

ANTONIĆ: U medicini se to zove Alhcajmerova bolest. U srpskom jeziku bi se reklo izlapelost. Da li iko poštuje izlapelu osobu? Niko, već se sa njom sprdaju, što nije lepo raditi sa bolesnom osobom. Ali, ako vi zdravi i pravi zaboravite ko su vam pradeda i prababa, deda i baba i sa očeve i sa majčine strane, onda ste i vi “slamka međ' vihorovima” kako ispeva i za potomstvo sačuva veliki srpski pesnik i mudrac Njegoš - vladika Rade.

Bilo bi dobro da svako od nas zapiše kako su mu se zvali pradedovi i prababe, sa obe strane. Gde su i kad rođeni i koje su im krsne slave. Kad to urade, neka zapisano uz još obilje podataka koje pamte saopšte svojoj deci i time su spasli najmanje 250 godina od zaborava. Pamćenje je odbrana od svake ale i nasrtaja. Ona je večna i neuništiva, sem ako je se mi sami ne odreknemo.

GLAS: Svojevremeno ste napisali kolumnu pod nazivom “Zašto Srbi ne vole da budu Srbi?”. Ima li istine u tome?

ANTONIĆ: Nije lako biti Srbin. To je čak i Desanka Maksimović napisala. Nas su, kroz istoriju, uvek terali da promenimo veru. Popularna je izreka: “Nije važno šta si, važno je da budeš čovek”. Kao da Srbin nije čovek. Treba biti ne znam šta, samo da ne budeš Srbin.

GLAS: Kako gledate na to što olako prihvatamo neke praznike koje slave na Zapadu?

ANTONIĆ: S naše strane je obična glupost što tuđe praznike prihvatamo. Vatikanska kurija nam podmuklo preko protestantske Amerike, a uz pomoć televizije, nameće svoju veru i “kulturu”. Dan zaljubljenih, valja da zameni Svetog Trifuna. Krsna slava Sveti Luka je 31. oktobra, a baš nekako u noći između slave i prvog novembra je Noć veštica.

Komunizam je uveo praznovanje Prvog maja umesto Đurđevdana. Dan žena, 8. mart, je na sav glas reklamiran, a sindikati su organizovali ekskurzije samo za žene jer, za boga miloga, to je bio njihov dan. Ali su se zato veoma trudili da se zaborave Detinjci, Materice, Očevi. Ovo su porodični praznici koji su veličali znamenitost, snagu i slogu porodice kao osnovne zajednice društva. Na porodici sve počiva, a ne na pojedincu.

GLAS: Nametnuli su nam i Djeda Mraza, a uz njega i kupovinu poklona.

ANTONIĆ: Tačno. Šta znači 31. decembar? Kraj nekog računa. Prvi januar - početak odbrojavanja. Brojevi i samo brojevi. Ništa više. Mi živimo u doba koje se može potpuno ispravno nazvati potrošačkim. U današnjem svetu vladaju televizor i pivo.

GLAS: Možete li pojasniti?

ANTONIĆ: U prirodi čovekovoj je, mada se mnogi neće složiti sa mnom, lenstvovanje i uživanje. I to nema nikakve veze sa nacionalnom ili rasnom pripadnošću. To su shvatili poslodavci i onda su ponudili ljudima kao mamac da će, ako budu dobro radili, dobiti televizor i pivo da se odmore. Oni koji misle da nisam u pravu neka odgovore na pitanje - zašto su televizor i pivo jeftini u svakom kutku na planeti. Oni su dostupni svakom čoveku koji bilo šta radi i ma koliko on bio siromašan. Pivom i televizorom mu stvaraju iluziju da učestvuje u svetskim događanjima, a, u stvari, ga sprečavaju da izlazi van kuće i možda poslodavcu ili vlasti nevolju pravi. Pivom i televizorom drže osobu u pokornosti i to dobrovoljnoj, odnosno nenasilnoj. Skromnost i vaspitanost je nevidljiva, a bahatost i prostota sa malih ekrana prosto bode oči. To je stvar politike, bankara i ostalih prodavaca magle.

GLAS: Knez Miloš je u svoje vrijeme zabranio stavljanje hipoteke na kuću, okućnicu i volove. Ne bi bilo loše da to i sada uradimo?

ANTONIĆ: Knjaz Miloš, odrastao na selu, znao je šta za svaku kuću, domaćinstvo znače gore pomenute stvari. Mudar čovek. Znao je da iz belog sveta, a odatle su dolazili prvi bankari, niko ne dolazi da bi pomogao seljaku, već da bi zaradu ostvario. Znao je da je čovek, a pogotovu srpski seljak bezazlene duše, pomalo naivan. Setite se samo Milovana Glišića i priče “Glava šećera” i stradanja Radana Radanovića. Zahvaljujući knjaževoj mudrosti srpski seljak je sačuvan od pošasti koja se zvala dužničko ropstvo.

GLAS: Znači, ključ leži u tradicionalizmu?

ANTONIĆ: Uz pomoć roda svog svuda ćemo lakše stići. Od reči rod ide i reč rodbina. Je li lepše ako smo sami ili imamo veliku i moćnu rodbinu uz sebe? Logično, nije u rodbini uvek sve idealno, ima tu trzavica, rasprava, ali kad zagusti, okreni-obrni, tvoji najrođeniji će ti u pomoć priskočiti. A što se tiče puta u budućnost, ako ona uopšte postoji, moj predlog je da se uvek držimo stare srpske izreke: “U se i u svoje kljuse”. Držimo se i utemeljenih činjenica, a one su da Sunce na istoku izlazi i da nam ikona kućnog zaštitnika na istočnom zidu stoji. Naši preci su to znali i ostavili nama da pamtimo.

GLAS: Smatrate i da bi za Srbe, ma gdje oni živjeli, od najveće važnosti bilo da im djeca uče iz istog bukvara?

ANTONIĆ: Da, zato što pripadaju jednom, srpskom narodu. Zašto bi mali Srbin iz Pirota učio iz različitog bukvara nego mali Srbin u Zaječaru, Trebinju, Kninu, Novom Sadu, Vukovaru, Čačku, Banjaluci, Beogradu, Minhenu, Beču, Parizu, Sidneju, Solunu, Moskvi ili gde već sve ne žive Srbi? Jedan bukvar za sve je demokratsko i racionalno rešenje, koje jača i osećaj pripadnosti i međusobne bliskosti.

GLAS: Mnogo se priča o kvalitetima i manama novih generacija. Kako Vi vidite današnju omladinu?

ANTONIĆ: Omladina nam je dobra, rodoljubiva i željna znanja. To ona svakodnevno pokazuje. To se lepo videlo kad je Zvezda igrala košarkašku utakmicu u Beogradu, a evrounijatski zvaničnici tražili da se obeleži Noć veštica. Navijači, a to je bila omladina, razapeli su krst preko celih tribina i stavili ogroman natpis ispisan ćirilicom: “Ovim pobeđuj”. Time su poslali jasnu poruku svima. Mladi su nam dobri, a što novine i televizije ne žele da vide lepo, već traže samo ružno, to nije njihov problem.

GLAS: Dosta ste putovali, koji su Vam najzanimljiviji srpski narodni običaji?

ANTONIĆ: Teško je bilo koji običaj izdvojiti, jer oni se razlikuju od sela do sela, od kraja do kraja. Običaji se sastoje od jednog nepromenjivog dela, same suštine, i spoljnog omotača, rituala ili obreda koji se vremenom menjaju i prilagođavaju sredini i kojoj se izvode. Uzmimo, na primer, svadbu. Suština svadbe je sklapanje braka između muškarca i žene. I to je nepromenjivo. Ranije se tokom svadbe dizala galama tako što su devojke i žene podvriskivale, muški pucali iz pušaka, a danas se, dok povorka ide, trubi automobilskim sirenama. Zašto se diže galama? Da se rasteraju demoni koji mogu mladence napasti. To se promenilo, jer danas pucati iz puške u gradu nije dozvoljeno. Nije ni trubljenje, ali se progleda kroz prste.

GLAS: Šta možemo očekivati od naredne godine?

ANTONIĆ: Naredna godina je prestupna. Za razliku od običnih, jedan dan je duža. Da li će nam to biti od koristi, imaćemo prilike da vidimo. Stariji pamte čuvene meksičke filmove o još samo jednom danu života i mama Huaniti. Tad, kad su se filmovi prikazivali, taj još jedan dan života delovao je srceparajuće. Kasnije su stigli zanimljiviji filmovi, gde više nije bilo važno da li imate vremena za još jedan dan života. Vreme je postalo novac, a mama Huanita se vratila na selo. Šta je dalje sa njom bilo, savremena istorija još nije otkrila.

Biografija

 

Dragomir Antonić je jedan od najpoznatijih srpskih etnologa. Dugo je radio u Etnografskom institutu SANU, a jedno vrijeme je bio i direktor Etnografskog muzeja u Beogradu. Napisao je više knjiga, kao što su “Običajnik kod Srba”, “Običajni bonton”, “Posni jelovnik” i “Srpski običajni kalendar”. Snimio je i nekoliko filmova i TV emisija etnografskog karaktera, a najpoznatiji od njih je film o Hilandaru.

Drevni srpski kalendar

ANTONIĆ: Prema srpskom drevnom kalendaru, danas je 7528. godina. On se izdvaja od drugih kalendara po protokolu. Kod svih kalendara s evropskog civilizacijskog prostora, starih i novih, prvo se piše dan, mesec, pa godina. Kod srpskog kalendara piše se prvo godina, pa mesec i na kraju dan. Prema ovom kalendaru, godina ima samo dva godišnja doba - leto i zimu.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana