Dragica Pajević Alp, Banjalučanka, jedan od dobitnika Nobelove nagrade: Svijet bez gladi uslov za mir

Jelena Stanić
Dragica Pajević Alp, Banjalučanka, jedan od dobitnika Nobelove nagrade: Svijet bez gladi uslov za mir

Čovjek ne bi trebalo da se začudi kada organizacija kao što je Svjetski program za hranu dobije ovakvu nagradu. Smatram da je potpuno zasluženo, ali ne i očekivano.

Vijest sam pročitala nekoliko puta, da budem sigurna da sam razumjela - a ja vam baš i nisam neko ko sumnja u svoje čitalačke sposobnosti (smijeh). Velika je to stvar! Kada sam počinjala da radim ovaj posao, pa ni u trenutku kada sam primila vijest, priznanja nisu bila ono što me je motivisalo. Ipak, “Nobel” svakako podstiče dodatni elan, da nastavimo putem kojim idemo.

Kazala je ovo za “Glas Srpske” regionalni koordinator Svjetskog programa za mir (WFP) za nabavku i isporuku razne robe za regione istočne Evrope, Bliskog istoka, sjeverne Afrike i centralne Azije Dragica Pajević Alp.

Nobelova nagrada za mir nedavno je dodijeljena WFP-u, najvećoj svjetskoj humanitarnoj organizaciji, koja svakodnevno od gladi spasava oko 100 miliona djece i odraslih širom svijeta.

GLAS: Ko je Banjalučanka Dragica Pajević Alp koja je sa svojim timom dobila ovo prestižno svjetsko priznanje?

PAJEVIĆ ALP: Može se reći da je Dragica Pajević Alp, a Banjalučani me vjerovatno bolje poznaju kao Milojević, ponosna majka tri sina. Petra i Danila stekla sam sa bivšim suprugom Mirom Pajevićem (koji je nažalost pokojni), a Oza sam “dobila” udajom za Teomana Alpa. Bez podrške svih njih moj rad i profesionalni uspjeh ne bi bio moguć.

GLAS: Vratimo se 20 godina unazad u Banjaluku, odakle ste se otisnuli u svijet. Recite nešto više o počecima humanitarnog rada.

PAJEVIĆ ALP: Naklonost ka ovoj vrsti posla počela je mnogo ranije. Sjećam se školskih dana u OŠ “Rudi Čajavec”, kada smo kupovali UNICEF-ove razglednice za pomoć gladnoj djeci u Etiopiji. Već tada sam počela da sanjarim da ću jednog dana izrasti u solidnog profesionalca i da ću svojim radom pomoći djeci u Etiopiji ili nekoj drugoj u svijetu, jer oni ne smiju biti gladni.

GLAS: Kako ste počeli da radite za UN?

PAJEVIĆ ALP: Sve je počelo oglasom u “Glasu srpskom” koji mi je dao tadašnji suprug, u kojem je međunarodna NVO tražila prevodioca. Usavršavala sam engleski “u kućnoj radinosti”, u rijetkim trenucima mira i odmora, nakon kilometara pješačenja do posla i nazad te odlazaka vikendima do mojih, sada pokojnih roditelja Borke i Nikole. Posjećivala sam ih vikendima i zato što su čuvali Petra, kojeg sam željela viđati što je moguće duže i češće. Bilo je to 1995. godine. Uskoro sam dobila radosnu vijest da sam primljena u sektor logistike. Dvije godine nakon toga dobijam posao logističara u WFP-u. Na kraju tog mandata u BiH zatvaram kancelariju u Banjaluci, a put me odvodi u Bar, gdje ostajem do 2000, do rođenja Danila. Zatim se pridružujem timu u Iraku i počinjem sa internacionalnom karijerom bez prekida do danas.

GLAS: Često u razgovorima sa prijateljima kažete: “Znam i ja kako je sa druge strane zelene ograde”. Na šta konkretno mislite?

PAJEVIĆ ALP: Da, zaista to često kažem. Potičem iz pristojno situirane porodice. Kao tinejdžerka nosila sam “leviske” iz Italije, putovala, išla na ljetovanja i zimovanja. Onda je počeo rat, a ja sam se ubrzo našla u situaciji da, što je najbolnije, ne mogu pristojno da nahranim dijete rođeno 1992. To me je naučilo da razumijem razliku između imati i nemati kilogram brašna ili litar mlijeka! Suprug je bio na ratištu, prihodi nisu bili dovoljni za sve neophodno. Sjećam se kad me je majka pitala šta želim za rođendan, a ja sam joj rekla: “Ako nije puno, kupi mi prašak za veš, baš mi je teško da pravim lukšiju, a i ispiranje pelena od lukšije je ipak naporno!”

GLAS: Kako su ta mračna i teška vremena uticala na Vas?

PAJEVIĆ ALP: U nemaštini nisam bila ništa lošiji ili manje vrijedan čovjek od one bezbrižne tinejdžerke u “leviskama”. Danas, kada su moji sinovi odrasli i kada sam u prilici da opet nosim garderobu iz Italije, nisam vredniji čovjek nego što sam bila u nemaštini! Nažalost, mnogi ljudi su se “nesrećom mjesta rođenja” našli u beznađu. Oni su ljudi, kao vi i ja, kojima treba pomoć da prežive da bi imali šansu da ostvare potencijal. Crpim motivaciju da u okviru svojih mogućnosti doprinesem osjećanju olakšanja i ljudskog dostojanstva onima koji su najugroženiji.

GLAS: Šta Vas još motiviše da se bavite ovim poslom i koliko je teško svakodnevno svjedočiti ljudskim mukama?

PAJEVIĆ ALP: Motiviše me iskonska želja za dostojanstvenim životom ljudi, za bezbrižno i sito djetinjstvo u svijetu. Parafraziraću riječi svog glavnog saradnika iz vlade Liberije: “Glad je zvijer koja može u čovjeku da izazove nezamislivo. Ne biti gladan možda nije dovoljan, ali je neophodan uslov za mir”. Sukob dovodi do dodatnog razaranja, ne samo ekonomije i infrastrukture nego i društva. To je jedno “vrzino kolo”: glad izaziva konflikt koji dovodi do nemaštine i gladi. Ljudski je radi mira i prosperiteta u svijetu omogućiti ljudima da ne budu gladni.

GLAS: Južni Sudan je među zemljama sa “najskupljim tanjirom hrane”. Sa kakvim patnjama se taj narod svakodnevno bori?

PAJEVIĆ ALP: Bila sam tamo četiri godine. Današnji Sudan i Južni Sudan su bili jedna država te sam naravno dosta često odlazila tamo. Obrok je skuplji nego u mnogim drugim zemljama, zato što je teško doći do mjesta gdje su najugroženiji. Neophodna je ogromna i skupa logistička intervencija. To su mjesta gdje komercijalno tržište nije razvijeno, a kupovna moć stanovništva je gotovo nepostojeća. Mnogi dijelovi su toliko nepristupačni da komercijalni sektor nema ekonomsku motivaciju da bude tu. Tu dolazimo mi, Svjetski program za hranu, u skladu sa našim motom “Leave noone behind” (ne ostaviti nikoga) i reputacijom organizacije koja “always comes through in need” (uvijek dođe kad je potrebno).

GLAS: Svijet je zarobila pandemija, ali ste se već susreli sa epidemijom smrtonosne bolesti u Liberiji. Koji su bili najveći izazovi?

PAJEVIĆ ALP: Za šest mjeseci koje sam provela tamo ni sa kim se nisam rukovala: ni sa ukućanima kad sam bila na odmoru, kao ni 21 dan nakon povratka iz te zemlje. To je država u kojoj ima malarije i iako sam i ranije živjela u zemljama koje su se borile sa tom bolešću, do tada nikada nisam uzimala lijekove za prevenciju, jer su, oni najefikasniji, štetni za jetru. U Liberiji jesam, jer su početni simptomi ebole slični simptomima malarije. Živjeti u zemlji kojom hara ebola, gdje nakon razvoja simptoma morate da se podvrgnete protokolu kom podliježu svi potencijalno zaraženi je situacija u kojoj ne želite da se nađete. Mislim da za čitav život nisam potrošila spreja protiv komaraca koliko u tih pola godine. Morala sam posebno da vodim računa o zdravlju da bih uspješno obavila veliki posao koji mi je bio povjeren.

GLAS: Kakve posljedice pandemija ima na rad WFP-a?

PAJEVIĆ ALP: Nisu mnogo drugačije od posljedica koje se osjećaju drugdje. Zatvaranje granica, usporen protok i deficit robe na tržištu, strahovi vlada da će ostati bez žitnih rezervi te zabrane izvoza, poremećaji na tržištu nafte i ekonomska kriza problemi su sa kojima se svi susrećemo. Na nas sve to utiče, jer zavisimo od drugih. Hrana koju dijelimo je sa tržišta sa kojeg svi kupuju, brodovi, avioni i vozovi, kao i mnogobrojni kamioni koje svakodnevno koristimo, takođe. Uz to, naš rad zavisi od dobre volje donatora, koji isto imaju probleme izazvane pandemijom. Naše kolege, kao i ja, naravno, nismo imuni na virus. Moglo bi se reći, svi smo u istom čamcu!

GLAS: Sa kojim agencijama UN sada najviše sarađujete?

PAJEVIĆ ALP: Druga strana našeg angažmana u kontekstu korone prvenstveno se odnosi na našu ulogu svjetskog lidera za humanitarnu logistiku. Zahvaljujući toj reputaciji i mandatu prihvatili smo se posla prijema i isporuke neprehrambene robe neophodne za suzbijanje širenja korone, kao i za suzbijanje bolesti. U tome najviše sarađujemo sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom i UNICEF-om, kao sa i drugim humanitarnim entitetima. Naša podrška je čisto logistička, od Kine do Afrike, od Evrope do američkog kontinenta.

GLAS: Koje su najveće prijetnje vašem radu i ostalim humanitarnim organizacijama usljed pandemije i kako ona otežava rješavanje problema gladi u svijetu?

PAJEVIĆ ALP: Nažalost, očekujemo porast broja gladnih, kako zbog pogoršanja u privredi i pojačane ekonomske krize zbog pandemije tako i zbog mogućeg pogoršanja bezbjednosne situacije kao posljedice. Prema procjenama, očekuje se da će do kraja godine oko 270 miliona ljudi trebati pomoć u hrani. Mi svake godine pomognemo oko 100 miliona ljudi u 88 zemalja, a plan nam je da na to dodamo još 35 miliona do kraja 2020. da bismo pomogli bar najugroženijima. Mnogi naši donatori moraju da se bore sa problemima “kod kuće” u situaciji kada nam je potrebno više njihove pomoći.

GLAS: Šta je na Vas tokom karijere ostavilo najveći utisak?

PAJEVIĆ ALP: Možda je najveći utisak ostavio moj saradnik iz vlade Liberije, kojeg sam već pomenula. To je bilo za vrijeme borbe protiv ebole. Tokom jednog od naših radnih “druženja” rekao je: “Gospođo Dragice, uz svu zahvalnost Vama lično i WFP-u generalno za fantastičnu podršku koju pružate mojoj zemlji u ovom jako teškom trenutku borbe protiv ebole, želim takođe da Vam kažem da ja lično i moj narod nikada nećemo moći da zaboravimo svesrdnu pomoć koju ste nam pružali u hrani kada je zemljom harala glad. Ko nije bio gladan, ne poznaje zvjersku bol gladi, ne poznaje osjećaj beznadežnosti čovjeka koji ne zna odakle i da li će mu doći sljedeći obrok, da li će moći nahraniti dijete ili će ga gledati kako umire od gladi. Glad je zvijer, rekao je, i beznadežnost povezana sa glađu izaziva u čovjeku nagon da učini sve što može da to ublaži. Možda hrana sama nije mir, ali kad je nema dan za danom, mjesec za mjesecom, gotovo neizbježno, to znači rat”.

GLAS: Koji su Vaši planovi za budućnost?

PAJEVIĆ ALP: Planiram da se penzionišem u WFP-u, mada nisam sigurna da li da idem u ranu penziju ili da ostanem u sistemu dok ne napunim 62 godine, ali imam još vremena da odlučim. Oduvijek sam željela da doktoriram i ako se penzionišem ranije, to će mi biti prvi korak. Često razmišljam kako bi moj sljedeći doprinos miru i prosperitetu u svijetu mogao biti u polju edukacije. Tako bih mogla podijeliti znanje i iskustvo sa mladim entuzijastima koji bi nastavili poslove koje danas ja i mnoge moje kolege sa punim entuzijazmom i elanom radimo.

GLAS: Šta biste poručili stanovnicima Banjaluke i Srpske?

PAJEVIĆ ALP: Ja živim svoj tinejdžerski san, a to je da svojim vrhunskim profesionalnim radom, kao dio jednog velikog humanitarnog sistema, pomognem unesrećenima - onima koji samo ličnim zalaganjima ne mogu da ostvare osnovna prava. Mojim dragim Banjalučanima, građanima Republike Srpske, BiH i regiona željela bih da prenesem staru narodnu izreku: “U dobru se ne povisi, u zlu se ne ponizi”. Budimo solidarni i poštujmo komšiju, sestru, brata, a i onog, nama nepoznatog, prolaznika na ulici. Ponekad je nevjerovatno kako mali gest topline i dobrote može da uljepša čovjeku dan i to ne samo onome koji prima nego i onome koji daje.

Podijelimo obrok

GLAS: Kako pojedinac može da doprinese humanitarnom radu?

PAJEVIĆ ALP: Svjetski program za hranu je u potpunosti finansiran kroz dobrovoljne donacije. Najveći donatori su vlade razvijenih zemalja i regionalnih zajednica, ali pomoć primamo iz partnerstva sa fondacijama, kompanijama, ali i od građana. Oni koji žele da pomognu mogu preuzeti aplikaciju “Share the Meal” (podijeliti obrok). Donacijom od 80 američkih centi (oko 1,30 KM) možete obezbijediti hranu djetetu za cijeli dan. Takođe donirati novac možete i putem sajta “ www.wfp.org ”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana