Dragan Bajić, trener Igokee, o svom životnom i košarkaškom putu za “Glas Srpske”: Domaća kuhinja otela nam Evroligu

Dragan Bajić je sa Igokeom osvojio prvo mjesto u ligaškom dijelu ABA lige u sezoni 2012-13, pa su čelnici elitnog takmičenja “preko noći” promijenili pravila i nisu dozvolili klubu iz Republike Srpske da odmjeri snage sa najskupljim timovima Starog kontinenta. Godine su prošle, ali ukus nepravde još stoji u grlu.

- I dalje sam razočaran zbog toga što je to bilo iz domaće kuhinje, a ne iz Evrolige, jer pojedini klubovi nisu mogli da svare činjenicu da će Igokea igrati u eliti i da njih neće biti. To je rađeno iz drugih centara i Evroliga je podlegla, što je žalosno jer smo na terenu zaslužili da tu jednu sezonu odigramo u eliti - izjavio je Bajić u intervjuu za “Glas Srpske”.

Njemu je ovo peti angažman u klubu, za koji je svojevremeno igrao i sa kojim je ispisao najsvjetlije stranice njegove istorije. Bajić često ima ulogu vatrogasca kojeg zovu u pomoć kada drugi treneri zapadnu u probleme.

- Tako se poklopi i sve što se dešava vjerujem da bog posloži. Kada dobijem otkaz, možda je to božija volja i pokazatelj da mi treba pauza i odmor. U pojedinim situacijama nije funkcionisalo sa trenerima, ali je Igokea moj klub i uvijek sam spreman da mu pomognem. Spasio sam ga jednom od ispadanja, a i sada smo na dobrom putu da to ostvarimo.

GLAS: Kako ste se opredijelili da košarka bude Vaš životni poziv?

BAJIĆ: Kao dijete volio sam sve sportove i bio dobar u svima. Kada sam išao u osnovnu školu, Potkozarje je bilo jedini klub i to je bio jedini način da uđemo u neki sport, a silom prilika bila je to košarka, mada ni fudbal nisam ništa manje volio. Cijela moja generacija počela se baviti košarkom, ja sa njima i to je jedini razlog. Ko dijete sam imao koš ispred kuće na koji sam stalno šutirao loptu i sada moj unuk na njemu ponavlja sve ono što sam radio, a to me mnogo raduje. Tada nije bilo mnogo prenosa košarkaških utakmica na televiziji da te zainteresuje, ali sve je krenulo od kućnog hodnika, preko koša u dvorištu, do Potkozarja, uz veliki entuzijazam Predraga Vranješa.

GLAS: Sa aktivnim igranjem prestali ste prije 15-ak godina, šta Vas je povuklo da se bavite trenerskim poslom?

BAJIĆ: Trener i uprava kluba rekli su da ne računaju na nas nekoliko, da bi me Slobodan Simović uzeo za pomoćnika kada je imenovan za trenera jer me je ranije trenirao. On me uvukao u ove vode i najzaslužniji je za moju trenersku karijeru. Natjerao me je da završim višu trenersku školu i shvatim kako sve funkcioniše. Dugo sam bio pomoćnik, ali sa ambicijom da budem prvi trener, pa sam od svakoga uzimao ono što je on najbolje znao.

GLAS: Zanimljivo je da ste se jedno vrijeme aktivno bavili fudbalom i bili centarfor?

BAJIĆ: To je bilo poslije rata i dosta dobro sam igrao fudbal, mada sam bio primoran na to. Vremena su bila teška, od košarke se nije moglo živjeti, a u fudbalu sam dobro zarađivao. Počeo sam u jednom seoskom klubu, zatim igrao za Lijevče iz Nove Topole, pa u Slogi iz Trna. To je trajalo neke dvije godine, pa sam se vratio košarci.

GLAS: Da li rekreativno igrate košarku ili odmjerite snage na treningu sa svojim igračima?

BAJIĆ: Košarku nisam zaigrao od kada sam prestao sa aktivnom karijerom. Ne igram čak ni na treninzima sa igračima kada se opuštamo ili radimo neke kombinacije. Jedno vrijeme sam igrao fudbal na rekreaciji, ali sada nemam vremena ni za to.

GLAS: Pored pomenutog Simovića, rad kojeg trenera ste voljeli najviše da gledate na početku karijere jer, realno gledajući, niste imali na koga posebno da se ugledate, budući da ste pioniri košarke u Vašem kraju?

BAJIĆ: Kao igrač najviše sam volio Dražena Petrovića i takav se više neće roditi. Pored Simovića, ne znam koga bih posebno izdvojio jer sam u svojoj glavi primjenjivao ono što sam naučio od drugih. Nikad u životu nisam preskakao stepenice, bio sam lojalan, čekao svoju šansu i ništa ishitreno nisam radio. Svaki trener treba da prođe put kao nečiji pomoćnik jer tu stiče veliko iskustvo.

GLAS: Da li se sjećate prve utakmice na kojoj ste samostalno vodili ekipu?

BAJIĆ: Kako da ne. Bilo je to nakon što je Dragan Kostić dobio otkaz, meni su pružili priliku da vodim ekipu protiv Zrinjskog, koji smo dobili sa 30 peona razlike na našem terenu, a potom i Borca u Banjaluci.

GLAS: Spomenuli ste Borac, koji je Vašem klubu bio najljući rival prije 20-ak godina. Kako je to izgledalo u to vrijeme?

BAJIĆ: Rivalitet je bio veliki jer smo mi bili mali klub sa sela, a Borac veliki iz grada, koji je imao ime, tradiciju i publiku. Žestoke borbe smo vodili na terenu, skoro da smo se tukli, ali samo dok je trajala utakmica. Poslije nije bilo ničega i sjećam se mečeva protiv Zorana Kukića ili Borisa Blagojevića koji mi je kasnije bio asistent u klubu. Sa svima sam i dalje u dobrim odnosima.

GLAS: Jedina ste osoba koja je sa istim klubom stigla do titule šampiona BiH i kao igrač i kao trener, dok ste kao pionir takođe bili šampioni.

BAJIĆ: Pogodilo se tako. Ipak, nisam se radovao igračkoj tituli 2000. godine jer mi je tada otac preminuo pa nisam ni išao na utakmicu posljednjeg kola u Čitluk protiv Brotnja. Kao trener sam se radovao jer smo te 2013. ispunili san koji smo dugo sanjali. Često se sjetim vremena kada smo kao pioniri postali šampioni na završnom turniru u Tuzli u konkurenciji Bosne, Čelika i Mrakovice iz Prijedora. Bili smo djeca sa sela koja su došla u različitim trenerkama, dok je na drugoj strani Bosna, od koje ostaneš zabezeknut, ali smo je dobili sa 30 poena razlike. Igrom slučaja nismo otišli na završni turnir u Split jer nismo imali para, a i situacija je bila veoma napeta.

GLAS: Kako izgleda radni dan Dragana Bajića?

BAJIĆ: Zaposlen sam u “Elektrokrajini” i svako jutro počinjem raditi od sedam sati. Nakon toga imam treninge i radim skauting protivnika ili putujemo na utakmicu, što odvlači dosta vremena. Ako taj dan ne putujemo nigdje, onda radim sve do kraja večernjeg treninga, koji je u 19 časova, tako da sam u pogonu više od 12 sati svaki dan. Prijatelji imaju razumijevanja i kada ne radim, tada imam vremena za sve, mada mi je poslije naporne sezone potreban dug period da se sve vrati u normalu, tako da nikome ne bih savjetovao da bude trener jer je to rudarski posao, u kojem moraš balansirati između igrača, stručnog štaba, uprave, porodice... da bi svi bili zadovoljni.

GLAS: Pored posla, koliko imate vremena za porodicu?

BAJIĆ: Posljednjih godinu i po, kada nisam radio, stvarno sam se resetovao pa sam imao vremena da više budem sa porodicom, familijom, kumovima, prijateljima... Kada se uđe u trenerski vrtlog, malo ima vremena za sve, a najviše se trudim da nađem vremena za svog unuka, koji ima devet godina i ne želim da budem odsutan u njegovom životu.

GLAS: Na društvenim mrežama postoji sada već čuvena slika na kojoj je Dejan Radonjić kod Vas na slavi za Svetog Jovana.

BAJIĆ: Dejo i ja se odlično slažemo još iz vremena kada je vodio Budućnost, što se nastavilo kada je vodio Crvenu zvezdu i veliki smo prijatelji. Pogodilo se da igramo utakmicu u vrijeme moje slave, pa je ostao da bude moj gost. Druge godine došao je iz Beograda automobilom samo zbog toga. Mnogo je mojih prijatelja trenera koji bi rado došli, ali ne mogu zbog obaveza.

GLAS: Takođe na društvenim mrežama mnogo je snimaka tajm-auta na kojima mnogo galamite na igrače i koji imaju mnogo pregleda. Kako to komentarišete?

BAJIĆ: Temperamentan sam i izleti mi pokoja psovka, šteta je što to bude snimljeno. Inače, veliki sam vjernik i vjera mi ne dozvoljava da nekome pomislim nešto loše, ali ima perioda tokom utakmice kada “poludim” pa moram igračima da prigovaram jer želim da pobijedimo. Nema igrača koji mi je nešto zamjerio zbog toga jer znaju koliko sam pošten i iskren prema njima, tako da imam slobodu da im svašta kažem u datom momentu. Sve igrače gledam kao svoje dvoje djece i savjetujem ih da budu dobri ljudi kao što to činim sa svojima.

GLAS: Kada dovodite igrače u ekipu, šta je presudno što gledate kod njih?

BAJIĆ: Ljudski kvalitet, prije svega, a poslije igrački kvalitet. Tokom karijere nisam imao mogućnost da dovodim skupe i provjerene igrače, pa sam dovodio prosječne, neafirmisane, koji su se razigravali kod mene i onda pravili dobre karijere. Bitan je odnos prema dresu i uvijek se dobro informišem o nekome prije nego što ga angažujem. Ako neki igrač nema ljudski kvalitet, onda može da pokvari cijelu ekipu.

GLAS: Bivši igrači uvijek ističu da znate napraviti sjajnu atmosferu u ekipi. Kako to postižete?

BAJIĆ: Nije to nimalo lako, to je proces koji se uči godinama. Uvijek insistiram da se okupimo dva mjeseca pred početak sezone da bismo se što više družili i imali zajedničkih aktivnosti. To nije samo van terena, već i na njemu, pa im na treninzima zadajem da se takmiče između sebe i ko bude slabiji, mora da plati picu, donese tortu ili slično, a znamo da odemo i na jagnjetinu. Ko plaća nije bitno, već da smo zajedno. Takođe je bitno da imaš ličnost za kapitena koji je tvoja produžena ruka na terenu, sa kojim si u neprestanoj komunikaciji. Ipak, najbitniji je faktor da skupiš ekipu dobrih ljudi koji su spremni pomoći jedan drugome.

GLAS: Poznati ste da primjenjujete kombinovanu odbranu tokom igre. Kako ste došli na tu ideju?

BAJIĆ: Ispašće čudno, ali sam je sam smislio. To su neki principi odbrane koje primjenjujem, ali moraš imati tim koji to može ispoštovati, odnosno igrači moraju biti inteligentni da upijaju informacije, mada za to treba mnogo vremena da se uštima.

GLAS: Konsultujete li se sa ostalim trenerima pred neku utakmicu?

BAJIĆ: Ne ustručavam se da pitam i nemam problem da se sa nekim konsultujem, mada mi je jedan trener sa kojim sam radio rekao: “Nemoj mnogo njih da zoveš i pitaš.” U odličnom sam kontaktu i često se čujem sa Dejanom Milojevićem, Vladom Jovanovićem, Slobodanom Klipom i Dejanom Radonjićem.

GLAS: Vaši stalni pomoćnici su Zoran Petković i Milutin Latinčić. Kakva je saradnja sa njima?

BAJIĆ: Šta da kažem o ljudima sa kojima sam išao u osnovnu školu, od kada smo nerazdvojni, a tu je i Darko Čubrilović. Jednostavno vjerujemo jedni drugima, znamo šta radimo i znam koliko su i oni odani klubu, koji mnogo vole.

GLAS: Pored Igokee, vodili ste samo još Černo more iz Bugarske. Da li je bilo ponuda iz inostranstva?

BAJIĆ: Imao sam, ali sam vezan za posao u “Elektrokrajini” pa bih odlaskom u inostranstvo morao dati otkaz, što nije nimalo lako jer tu radim 13 godina. Vagao sam nekoliko puta kada su me zvali iz Rumunije, Slovenije i Makedonije, ali se nisam odlučio na taj potez jer nisam mnogo dobijao. Posao u Bugarskoj mi se jednostavno poklopio i pet mjeseci sam radio tamo. Jedan od razloga zašto nisam nigdje otišao je i to što ne znam engleski jezik, a to su mi i menadžeri rekli. Nikad se nisam potrudio da ga naučim jer se u životu zadovoljavam malim stvarima i ne letim za nekim velikim parama. Zadovoljan sam životom koji živim i lijepo mi je ovako. Da sam znao engleski, odavno bih finansijski osigurao sebe i djecu, ali ne znam da li bih bio srećniji čovjek nego sada.

“Umrli” partizanovac

GLAS: Za koji ste klub navijali kao dječak?

BAJIĆ: Kao dijete bio sam “umrli” partizanovac. Moja majka može da vam potvrdi da sam dobijao temperaturu 40 stepeni kada fudbaleri Partizana izgube utakmicu. Sada je to malo splasnulo i Igokea je na prvom mjestu. Pitaju me da li volim neki evropski klub, ali nemam favorita, baš kao ni u NBA ligi.

Porodica Dodik

GLAS: Milorad Dodik je alfa i omega Igokee od njenog osnivanja, a sada je tu njegov sin Igor. Kakav je Vaš odnos sa njima dvojicom?

BAJIĆ: Odličan. Milorada poznajem godinama i zadužio me za cijeli život. Kao klinac stasavao sam uz njega u klubu u kojem smo zajedno od prvog dana, a uz njega sam od kada se počeo baviti politikom. Na neki način on mi hrani djecu i zadužio me dok sam živ, ali to naše prijateljstvo nikada nisam zloupotrijebio, mada me on stotinu puta znao pitati da li mi nešto treba. Zbog tog našeg odnosa trudim se da ne ukaljam njegovo ime, a kada smo bili prvi u ABA ligi, nije bilo srećnijeg čovjeka od njega. Mislim da se jedino više radovao kada je postao otac, a kasnije djed. On je čovjek koji živi za klub, a sada je tu i Igor, sa kojim takođe imam izuzetno dobru saradnju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.