Dr Nele Karajlić za “Glas Srpske”: Žrtve smo ubjeđenja da je svaka velika promjena kraj istorije
BEOGRAD - Balkanski narodi nisu izvukli pouke iz ranijeg perioda i cijeli region se još uvijek trese od iste bolesti koja ga je zarazila devedesetih.
Još naše poteze vuku ljudi sa strane, još smo marionete u nečijim rukama ili bolje rečeno psi ovčari za račun nekog tuđina. Dok ne shvatimo da se budućnost gradi sopstvenim, a ne tuđim rukama, nema nam napretka, kaže za “Glas Srpske” Nele Karajlić.
Rođeni Sarajlija, sa stalnom adresom stanovanja u Beogradu, ostaće upamćen kao osnivač i pjevač legendarne grupe “Zabranjeno pušenje”, ali i kao jedan od glavnih ideologa kultne i nezaboravne humorističke serije “Top lista nadrealista”.
Posljednjih nekoliko godina okrenuo se književnom stvaralaštvu. Njegove knjige “Fajront u Sarajevu”, ali i “Solunska 28”, čiji je drugi dio trilogije nedavno izašao, vrlo brzo su postale bestseleri.
Živopisan, neponovljiv, vidovit i iskren do bola, Karajlić u ovom intervju našem listu otkriva svoju životnu priču, ali i govori o porodičnom usudu stalnih seoba, svom odnosu prema Sarajevu, komunističkim projektima u staroj Jugoslaviji, prekretnicama u svom životu, ali i daljim životnim planovima.
GLAS: Nedavno ste predstavili svoju drugu knjigu trilogije “Solunska 28”. Šta ćete nam donijeti u trećem dijelu?
KARAJLIĆ: Izlaskom drugog dijela u publici se probudila radoznalost i za onim prvim, tako da sada trilogija ulazi u novi život. Inicijalna ideja bila je da se o jednoj kući na Dorćolu napiše saga u trajanju od sto godina, sto, bez sumnje, najtežih godina i za Beograd i za srpski narod uopšte. Kada je urednik u “Laguni”, mojoj izdavačkoj kući, shvatio da se ta pripovijest ne da napisati na manje od 1.000 stranica, predložio mi je da to podijelim na tri dijela. Prvi dio bavi se događajima do kraja Prvog svjetskog rata, drugi u vrijeme njemačke okupacije, a treći će zahvatiti posljednje dvije decenije dvadesetog vijeka. Tu je negdje i kraj priče. Peti oktobar dvijehiljadite.
GLAS: Trilogiju ste posvetili majci. Koliko Vas je Vaša izbjeglička priča, ali i Vaše porodice, koja je stalno bila pogođena raznim seobama, možda podsvjesno motivisala da uđete u ovaj zahtjevni književni poduhvat?
KARAJLIĆ: Trilogija je posvećena cijeloj mojoj porodici i njihovoj sudbini u ovome burnome vijeku. Sada, kada taj vijek posmatramo sa ove udaljenosti, vidimo jasno koje su nas iluzije gonile, u šta smo sve vjerovali i za šta smo bili spremni da se žrtvujemo. Ali, od svih stvari koje su nam se dogodile u tih dinamičnih sto godina, meni je najzanimljivije naše duboko uvjerenje da je nakon svake velike promjene došlo do kraja istorije. I poslije Prvog, a naročito poslije Drugog svjetskog rata, ljudi su bili uvjereni da je to do čega su došli u stvari kraj. Da promjena više biti neće te da se došlo do konačnog rješenja. Mi smo bili žrtve tog ubjeđenja, jer ako je sve gotovo, ako nema više promjena, zbog čega bi se trebalo osvrtati unazad. I danas, kod naših ljudi osjećam taj način razmišljanja, iako nam je istorija slikovito pokazala kojom se brzinom stvari na Balkanu mijenjaju. Kada shvatimo te vjetrove promjena, lakše ćemo razumjeti i sve ono što nam se dešava.
GLAS: Otkud ta transformacija od Neleta Karajlića, autora hitova “Zabranjenog pušenja” i “Top liste nadrealista”, do ozbiljnog književnog stvaraoca?
KARAJLIĆ: Kao klinac sam dosta čitao. Bio sam dio društva u kojem je broj pročitanih knjiga i njihovo razumijevanje bila osnovna mjera vrijednosti. Otuda moja ljubav za knjigom. Rok muzika i “Nadrealisti” bili su samo lakši način da se izrazim. Jednostavno, u ono vrijeme, uzeti gitaru bilo je lakše od uzimanja pera. Kako je vrijeme teklo tako su se i moji afiniteti pomjerali sa uzbudljive pozornice u tihu sobu. Neke stvari idu sa godinama.
GLAS: Vaša proročanstva iz “Nadrealista” su se, nažalost, ostvarila, čak i prije onih od Tarabića. Kako objašnjavate tu svoju vidovitost, da li Vas ona nekada plaši?
KARAJLIĆ: To je bilo neko posebno nadahnuće kojeg mi onomad nismo bili svjesni. Ali, koliko god da smo se šalili na račun političkih događaja iz tog vremena i neposredne opasnosti od rata, toliko smo se potajno nadali da u potpunosti griješimo i da će kad-tad doći neka nepoznata sila i srediti stvar. Nažalost, bili smo u pravu. Nepoznata sila se nije pojavila. Bolje bi bilo da smo sve pogriješili i da ovo pitanje nije u okviru ovog razgovora.
GLAS: Na kojem jeziku se danas priča u Sarajevu? Treba li Vam prevodilac, te kada ćemo konačno prestati da dižemo zidove?
KARAJLIĆ: Arapski? Izgleda da sam bio u pravu što sam se za to školovao. Šalim se, naravno, govori se istim jezikom dokle god onaj iz Leskovca može da čita Krležu i razumije Dinu Merlina, a oni iz Pule i Bihaća Đorđa Balaševića i Danila Kiša. Zidovi koje dižemo uglavnom se podižu ciglama koje nemilice donosi takozvana “međunarodna zajednica”. Tako je bilo vijekovima, tako je i sad. Nažalost, u Bosni, za sada samo jedna strana razumije odakle te cigle za naš zid dolaze. To je srpska strana. Kada će to shvatiti druge dvije strane, kada će shvatiti da se do rušenja svih zidova može doći samo međusobnim dogovorom bez uplitanja “međunarodne zajednice”, ne znam. Očigledno da će proteći još vremena.
GLAS: Kako komentarišete izjavu muzičara Seje Seksona, citiram: “Hvala Bogu pa Neletov identitet nije identitet Sarajeva”?
KARAJLIĆ: Ako Sejo misli na ovo današnje Sarajevo, onda je u potpunosti u pravu. Ja i taj grad nemamo ništa zajedničko, osim njegovog imena u mojoj ličnoj karti. Međutim, pitanje je da li ovo Sarajevo uopšte ima identitet. Onako jak i prodoran kao ono Sarajevo u kojem sam se rodio i u kojem sam odrastao, sigurno nema. Šta mu fali? Fali mu da neko zamijeni tih 150.000 ljudi koji su iz njega otišli. Fale mu novi “Nadrealisti”, novo “Pušenje”, Elvis, novi primitivizam... Fali mu nova energija. Do te energije ne dolazi se tako što se baca drvlje i kamenje na one koji drugačije misle i govore. Tim kamenjem, tu rupu koja je nastala odlaskom tolikog pametnog i obrazovanog svijeta, neće moći zatrpati.
GLAS: Kada je u pitanju ovaj grad, da li je Vaš konačan odgovor “fajront”?
KARAJLIĆ: “Fajront u Sarajevu” bila je moja potreba da ostavim iza sebe jasno pisano svjedočenje o tome kako je izgledao i šta se sve događalo u gradu Sarajevu u njegovo zlatno doba. To sam učinio, između ostalog, i zbog toga što smo svi postali svjedoci kako se lako i vješto mijenja istorija, kako se činjenice izvrću naopako i kako ono na čemu se gradila civilizacija stoji na staklenim nogama. “Fajront” je jako dobro prošao kod publike, što je mnogo važno za istinitost izrečenu u njemu. Neko ko hoće da promijeni istoriju mog grada moraće da nađe više od sto hiljada primjeraka ove knjige, ne bi li zatro istinu. Teško da će mu to poći za rukom.
GLAS: Imate li kontakata sa nekim od starih članova ekipe, čujete li se možda sa Brankom Đurićem?
KARAJLIĆ: Sporadično, nekim vedrim ili tužnim povodom.
GLAS: Nedavno ste iznijeli zanimljivu tezu da je rokenrol u bivšoj Jugoslaviji bio projekat Saveza komunista.
KARAJLIĆ: Naravno. Neko mudar dozvolio je da popularna kultura uđe među mlade u Jugoslaviji. Znate, oni su bili svjesni značaja kulture mnogo više od današnje vlasti. Kultura je ta koja pomjera granice i ruši carstva. Berlinski zid je pao ne zato što su Amerikanci imali ubojitije oružje ili vještije špijune od Sovjeta, već zato što su imali “Bitlse” i “Stounse”. Tako je i neko oko Tita shvatio da bi djecu trebalo pustiti da sviraju. Time se kanališe mladalački bunt, sa jedne strane, a Zapadu se dokazuje da smo mnogo savremeniji od Bugarske i Rumunije sa druge. Naravno, tako talentovan narod kakav živi od Vardara pa do Triglava nije se mogao kontrolisati kada je uzeo gitare u ruke. U trenutku kada je Tito napustio ovaj svijet, rok kultura je eksplodirala i sa sobom povela milione sljedbenika. Među njima bio sam i ja.
GLAS: Da li se može napraviti paralela između Vaše životne priče i one koju je imao vječiti buntovnik Džoni Štulić?
KARAJLIĆ: Mislim da je Štulić poseban, autentičan, da je njegov put jedinstven i poseban. Zadržao je beskompromisnost, iako je u jednoj pjesmi rekao da su ga “blindirani brodovi razvlačili na sve četiri strane”.
GLAS: Prijete li nam neke nove seobe?
KARAJLIĆ: Meni je jedna zaprijetila u maju 2011. godine. Srećom, ostao sam sa ove strane “rijeke”.
Muzički putevi
GLAS: Jednom ste za sebe rekli da ste “ludak koji nikada ne ide putevima kojima bi svako normalan išao”. Koji je sljedeći put kojim ćete krenuti?
KARAJLIĆ: Za iduću godinu pripremam nešto u vezi sa muzikom. Ne mogu da vam kažem ništa precizno, jer se još sve stvari nisu poklopile. Ali, to neće biti ono što se od mene očekuje, već nešto potpuno drugačije. Ja sam ta priroda. Ne umijem da se ponavljam. Dosadno mi je.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
