Doktor Nele Karajlić, za “Glas Srpske”: Cenzura je dobra stvar za umjetnike

Branislav Predojević
Doktor Nele Karajlić, za “Glas Srpske”: Cenzura je dobra stvar za umjetnike

U principu ljubav prema muzici je ostala ista, s tim da se danas radi sa mnogo više uloženog intelekta u ono što bi trebalo da izađe kao krajnji rezultat, dok je nekad dominirao čist instinkt. Druga, velika i značajnija razlika jeste u tome što su pjesme pisane tokom 80-ih bile više rezultat nekog našeg socijalnog i političkog angažovanja, dok su pjesme koje pišemo danas mnogo više usmjerene na umjetnost.

Rekao je ovo za “Glas Srpske”, doktor Nele Karajlić, legendarni frontmen bendova “Zabranjeno pušenje” i “No smoking orkestra”, član  i scenarista jednako legendarne “Top liste nadrealista”, a danas uspješan pisac, scenarista i naravno muzičar, objašnjavajući kakva je razlika između klinca iz ulice Fuada Midžića koji je tokom 83. godine snimao pjesme za album “Das is Valter”  i današnjeg Neleta Karajlića, koji izvodi te pjesme sa violinistom Stefanom Milenkovićem i gudačima u klasičnom ruhu u projektu “Rok el klasiko”, krunisanog spektakularnim nastupom na beogradskom stadionu “Tašmajdan”. Nele uz pratnji svog benda “Osiromašeni uranijum” ovog vikenda nastupa na Jahorini, što je za njega na neki način povratak kući i po sopstvenim riječima imao bi šta reći mnogo mršavijem klincu iz 83. godine koji je sanjao o Jahorini?

- Rekao bih tom klincu da se mane ćorava posla i da bi mu bilo mnogo pametnije da se bavi politikom, jer bi sa nekom dobrom projekcijom, inteligentnim planom i razvojem karijere mogao da postane predsjednik neke 2001. godine. Ovako, ako se baviš muzikom nalaziš se na ivici, ne egzistencije, ne dao Bog (smijeh), nego na ivici ili margini društvenih događanja. Naravno, šalim se. Ljubav prema onom što radiš je nepremostiva i jača je od razuma, tako je bilo kada sam bio taj mršavi klinac početkom 80-ih, tako je i sada kada više nisam klinac, a ni mršav (smijeh) - kaže popularni muzičar.

GLAS: Koliko Vas muzika danas generalno pokreće u kreativnom smislu, ne svirate često koncerte, pišete prozu, bavite se scenarističkim poslom i da li možemo očekivati neki novi album kao umjetničku cjelinu ili to ostaju puste želje publike?

KARAJLIĆ:  Od svih aktivnosti kojim se bavim muzika je najuzbudljivija, ali imam osjećaj da je muzika vezana za godine onog ko je stvara. Tako da je prilično logično da čovjek od 60 godina radije piše roman, nego nove rok pjesme ili skače okolo po koncertima, ali što kaže moj kolega Džejms Bond: “Nikad ne reci nikad”. Sigurno će u jednom trenutku Nele pjesnik pobijediti Neleta pisca i snimiće novi album. Ne brinite.

GLAS: Imali ste seriju veoma zanimljivih tekstova pisanih za portal RTS-a u kojima ste se bavili širokim rasponom tema od Đokovića preko šaha do fenomena filma”Valter brani Sarajevo” kao duhovne baze “Novog primitivizma”. Otkud ti tekstovi, šta Vas je motivisalo da pored svih obaveza postanete publicista?

KARAJLIĆ:  Uvijek sam imao neki odnos prema događajima ili fenomenima koji me okružuju. Nekada sam reagovao rok pjesmom, nekad sam reagovao na te fenomene humorom iz “Nadrealista”, a danas reagujem kroz taj portal “RTS” koji se zove “Oko”. U današnjem svijetu, jedna od rijetkih platformi na internetu, koju mogu da čitam i koja je pismena u najmanju ruku. I koja ima dovoljno duboku analitičku misao o onom o čemu piše. Sa velikim zadovoljstvom prihvatio sam njihovu ponudu, da povremeno napišem nešto, što bi rekla mlađa raja, “bez obaveza” , uglavnom o nečemu što me je potreslo. Tako sam napisao tekst o Đokoviću, onog nesrećnog januarskog dana kada mu nisu dali da uđe u Australiju, s tim da sam više govorio o tragikomičnoj australijskoj politici nego o Đokoviću. Za “Valtera” je bilo prilično logično da napišem tekst, jer film koji slavi pola vijeka i dalje izaziva veliku pažnju i dalje ima ogromnu bazu fanova i svakako zaslužuje osvrt. Itd..

GLAS: Znači pisaćete i dalje za “Oko”?

KARAJLIĆ: Sljedeći tekst koji sam imao namjeru da napišem, ali još nisam, jeste fenomen jugoslovenske popularne kulture vezan za ovogodišnju “Pjesmu Evrovizije”. Prosto je nevjerovatno da je ta kultura rođena 60-ih godina prošlog vijeka toliko jaka da pola vijeka kasnije jedna globalna platforma poput “Evrovizije”, doživljava da neko sa ovih prostora donosi ne samo pjesmu nego čitav jedan koncept. Prošle godine to je bila naša Konstrakta, ove godine to je hrvatski bend “Let 3”, to praktično znači da ta kultura svojim repovima 60 godina kasnije pokazuje svoju snagu i moć.

GLAS: Kada pominjemo “Valtera”, oko kojeg se u Sarajevu pletu brojni lokalpatriotski mitovi, zanimljivo je da je glavni glumac u tom filmu Bata Živojinović godinama bio nepoželjan u gradu koji je filmski oslobađao, o scenaristi Momi Kaporu da ne pričamo, a nisu bolje prošli ni jedan od sporednih glumaca u tom filmu Emir Kusturica, a ni Vi koji ste opjevali njegove avanture?

KARAJLIĆ: To su neki politički zemljotresi koji su izazvali taj odnos Sarajeva prema glavnim akterima filma “Valter brani Sarajevo”, a kada kažem glavni akteri mislim na one koju su vezani za taj film, a postali su poznate javne ličnosti kasnije ili su već tada bili. Kada bih bio bez dlake na jeziku, rekao bih da njima “Valter” ili bolje rečeno njegova tematika ne odgovara, ali neću da budem maliciozan, nego ću reći da je to samo jedna od faza kroz koju grad Sarajevo prolazi, a u kojoj su Momo Kapor, Emir Kusturica, Nele, pa na kraju krajeva i Bata Živojinović, samo kolateralna šteta iste.

GLAS: Po svemu sudeći neko nije najbolje shvatio šta je Valter u stvari branio u Sarajevu?

KARAJLIĆ:  Nije definitivno. Sarajevo je grad u kojem je Zapad u ofsajdu Istoku, a Istok u zaleđu Zapada pa tako ima više istina. Zavisi sa koje strane gledaš. Lakoća s kojom su određene grupacije i vjerske konfesije 1941. godine primile novu državu, dokazuje da nije svakom bilo drago što je Valter baš tamo nešto branio. Sa druge strane nakon 1945. godine Valter je postao simbol slobode i oslobođenja od svih stega, zbog čega su oni koji su ostali u Sarajevu početkom posljednjeg rata uzeli Valtera kao svoju maskotu, ali su zaboravili da pomenu jednu vrlo važnu stvar, da je originalni Valter iz Prijepolja i da se zove Vladimir Perić.

GLAS: Rekli ste da je danas humor uglavnom deficitarna roba, emitovanje nastavka “Složna braća “, pod nazivom “The Nekst Đeneration”, završeno je ove zime. Sa ove distance koliko ste zadovoljni novim serijalom i koliko humor, koji ne podilazi najnižim rijaliti porivima publike, danas uopšte ima prođu?

KARAJLIĆ:  Izuzetno sam zadovoljan kako smo uradili novu “Složnu braću”,  s obzirom na to da je jako teško praviti nešto naslonjeno na neki stari mit, to je kao da pišeš, ne znam sad “Hamleta” ili “Na Drini ćuprija”, svako će reći da je Šekspir ili Andrić bio bolji (smijeh). Mi smo uspjeli da standardizujemo naš humor i da privučemo jedan dio publike koji nije uopšte gledao televiziju, pošto je televizija pomalo zastarjela. Ljudi koji traže nešto pametnije ili ne gledaju televiziju ili je koriste samo kao prozor za gledanje nekih drugih platformi. Humor je deficitarna roba danas, a “Složna braća: The Nekst Đeneration” je naš skromni pokušaj da se originalni humor vrati na male ekrane.

GLAS: Sa ove distance teško je povjerovati da bi jedna “Top lista nadrealista” ili da gledamo šire, recimo jedan “Monti Pajton”, uopšte mogli biti snimljeni pošto niste bili ni Vi ni pajtonovci skloni političkoj korektnosti, već nasuprot tome direktnoj provokaciji društvenih sistema?

KARAJLIĆ:  Definitivno, to je prilično tačno. Bilo bi to nemoguće ili vrlo teško danas snimati. S tim da mislim da su “Nadrealisti” bili mnogo politički angažovaniji od pajtonovaca, oni su svoj humor bazirali na jednom načinu života u velikoj Britaniji, plus su imali jedan ozbiljan umjetnički koncept koji “Nadrealisti” nisu imali. Zato su “Nadrealisti” bili jedna mnogo jača sociopolitička satira, što ne govori samo o nama i njima, već i o načinu životu u Sarajevu i Londonu. Nije dovoljno precizno nas porediti samo sa “Monti Pajtonom”, daleko veći uticaj na “Top listu” imali su naši satiričari, prije svega Radoje Domanović, on je taj čije su priče budile našu imaginaciju da stvari postavimo naglavačke, odnosno da realnost učinimo nadrealnom.

GLAS: Generalno, kako kao  umjetnik, pisac ili humorista gledate na taj moderni diktat političke korektnosti ili tzv. kulturu “ukidanja”, koja ukida crtane likove kao Baju Patka ili Pepea Le Fuja, prerađuje knjige izbacujući nepodobne pojmove ili doslovno briše prošlost prema diktatu modernih društvenih trendova?

KARAJLIĆ:  To je prosto stvar politike. Nesreća elite zapadnog svijeta je da su shvatili moć popularne kulture. Berlinski zid ne bi tako lako pao da Zapad nije imao “Bitlse”, jer se život sa jedne strane i druge strane “Gvozdene zavjese”,  nije pretjerano razlikovao, ali popularna kultura, odnosno muzika i Holivud, su učinili jednu stranu jaču nad drugom. Pošto političke elita vrlo dobro zna šta je snaga animiranog ili igranog filma ili dobre muzike, logično je da se služi svim sredstvima da to kontroliše ili ukine ako ne može kontrolisati. To je nesumnjivo jedan vid cenzure kakav nije do sada postojao, vrlo perfidan i lukav, jer navodno potiče iz najboljih namjera. Zvanično u komunizmu,  u kojem smo mi živjeli, cenzure nije bilo, ali je praktično svako uredništvo imalo određeni uticaj na onog ko stvara neku umjetnost. Nikad nisam bio protiv cenzure, mislim da i ovakva cenzura, kakva je prisutna u slučaju političke korektnosti, poželjna svakom autoru. Cenzura budi imaginaciju i traži od autora živ mozak da pronađe način da je izbjegne, da pronađe način da kaže nešto, što onaj, koji zabranjuje to ne primijeti ili da primijeti kada bude već kasno. Zahvaljujući tom prisutnom, ali nezvaničnom pritisku, koji smo imali 80-ih, nastale su pjesme kao “Nedjelja kada je otišao Hase” ili skečevi “Nadrealista”.

GLAS: Treći dio književne triologije o stanovnicima kuće u Solunskoj 28, trebao se po vašim riječima baviti 90-im, sudbinom bivšeg rokera i dolaskom demokratskih promjena u srpski narod?

KARAJLIĆ: Promijenio sam tematiku tokom pisanja, treći dio triologije baviće se 80-im, jer one u meni bude mnogo ljepše emocije nego ove decenije kasnije. Knjiga će govoriti o jednom momku koji je rođen u kući u Solunskoj 28 i koje se tokom 80-ih aktivno bavio organizacijom rokenrol koncerata. On je bio jedan od onih idealista koji su naivno vjerovali da muzikom može promijeniti svijet, a sama knjiga će imati podnaslov “Seks, droga i rokenrol”. Znači, biće uzbudljiva i zabavna.

Galerija

GLAS: Brojnom aspektu svojih zanimanja muzičar, pisac, scenarista, publicista dodali ste ove godine i zvanje galeriste. Koliko Vam je taj porodični posao predstavljao izazov, organizovali ste veoma zanimljive izložbe i goste u galeriji “Sanjaj”?

KARAJLIĆ: Nisam ja galerista, moja supruga je galerista, ja sam samo pomoćnik galeriste (smijeh), koji je ujedno i ljubitelj vizuelnih umjetnosti. Galerija “Sanjaj” je na neki način veliki izazov, jer ući u jedan takav posao u sredini koja nije baš naklonjena za likovnu umjetnost zna biti teško. Sa druge strane, galerija je ujedno i veliko zadovoljstvo jer predstavlja mjesto gdje se okuplja svijet s kojim se volim družiti i pričati, jer dijelimo iste vrijednosti. Veliki grad se poznaje po malim galerijama i meni je izuzetno drago da je Beograd dobio veliki broj galerija i da se polako iz grada pretvara u velegrad.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana