Dijana Grbić, v.d. direktora Narodnog pozorišta Republike Srpske: Kultura i pozorište su način življenja

Sezona je već bila krenula i određeni planovi su već bili u realizaciji, tako da je bilo malo prostora za neku gimnastiku u vezi sa planovima za 2022. godinu. Ipak, usudiću se reći da je godina za nama bila uspješna preko svih očekivanja, kako mojih lično, tako i ostataka kolektiva.

Rekla je ovo za “Glas Srpske”,  Dijana Grbić, v.d. direktora Narodnog pozorišta Republike Srpske, komentarišući svoj dolazak na čelo nacionalnog teatra, u jednom prilično turbulentnom momentu, tokom pandemije i teških personalnih promjena unutar kuće, što je stvorilo mnogo problema i loših odluka u proteklih tri godine, kada je u pitanju rad ove kulturne ustanove.

- Ključna stvar u tom povratku na produktivan, ali i kvalitetan rad NPRS, bila je odluka da se oslonimo na ljude iz naše kuće, pošto je pozorište prije svega kolektivan čin i taj fokus na ljude koji poznaju i osjećaju ovaj teatar kao svoj pokazalo se kao potpuno ispravna stvar. Velika potvrda u tom smislu, kao mjerodavan pokazatelj, bio je povratak publike i osjetan rast posjetilaca u pozorištu, koji je dostigao brojku od 30 hiljada gledalaca tokom 2022. godine. Godina je bila uspješna, kako po broju premijera, koje smo izveli u jako kratkom roku, tako i kroz njihov kvalitet, koji je svakako bio ključan da se publika vrati u nacionalni teatar - rekla je Grbićeva.

GLAS: Pomenuli ste da je Vaš dolazak na čelo Narodnog pozorišta bio neočekivan i jasno je da tada niste imali vremena za dugoročne planove. Sada ste na toj poziciji već duži period, pa se nameće pitanje, šta je isplanirano i da li već postoji određeni koncept u radu nacionalnog teatra.

GRBIĆ: Nismo se previše obazirali na loš trenutak, već smo reagovali vrlo brzo po mom dolasku, prije svega promjenom umjetničke politike koja je imala oslonac na ansamblske predstave, što je s obzirom na pandemiju, bila prilično nezahvalna odluka, pošto je bilo teško organizovati pripreme i probe komada, o samim izvođenjima i da ne govorimo. Uradili smo pet premijernih predstava, ali smo proces promjene započeli predstavom “Hrkači”, našeg kućnog reditelja Nikola Kolje Pejakovića, jedan manji komad, sa četiri glumca, koji se bavio aktuelnom temom pandemije, na jedan duhovit način i na koji je publika odlično reagovala. To se pokazalo kao dobra odluka i jasan putokaz u kojem smjeru trebamo ići, pošto je manji autorski tim bio mnogo produktivniji i zgodniji za pripreme, u vremenu pandemije. U tom smjeru smo počeli rad na komadu “Ivanov”, uradili smo naš projekat “Gospođica” po motivu djela Ive Andrića i klasik “Sumnjivo lice”. Pripremili smo komad “Lice” u režiji Raleta Milenkovića za malu scenu “Petar Kočić”, koja skoro četiri godine nije doživjela premijeru. Uradili smo “Hasanaginicu” u saradnji sa Gradskim pozorištem “Semberija” iz Bijeljine. Ukratko, uz nesebičnu pomoć svih u kući, publike i naravno uz podršku Ministarstva kulture i prosvjete, iskoristili smo prethodnu godinu za konsolidaciju i stajanja na zdrave osnove, kako bi mogli da krenemo dalje, uz rad na predstavama koje odgovaraju našim mogućnostima i kapacitetima.

GLAS: Novi kurs NPRS bi se mogao opisati krilaticom “manje je više”?

GRBIĆ: Upravo tako. Minimalistički postavljene produkcije u tehničkom smislu, uz kvalitetan izbor tekstova. Imalo smo previše tehničkih zahtjevnih projekata posljednjih godina, koji su otežavali funkcionalan rad kuće. Recimo, umjetnički je dobar komad “Derviš i smrt”, ali čija su izvođenja napravila dosta tehničkih problema, posebno ako se stavi nekoliko izvođenja za redom, a trebaju nam dva dana da se scena pripremi, dva dana da se ukloni, što stvara ogromne zastoje u radu ostataka teatra, posebno usljed dodatno otežanih uslova pandemije prethodnih godina. Pravilan pristup, osluškivanje potreba tehničkog dijela, unutrašnji dogovor kako bismo zauzeli jedan, nazovimo ga kohezivni kurs u kojem svi moraju sarađivati timski, od mene preko umjetničkog direktora i tehničke produkcije do samog ansambla, sve s ciljem da bi naša pozorišna kuća kao  i svaka druga kuća bila funkcionalna.

GLAS: Koliko je teško nešto dugoročno planirati u trenutku kada direktor i umjetnički direktor imaju prefiks v.d. ispred funkcije?

GRBIĆ: Izuzetno nezahvalno. Ne osvrćem se, iskreno, previše na to, kao ni umjetnički direktor Aleksandar Stojković Piksi, koji se, moram to pomenuti, prihvatio te pozicije u jednom krajnje teškom momentu, iako je imao brojne druge profesionalne i privatne obaveze, obavljajući svoj zadatak krajnje posvećeno i kvalitetno. Imali smo odličnu saradnju, iako se prije toga nismo lično poznavali, ali pošto je Piksi u startu izrazio želju da radi samo jednu godinu, kako bi nam pomogao u tom periodu tranzicije, sada je već u odlasku sa pozicije umjetničkog direktora na kojoj će ga zamijeniti Đurđa Tešić. Po našem mišljenju sjajno kadrovsko rješenje, poznaje dobro ansambl, sa kojim je radila na “Gospođici”,  ima iza sebe preko 40 predstava i veliku iskustvo u radu na beogradskoj pozorišnoj sceni, kojoj smo mi po prirodi stvari najviše okrenuti. Ukratko, kvalitetno rješenje na duži period, što je nama ključna stvar, pošto pozorište kao forma traži stabilnost i pažljivo planiranje u dužem vremenskom periodu, u ovom slučaju četiri godine, kakva je uobičajna praksa. Meni lično, pozicija v.d. otežava posao, ali u kontaktu sa ostatkom kuće i spoljnim saradnicima ne obazirem se previše na tu činjenicu, iako bi bilo dobro da se ona riješi, prije svega zbog interesa samog teatra i njegove stabilizacije.

GLAS: Vremena za pozorište i kulturu generalno nisu pretjerano dobra, standard publike je nizak, karte za teatar nisu isplative. Nacionalno pozorište ima dodatnu ulogu iskazanu u svom imenu, populistički orijentisani komadi privlače širu publiku... Kako oblikovati repertoar da pomiri sve te krajnosti?

GRBIĆ: Najvažnije je imati dobro planiranje, uz što manje improvizacije i neracionalnih ekonomskih poteza. Naravno, prefiks nacionalno ispred imena našeg teatra nosi određenu odgovornost u smislu da moramo imati i taj edukativni karakter. Sa druge strane, kroz sve svoje projekte razmišljamo o publici, da je prosto rečeno, privučemo u pozorište, da je edukujemo i na kraju krajeva i zabavimo. U tom smislu, način planiranja predstava je ključna stvar. Svaki komad koji radimo mora imati kvalitet, mora pokretati određena emocionalna i društvena pitanja, bez obzira na sam žanr komada. Smijeh koji se čuje u sali mora biti smijeh koji oslobađa i koji liječi svakog od nas, jednako kao i suze u dramskim komadima..

GLAS: Ekonomska logika je jasna, sve je poskupjelo, mora poskupjeti i karta za pozorište, što sa druge strane može smanjiti posjetu?

GRBIĆ: Mi smo podigli cijenu karata. Neznatno, ali smo je podigli. Dobar dio mojih saradnika bio je protiv toga, ali sam smatrala da je tom cijenom karte kultura, jednostavno rečeno, obezvrijeđena. Besplatni ulazi za vrhunske sadržaje u očima konzumenta, koliko god to bilo čudno, znače manjak kvaliteta. Naravno, postoje načini da se cijena ulaznice prilagode publici slabije kupovne moći, poput đaka ili penzionera. Pokrenuli smo nekoliko akcija, pod nazivom “Za one koji vole”, uz pomoć kolega iz GP “Jazavac”, kojima smo se potrudili da omogućimo publici da pogleda nove predstave, uz određene popuste i toga će biti i dalje.

GLAS : Da je decentralizacija scene važna za pozorišni život Srpske to je jasno i kulturnim laicima, neke korake ste već započeli akcijom “Narodno sa narodom”, ali šta se još može učiniti na tom polju?

GRBIĆ: Uspjeli smo kroz pomenute akcije da pozorište približimo građanima iz manjih sredina koji nemaju često priliku da ide u pozorište. Povezali smo nekoliko gradova u Podrinju i Hercegovini, imali smo gostovanja u Semberiji, naravno to je samo početak na putu prema jednom sistemskom rješenju, gdje mi moramo kao nacionalni teatar pružiti tehničku i kreativnu podršku manjim pozorišnim kućama, poput pozorišta u Bijeljini ili Gradišci, kroz koprodukcije, gostovanja i saradnju, kako bi one razvile vlastite kapacitete i stvorili sopstvenu publiku na duže staze. Ono što je meni važno jeste gorepomenuti razvoj kvalitetnih komada za male scene, koji se lakše mogu organizovati za turneje ili gostovanje po salama koje nisu prilagođene za izvođenja velikih pozorišnih komada.

GLAS: Stvorena  je jedna slika u društvu da je pozorište elitistički vid kulture. Koliko je važno razbiti takve predrasude i vratiti umjetnost ljudima za koje se, ruku na srce, ona i stvara?

GRBIĆ: To je ključna stvar i stvar koja se mora sistemski rješavati. Nije to ni samo stvar novca. Nikad vremena nisu bila dobra za pozorište i kulturu. Važan je pristup samoj kulturi i njenom poimanju. Odlazak u pozorište mora biti dio života i kulture življenja, koja se sistemski stvara kroz sve oblike društvenog djelovanja od djetinstva. Kultura se mora uvesti u škole, u javne i društvene institucije, kultura se ne smije odroditi od sopstvenog društva, jer tada gubi svoj smisao i značaj. Umjetnici moraju djecu od malih nogu uvlačiti u svijet umjetnosti, a pozorišta, muzeji i ostale ustanove kulture moraju biti dostupne svakom građaninu. Određene kulturne institucije su znale zauzeti taj elitistički sastav, trošeći novac u razne programe bez jasne strategije i cilja, koji su sami sebi svrha, ponašajući se poput staromodne dame koja čeka da joj neko priđe. Vremena su se promijenila i svaki gledalac je važan za pozorište, svaki posjetilac na koncertu i u muzeju jednako je bitan.

GLAS: Prošle godine u NPRS smo dočekali premijeru prve opere i to rađene sa domaćim snagama. Šta treba uraditi dalje i kakvi su u stvari planovi vezani za najmlađi segment kuće?

GRBIĆ: To je proces koji doslovno mora ići korak po korak. Krenuli smo od prvog koraka, a to je formiranje Simfonijskog orkestra pri NPRS, kako bi se postavila osnova da se jednog dana iz orkestra razvije balet i opera. Putem audicija formirali smo jedan dio ansambla, težimo da imamo kvalitetan domaći kadar, ali smo i otvoreni za umjetnike iz regiona, kako bi dobili ono što nam je potrebno. Uradili smo kamernu operu “Bastijen i Bastijena”, sa domaćim snagama, uz pojačanja iz regiona namijenjenu najmlađoj publici, kako bi i na taj način edukovali posjetioce, da budemo spremni u svakom pogledu kada, nadam se, jednog dana postavimo vrhunske operske klasike na scenu. Jačamo svoje kapacitete, kako kroz ljudske, tako i kroz tehničke resurse, stvaramo bazu na osnovu koje možemo stvarati planove koji u ovom momentu obuhvataju nekoliko koncerata i dvije opere u aktuelnoj godini.

GLAS: Kakvi su dalji planovi Narodnog pozorišta Republike Srpske  za 2023. godinu?

GRBIĆ: Osim pomenutih komada koja trenutno radimo ili izvodimo, imamo dosta konkretnih planova koji su u različitim fazama realizacije. Dobili smo poziv na pozorišnu olimpijadu u Mađarskoj od mreže nacionalnih teatra, što nam je velika čast. Takođe, imamo u planu koprodukciju sa pozorištem u Kopru, jednim vrlo agilnim teatrom, koje često pravi regionalne saradnje i radićemo sa njima “Romea i Juliju”, što je veliki izazov za cijeli kolektiv. Takođe, radićemo u aprilu, koprodukciju sa Narodnim pozorištem u Beogradu, što smo prije svega preduzeli kako bi naši tradicionalni dobri odnosi sa pozorišnom scenom u Srbiji  napravili još jedan korak dalje od protokola i obećanja, jer naša publika voli Beograd i srpski teatar generalno. U pitanju je nova postavka “Urnebesne tragedije”, u režiji Jagoša Markovića, jednog od najvećih reditelja na ovim prostorima,  koji prvi put režira u RS i BiH. Potpisali smo protokol sa pozorištem “Zoran Radmilović” iz Zaječara, a to je samo dio poteza koje planiramo izvesti u narednom periodu.

Sloboda

GLAS: Posljednje premijere  “Lice” i “Ivanov” su komadi po djelima ruskih pisca, nažalost,  nimalo popularne nacionalne  kulture u dobrom dijelu Evrope u ovom trenutku, plašite li se da će to biti pogrešno shvaćeno?

GRBIĆ: Moj stav je da kultura mora disati slobodno. Ne smije se osvrtati na bilo kakve političke prefikse ili stavove ako želi biti istinska umjetnost. Ne vidim zašto bi premijera “Ivanova” bila problem bilo kome. U pitanju je vrhunski komad, koji je imao nedavno premijeru i u Sarajevu. Za “Lice” smo se odlučili zbog aktuelnosti same teme i što je vrhunski komad napisan od strane vrhunskog pisca, ne nužno ruskog, već samo dobro pisca. Nismo previše razmišljali o tome, jer se prosto vodimo time da dnevna politika ne smije biti umiješana u kulturna dešavanja, bez obzira kakva je i čija je politika u pitanju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.