Dejan Stojiljković, pisac i scenarista: Istinu motamo u oblande jer nam je previše gorka

Milanka Mitrić
Dejan Stojiljković, pisac i scenarista: Istinu motamo u oblande jer nam je previše gorka

Mi, ovde na Balkanu smo podizani i vaspitavani na mitovima. Pa pogledajte samo ovaj novi film i seriju o Anti Gotovini. Da sam nekakav hrvatski domobran - bilo bi me sramota. Siguran sam i da je sam Gotovina iskusio bar malo transfera blama.

Baš kao što smo i mi kad se emitovala ona nesrećna serija o Nemanjićima, gde tvorac srpske države pati od čukljeva, a prvom srpskom arhiepiskopu učitelj poručuje da “pričvrlji nešto”. Mi volimo da stvari umotavamo u oblande jer nam je istina često - previše gorka. Takvi su bili partizanski filmovi, takve su guslarske pesme gde je najveći srpski junak ispao vazal Marko Mrnjavčević, a najveća izdajica - gospodar Vuk Branković, koji je jedini ostao da se bori protiv okupatora i kao takav, skončao u turskom zatvoru.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” pisac i scenarista Dejan Stojiljković, osvrnuvši se na problematiku u odnosu fikcije i istorije te samim tim i na novu sezonu serije “Senke nad Balkanom” u režiji Dragana Bjelogrlića, čiji je jedan od scenarista.

- Kada vas neko decenijama vaspitava da je druga Tita na Sutjesci spaslo kuče, a da je Valter u Sarajevu potamanio pola nemačke vojne sile, logično je da ljudi veruju u sve i svašta. Tu dolazimo do paradoksa da u verodostojnost “Senki” sumnjaju ljudi koji su do juče bili ubeđeni da su Švabe iz Beograda isterali Prle i Tihi sa dve bombe i tri mitraljeza i još ne mogu da se načude što Voja Brajović izdade u “Boju na Kosovu”. Onda im vi servirate Mustafu Golubića i svi namah postanu stručnjaci za istoriju - kazao je Stojiljković.

GLAS: Što se druge sezone serije “Senke nad Balkanom tiče”, iz Vaše perspektive, smatrate li da je sve što je stvoreno urađeno na najbolji mogući način? Da li biste išta mijenjali?

STOJILjKOVIĆ: Uvek može bolje, naravno. Da smo imali, recimo, budžet koji imaju serije sa kojima nas stalno porede “Vavilon Berlin” i “Britvaši/Birmingemska banda”, svakako da bi mnogo toga bilo bolje. Ali mi radimo u okvirima naše kinematrografije, postoje razni ograničavajući faktori i smatram zbog toga da su “Senke” pravi podvig. Mislim da je druga sezona bolja od prve u svakom aspektu, u produkciji, priči i glumi. Opet smo podigli lestvicu visoko i stvarno nisam pametan kako ćemo to dostići sa trećom sezonom. Tako možda i treba da bude.

GLAS: Kada je riječ o miješanju istorije i fikcije, smatrate li da nam ostvarenja poput “Senki” (i neka druga, slične vrste) mogu pobuditi neka zaboravljena interesovanja za sopstvenu istoriju, za neke likove koji su ostali u sjeni i nagnati nas da više istražimo prošlost? I da li je to pozitivno?

STOJILjKOVIĆ: Prema podacima kompanije “Gugl”, prilikom pretraga na interentu korisnika u Srbiji, poslednje tri godine dosta su traženi pojmovi “Jatagan mala”, “Mustafa Golubić”, “Knez Pavle” i “Žrnov”. To govori da smo podigli interesovanje za taj istorijski period i istorijske ličnosti iz te epohe. Kada sam predložio da se u seriju ubaci Jatagan mala, većina ljudi nije imala pojma šta je i gde je to. Sad su odjednom svi postali eksperti za istoriju i dele nam savete i nalaze “greške”. Problem, naravno, nije u nama, jer mi pravimo delo fikcije, već u ljudima koji ne razlikuju igrani format od dokumentarnog. Ne možete učiti istoriju Srbije gledajući “Senke”, baš kao što ne možete učiti istoriju Velike Britanije gledajući “Britvaše”, bez obzira na to što se u nekim epizodama pojavljuje Čerčil lično. Ali ako vas igrani format podstakne da se zainteresujete za epohu i nakon toga uzmete da čitate knjige ozbiljnih i kompetentnih istoričara, to je već jedan pozitivan efekat.

GLAS: Vjerujem da je pozitivno i kao podsjećanje za mlađe generacije - da ne idu mrakom ideologija koje su mnogo toga uništile u vremenu iza nas, a čiji trag je i danas i te kako vidljiv?

STOJILjKOVIĆ: Ekstremne ideologije su sve iste. Bez obzira na to da li naginju na levo ili desno. To bar mi na ovim prostorima znamo, jer smo propatili i od nacista i od komunista. Nema razlike između Hitlerovih koncentracionih logora i Staljinovih gulaga. Veliki Danilo Kiš je odavno pisao o tome. To bi trebalo da znaju klinci koji se lože na neoboljševizam i oni što vole da crtaju svastike po haustorima. Svejedno je da li nekog tlačiš i ponižavaš u ime rase i nacije ili u ime boljeg komunističkog sutra. Ishod je uvek isti. Ono što me zabrinjava jeste što nekako nehajno gledamo na našu antinacističku i antifašističku borbu. Pa i antiboljševičku. Moj rođeni deda borio se u Aprilskom ratu protiv nacista, bio je sužanj nacističkog logora. Ja to nikad nisam zaboravio. U oba svetska rata - mi smo bili na strani pobednika. I podneli smo ogromne žrtve zbog toga.

GLAS: Radite i na scenariju za seriju “Žigosani u reketu” i to je samo jedan od projekata na kojem sarađujete sa Draganom Bjelogrlićem. Kakvi su budući planovi što se serije tiče?

STOJILjKOVIĆ: U “Žigosanima”, ako ćemo pravo, više sarađujem sa Bjelinim bratom - Goranom Bjelogrlićem, koji je, uz Marka Savića, alfa i omega te serije. To je potpuno drugačije serija od “Senki”, a nekoliko epizoda druge sezone su snimane u mom rodnom Nišu. Čak sam dobio i jednu malu ulogu. “Žigosani” su veliki projekat, mnogo ljudi je angažovano i u dve sezone ta serija ima oko 90 epizoda. Verujem da će se snimati i dalje, jer ima veoma dobar prijem kod publike.

GLAS: Smatrate li da je ovo vrijeme na neki način zlatno doba za produkciju serija, kako u Srbiji tako i u regionu? Imamo li kvalitet i potencijal koji svijet tek treba da vidi i šta još može da se popravi?

STOJILjKOVIĆ: Svakako imamo potencijala. A da se snima kao nikad pre - to je tačno. Kada sam letos bio na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, na jednom okruglom stolu sam čuo podatak da se u tom trenutku snimaju 23 igrane serije. Taj broj je do nove godine porastao na više od 30. To jeste dobro, da se pojavljuju nezavisne produkcije i da produkcija igranog televizijskog programa nije samo nešto što radi nacionalni servis, međutim, sve te serije moraju da pronađu publiku. Takođe, mi moramo da pratimo svetske trendove, kako se to radi u Americi ili Rusiji ili Velikoj Britaniji. A mi smo i dalje, da se tako izrazim, glumačka kinematografija, gde glavnu stvar vode glumci, često su oni i producenti, reditelji i scenaristi. Sve. U stranim produkcijama su glavni pisci. Ljudi poput Dejvida Čejsa (Sopranovi), Džona Salivena (Mućke), Noe Haulija (Fargo) imaju i imali su glavnu reč, oni su kreatori svega i njihova je prva i poslednja. Pre početka snimanja scenario je “zaključan”, glumac i reditelj ne smeju da promene nijedno slovo bez dozvole scenariste. Sa našim serijama je primetno da nije tako i to je ujedno najveća mana - da svi znaju bolje od pisca. Zato i nemamo nekog novog Sinišu Pavića ili Slobodana Stojanovića.

GLAS: Nedavno je objavljena i stripovska adaptacija Vašeg romana “Konstantinovo raskršće”. Šta možete da nam kažete o saradnji sa umjetnicima koji su crtali pomenutu adaptaciju?

STOJILjKOVIĆ: Strip je objavio beogradski “System Comics”, a “Laguna” je zvanični distributer. Takođe mi je drago što je doprinos u vidu par ilustracija dao verovatno jedan od najvećih umetnika u Republici Srpskoj, a svakako najbolji strip crtač - Milorad Vicanović Maza. Veći deo stripa nacrtao je Dragan Paunović, čovek koji je ilustrovao trilogiju o Nemanjićima, koju sam napisao zajedno sa Vladom Kecmanovićem. Pridružili su nam se Aleksa Gajić, Siniša Radović, Mijat Mijatović i Nenad Cvitičanin, tako da mogu slobodno da kažem da imam tu sreću da radim sa vrhunskim majstorima stripovskog zanata, koji su napravili ozbiljne karijere i van naše zemlje.

GLAS: Spajanje stripa i književnosti na ovakav način za naše prostore je na neki način rijetkost. Smatrate li da nam je potrebno više takvih simbioza?

STOJILjKOVIĆ: Apsolutno. Način na koji strip kao medij komunicira sa čitaocima, naročito sa mlađim generacijama, osoben je i unikatan. Moja generacija je naučila da čita iz stripova. Veliki Đorđe Lobačev je nekada adaptirao u strip naše bajke i narodne priče, onda je u strip adaptiran Pavić, posle njega roman Gorana Skrobonje, evo, ovih dana, moj Nišlija Bane Janković uveliko radi na strip-adaptaciji svog romana “Peta žica”. Zamislite strip “Na Drini ćuprija”, kako bi to divno bilo. Ne tako davno potpisan je neki sporazum između naše zemlje i Francuske u vezi sa stripom, pa bih iskoristio priliku da ovako, javno, upitam nadležne: Gospodo, šta bi sa tim?

GLAS: Zajedno sa Đorđem Milosavljevićem radite na serijskoj adaptaciji pomenutog djela. Šta trenutno možete da nam kažete o pripremama za to? Da li možete da nam otkrijete možda ko bi mogao da se nađe u ulozi Nemanje Lukića?

STOJILjKOVIĆ: Da budemo precizni, Đorđe adaptira, a ja tako, malo nadzirem, trudeći se da mu se ne mešam u posao, jer ako neko zna da uradi adaptaciju književnog dela - to je onda Đorđe Milosavljević. Dovoljno je pogledati seriju “Koreni”. A treba pomenuti i njegov stripovski “bekgraund” koji je impresivan. Širokoj publici je manje poznato da je Đorđe prvo bio izvanredan strip-scenarista pa je onda prešao na film. Za kasting je još rano, ali podsetiću da nam je, kada smo radili strip-adaptaciju, kao model za lik Nemanje Lukića poslužio sjajni britanski glumac Džejms Pjurfoj, poznat po ulogama Marka Antonija u HBO seriji “Rim”, a igrao je i jednog stripovskog junaka - Solomona Kejna. Glumac koji će igrati Nemanju Lukića mora da poseduje tu meru talenta, harizme i pojave na ekranu koju poseduje Pjurfoj. A takvih nije mnogo. Recimo, domaći glumac koji ima sve to je - Goran Bogdan. Ovo shvatite kao vrlo pristrasnu izjavu, jer je Goran moj dobar drug.

PETER HANDKE

GLAS: Kakav je Vaš stav o polemikama i raspravama u vezi sa prošlogodišnjim dobitnikom Nobelove nagrade za književnost Peterom Handkeom?

STOJILjKOVIĆ: To su pre svega političke i ideološke polemike. Handke je veliki književnik i apsolutno je zaslužio Nobelovu nagradu. Nije mi samo jasno zašto mu nije data ranije? Mogu novinarski plaćenici i parapolitički komesari da kukaju do sutra, ali estetski kriterijumi odnose prevagu. Nije Handke dobio nagradu zbog svojih političkih stavova već zato što je veliki umetnik. Ta njegova dela ostaće u amanet novim generacijama čitalaca i poštovalaca književnosti. A šta su protiv autora tih dela nagvaždali parapolitički komesari i komesarčići, i kod nas i u inostranstvu, biće za koji mesec potpuno zaboravljeno. Eto, da podsetim, pre samo par godina imali smo kao Nobelovog laureata izvesnu damu čiji tatica je bio pripadnik zlikovačkih SS Vafen jedinica i koja nam je u sred Beograda, u iznenadnom, i ničim izazvanom naletu moralnog prosvetljenja, poručila da je NATO agresija na našu zemlju bila opravdana. Za to njeno mišljenje danas niko ne daje ni pet para.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana