Boško Branković, istoričar, o srpskom identitetu u BiH: Dok trčimo za tehnologijom, zarasta nam djedovina

Darko Momić
Foto: Velibor Tripić

Ako se vratimo na kraj 19. i početak 20. vijeka vidjećemo da se i tada dešavalo ovo što i danas. I tada su se Srbi borili za autonomiju, za pravo na jezik, pismo, identitet, prostor, a i danas se borimo za to, samo smo u malo boljem položaju zato što imamo Republiku Srpsku i institucionalnu zaštitu koju tada nismo imali, kaže profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci Boško Branković.

Kao nosilac projekta “Srpski identitet u BiH” u okviru kojeg zajedno sa još sedam kolega sa Filozofskog fakulteta drži predavanja Srbima širom BiH, profesor Branković kaže da se projekat sprovodi u opštinama gdje ima Srba povratnika ili tamo gdje postoji jako istorijsko uporište djelovanja Srba, ističući da će poslije desetak lokalnih zajednica završno predavanje biti održano 21. oktobra u Banjaluci.

- Jako interesantno je to što nam je u svakom mjestu gdje smo do sada držali predavanja, publika postavljala pitanje zašto akademska zajednica ne radi više na zaustavljanju demografskog kolapsa - kaže Branković.

GLAS: I šta ste im odgovarali?

BRANKOVIĆ: Ništa. Niko od nas nije imao jasan odgovor na to pitanje. Ta loša demografska situacija prouzrokovana je sa više elemenata i većina ljudi smatra da je najznačajniji ekonomski, ali nije samo ekonomski. Pogledajmo unazad pa se zapitajmo koliko djece prosječno u posljednjih dvadeset godina ima jedan bračni par. Doći ćemo do poražavajućeg podatka da je to samo jedno dijete. To nije zbog ekonomije, jer ako je tom bračnom paru ovdje loše, oni će otići tamo gdje će im biti bolje i kome ćemo za dvadeset godina govoriti o srpskom identitetu.

GLAS: Kakvo je sada bilo interesovanje za vaša predavanja?

BRANKOVIĆ: Na desetak dosadašnjih predavanja prisustvovalo je između 250 i 300 ljudi, što mnogo govori. Što kaže naš narod “u kafani smo svi Srbi” i puna su nam usta kao društvu priče o identitetu, srbovanja, nepobjedivosti, nebeskog naroda, ali kad treba da čujemo nešto iz nacionalne istorije i o stvarima o kojima govorimo po kafanama, onda je interesovanje nikakvo. Većina ljudi ima jako slabo znanje, pa ćete na pitanje o imenima nacionalnih boraca iz perioda austrougarske okupacije rijetko čuti odgovor, a prosječan stanovnik Srpske jako malo zna o istoriji Prvog svjetskog rata.

GLAS: Zašto je to tako, ko je za to kriv?

BRANKOVIĆ: Teško je dati precizan odgovor ko je kriv, ali dosta je i do nas samih. Zašto to kažem? Kod nas veoma često ljubav i poštovanje prema prošlosti, precima i zajednici kreće iz porodice. A, ako je porodica, ako su otac i majka zaboravili neke stvari oni to ne mogu prenijeti svojoj djeci. Ako ne pričaju djeci o njihovom pradjedu i prababi, normalno je da to dijete ne može znati mnogo, da ne kažem ništa, ni o nacionalnom identitetu. Ali nije baš sve ni do roditelja.

Moj sin od devet godina bolje koristi telefon, nego ja. On je latinicu naučio preko telefona, a ćirilicu u školi i većina djece je takva. Mi Srbi smo generacijski podložni toj asimilaciji novitetima. Stalno trčimo i hoćemo naprijed zato što osjećamo da kasnimo tehnološki, ekonomski, industrijski, a većini zarasta djedovina. Upitajte ljude gdje im je sahranjen pradjed i garantujem da većina neće znati.

GLAS: Možda ne zna zato što su uništavana i preoravana srpska groblja?

BRANKOVIĆ: U pravu ste, ali neka onda kaže samo kako su mu se zvali pradjed i prabaka. Većina neće znati, a to su generacije koje su učestvovale u Prvom svjetskom ratu. Zato ne znamo ništa o istoriji. Ko zna da je u manastiru Rmanj, poslije obnove Pećke patrijaršije, bilo sjedište Mitropolije dabrobosanske i da je mitropolit koji je tamo stolovao bio nadležan i za Liku, Kordun, Baniju i Dalmaciju.

GLAS: Koja je polazna tačka srpskog identiteta u BiH i zašto smo dozvolili da Bošnjaci svojataju Povelju Kulina bana koja počinje riječima: “U ime Oca i Sina i Svetoga duha”?

BRANKOVIĆ: Što se tiče identiteta Srba u BiH, ponoviću rečenicu vizantijskog istoričara Jovana Kinama pa neka je osporava ko god hoće. On je rekao da Drina dijeli Bosnu od ostale Srbije. Znači, nema uopšte potrebe za raspravom o tome koji narod je bio dominantan i čija je Bosna bila država.

Vratiću se na manastir Rmanj. Zašto bi se krajem 15. vijeka srpski pravoslavni manastir poput toga pravio tako daleko na zapadu, ako nema Srba na tom prostoru?! Ili manastir Krka?! Pa zar nije prirodno da se takvi centri prave u nekakvom narodnom središtu, a ne na granici. A pitanje zašto smo dozvolili da neko drugi svojata Povelju Kulina bana ili neke druge stvari, to je pitanje za političare, a ne za istoričare.

GLAS: Da li se Srbi trebaju odricati Povelje Kulina bana?

BRANKOVIĆ: Srbi se ne smiju odricati istorije Bosne, odnosno istorije srpskog naroda u Bosni. Mislim da sam citirajući Jovana Kinama u rekao koliki značaj ima taj dokument o srpskom identitetu u Bosni. Uostalom, ako se vratimo na bližu istoriju pa ko je jedini unio svoju državnost u Kraljevinu SHS. Bosna, Hrvatska i Slovenija su bile pokrajine ili oblasti u okviru Austrougarske, a samo Srbija je bila država prije formiranja Kraljevine, odnosno Kraljevstva SHS.

GLAS: Da li je srpski identitet odvojiv od pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

BRANKOVIĆ: Teško. Možda u današnje vrijeme možemo govoriti o nekim segmentima koji su odvojivi, ali u istorijskom smislu mi ne možemo pričati o odvojivosti identiteta od crkve. Ko je čuvao narodnost, tradiciju, pismo u vrijeme turske ili austrougarske okupacije, nego crkva. Kada govorimo o novijoj istoriji, valja istaći da je Vatikan uvijek bio protiv stvaranja Jugoslavije, jer je smatrao da je to nekakva srpska dominacija.

S druge strane, Srpska pravoslavna crkva je bila u drugačijem položaju i bila je svjesna da će imati problem ako bude vršila otpor prema državi. Sjedište SPC je u Beogradu, nije nigdje vani i mala je mogućnost manevra, a velika opasnost gubitaka ako uđe u sukob sa državom.

GLAS: Kažete da je neodvojiv srpski identitet od SPC. A šta je sa ateistima, odnosno ljudima koji se ponose srpskom kulturom i tradicijom, a ne pripadaju SPC-u?

BRANKOVIĆ: Upravo to su te neke identitetske niti koje se mogu odvojiti od srpske pravoslavne crkve, jer je lično shvatanje da li će neko biti vjernik ili neće. Isto tako se neko može izjašnjavati ili osjećati Hrvatom, a ne biti vjernik rimokatoličke crkve.

GLAS: Šta je najveća opasnost za srpski identitet u BiH?

BRANKOVIĆ: Najveća opasnost smo mi sami. Nepoštovanje naših običaja, tradicije, kulture, istorije i njeno nepoznavanje je najveća opasnost. Mi smo stalno u defanzivi, a stalno nas optužuju da smo u nekakvoj ofanzivi i za nekakvu hegemoniju, iako se i srpska teritorija i srpsko stanovništvo stalno smanjuju. Pri tome je značajno istaći da su Srbi svijest o njihovom identitetu sačuvali za sve vrijeme turske okupacije. Srbi su sve vrijeme bili svjesni da su imali svoju državu i da su potpali pod okupaciju. Druga stvar je što smo mi taj svoj identitet ugrađivali u neke druge države i sisteme.

GLAS: Kao recimo u dejtonsku BiH?! Kako vidite današnji položaj Srba u BiH, jer ste na početku rekli da se Srbi danas bore za ono za što su se borili prije 100 godina?

BRANKOVIĆ: Srpski autonomni pokret pojavio se i izbio zbog represalija austrougarskih vlasti nad srpskim stanovništvom u BiH, ne toliko zbog ekonomskih, već zbog represalija sprovođenih nad nacionalnim imenom, jezikom i vjerom. Taj pokret je u potpunosti bio zasnovan na nacionalno-političkim pitanjima, gdje se nije mnogo razmišljalo o socijalno-ekonomskim prilikama, što je vođe pokreta vinulo u visine kao borce za očuvanje srpskog nacionalnog identiteta. Sve ovo što govorim odnosi se na srpski autonomni pokret sa kraja 19. i početka 20. vijeka i neka svako po svojoj volji pravi poređenja sa današnjim dešavanjima. U svakom slučaju, političari bi trebalo da pročitaju nešto iz istorije i da vide kako su velike sile tada reagovala. Velike sile imaju kontinuitet i sigurno je da će ozbiljne države ili državnici da pogledaju šta su radili njihovi prethodnici.

Projekat

GLAS: Ko sa Vama učestvuje u realizaciji projekta “Srpski identitet u BiH”?

BRANKOVIĆ: Nosilac projekta je Filozofski fakultet u Banjaluci, podržalo ga je Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, a učestvuje još sedam profesora Filozofskog fakulteta. To su Borivoje Milošević sa istorije, Tanja Stanković Janković i Snježana Kević Zrnić sa pedagogije, Srđan Dušanić sa psihologije, Dragan Dragomirović, filolog, Marko Aćić politikolog i dva recenzenta Slaviša Jenjić i Boris Babić.

Ćirilica

GLAS: Da li je poraz ili pobjeda to što ćirilicu štitimo zakonom?

BRANKOVIĆ: Ne možemo reći ni da je poraz ni da je pobjeda. Dobro je što to pitanje ulazi u zakonske okvire, ali zakon posmatram kao pokušaj da se kod ljudi probudi svijest o značaju ćirilice, a ne kao sredstvo da se ljudi natjeraju da koriste ćirilicu.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana