Boris Radaković, istoričar, povodom skupa na Kozari: Život najveća osveta zločinu

Marijana Miljić Bjelovuk
Boris Radaković, istoričar, povodom skupa na Kozari: Život najveća osveta zločinu

Čuvajući od zaborava sve ono što se desilo na Kozari i Potkozarju, ali i okolini ne samo u Drugom svjetskom ratu nego i tokom srpskih ustanaka za slobodu u 19. vijeku shvatamo koliko su “skupo” plaćeni prostor Republike Srpske i sloboda koju živimo.

Ako kao društvo i institucije ne preuzmemo odgovornost za artikulisanje značajnih simbola i procesa iz naše prošlosti doći ćemo u situaciju da će nam javnu svijest uređivati oni koji na to najmanje imaju pravo, ali prije svega imaju diskutabilne namjere.

Rekao je to u intervjuu “Glasu Srpske” istoričar Boris Radaković povodom održanog skupa na Kozari na kojem se govorilo o genocidu nad Srbima u NDH i to nakon četiri i po decenije.  Posljednji takav skup na Mrakovici održan je 1977. godine.

- Generacije o kozarskoj epopeji znaju i znaće onoliko koliko im mi kao društvo, institucije i javnost ponudimo, jer se istorijska svijest oblikuje - naveo je Radaković.

Naveo je da je nakon svega što se desilo Kozari potkozarski srpski seljak stvarajući nove višečlane porodice u toku i nakon rata poslao poruku da je život najveća osveta zločinu.

GLAS: Nakon 45 godina na Mrakovici je održan stručni skup pod imenom “Genocid nad Srbima u NDH i ustanak, Kozara 1942-2022”. Zašto je za srpski narod, ali i Srpsku toliko važno da Kozaru sačuva od zaborava?

RADAKOVIĆ: Kozara je simbol prošlosti našeg naroda na području Krajine, ali i cjelokupnog srpskog naroda koji govori o njegovim ustaničkim i slobodarskim tradicijama. Stručni skup pod nazivom “Genocid nad Srbima u NDH i ustanak, Kozara 1942-2022.” u organizaciji Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica i NP “Kozara” iz Prijedora jeste samo dio nastojanja da se institucionalno odgovori na posmatranje Kozare u našoj nauci, ali i u javnoj svijesti 80 godina kasnije. Ukoliko kao društvo i institucije ne preuzmemo odgovornost za artikulisanje značajnih simbola i procesa iz naše prošlosti, odnosno njihovo posmatranje, dolazimo do situacije da će nam interpretacije prošlosti javnu svijest uređivati oni koji na to najmanje imaju pravo, ali prije svega imaju diskutabilne namjere. Primjeri su to raznih nevladinih organizacija, štiftunga iz okruženja i uglavnom sa Zapada, gle ironije Njemačke i drugih zemalja ali i iz našeg okruženja koji time žele iskriviti istorijske činjenice i progurati svoje sopstvene političke i druge interese. Zato se na skupu na Kozari od strane stručnjaka iz Srpske nije govorilo samo o kozarskoj epopeji nego i o drugim događajima i procesima, posebno o genocidu nad Srbima u NDH, koji su nas kao društvo odredili i čije je sprečavanje ponavljanja  u korijenu nastanka Republike Srpske.

GLAS: Da li i ovaj nemili događaj najbolje ilustruje našu prošlost koja se sastoji od stradanja i patnje?

RADAKOVIĆ: Naša prošlost jeste sastavljena od stradanja i patnje ali je naša prošlost bila svjedok borbe naših predaka za slobodu. Nisam neko ko misli da je ispravno naglašavati samo žrtve i stradanja jer viktimizacija društva nikako nije pozitivan proces. Najbolje je kada društvo nađe balans naglašavanja zasnovanih na što objektivnijem istorijskom kontekstu događaja koji se jesu sastojali od tih nemilih stvari i žrtava, ali je potrebno naglasiti i heroje borbe za slobodu kao i pobjedu života i stvaralaštva nad destrukcijom i smrću.

GLAS: Da li i koliko današnje generacije znaju o kozarskoj epopeji, ali i o NDH?

RADAKOVIĆ: Generacije o kozarskoj epopeji znaju i znaće onoliko koliko im mi kao društvo, institucije i javnost ponudimo, jer se istorijska svijest oblikuje. Svjedoci smo bili da je u prošlosti, za vrijeme socijalističkog sistema Kozara bila kultno mjesto “borbe i revolucije” i da je stavljano u određeni gotovo dogmatski kontekst političkog posmatranja. Naše nije da donosimo dogme nego da procese pamćenja usmjeravamo u skladu sa savremenim naučnim dostignućima oslobođenim od ideologija, ali i u skladu sa našom tradicijom i crkveno-narodnim pamćenjem. Mjesta sjećanja poput Kozare, Donje Gradine ili Prebilovaca uz pojedinačne priče žrtava važni su činioci kakvu ćemo svijest o genocidu nad Srbima u NDH ostaviti generacijama koje dolaze iza nas.

GLAS: Bitka na Kozari trajala je od 10. juna do 18. jula 1942. godine. Kako je sve počelo?

RADAKOVIĆ: Počelo je naravno okupacijom Kraljevine Jugoslavije i formiranjem NDH kao i namjerom da se unište Srbi na njenoj teritoriji. Kozara sa Bosanskom Krajinom predstavljala je srce srpskog etničkog tkiva u središte te nove države pa je postala i jedan od centara ustanka koji je pokrenut nakon masovnih zločina i sprovođenja genocida. Nakon više manjih pojedinačnih njemačko-hrvatskih akcija na područje planine Kozare protiv partizanskih gerilskih odreda. U naređenju komandanta njemačkih snaga za Jugoistok od 20. maja 1942. godine, stoji da se rasformira borbena grupa “Bader” koja je djelovala u istočnoj Bosni u operaciji “Trio”, a da se formira nova borbena grupa “Zapadna Bosna”. Nijemce i Hrvate na ovu promjenu plana i prebacivanje snaga na područje Kozare, natjerale su partizanske akcije u kojima su oslobođeni Prijedor (16. maj 1942.) i Ljubija (17. maj 1942), te presijecanje putne komunikacije Zagreb - Banjaluka. Na čelu borbene grupe “Zapadna Bosna” postavljen je general Fridrih Štal. Operacija na Kozaru u nekim dokumentima nosi kodni naziv “Ksaver”. U ofanzivi na Kozaru učestvovalo je oko 19.000 hrvatskih vojnika i oko 11.000 njemačkih. Na Kozari se nalazilo oko 3.500 partizana Drugog krajiškog odreda i oko 80.000 civila, uglavnom Srba. Ofanziva je trajala od 10. juna do 18. jula 1942. godine. Zarobljeno je oko 68.000 civila uglavnom Srba. Dio je završio u logorima, a dio kod hrvatskih seoskih porodica u Slavoniji kao besplatna radna snaga. Partizani su u toku same ofanzive na Kozari imali oko 1.700 mrtvih boraca, a ubijeno je i više hiljada civila. Kozara je tokom Drugog svjetskog rata, dala blizu 10.000 vojnih partizanskih žrtava. Ipak, nakon ofanzive više stotina partizana je uspjelo da se skrije na Kozari i nastavi borbu. Na smotri partizana Kozare i preživjelog naroda, koja je održana na Paležu 19. avgusta 1942. godine, Skender Kulenović je prvi put recitovao poemu “Stojanka majka Knežopoljka”, na oduševljenje okupljenih partizana i naroda koji su bez daha i sa suzama u očima slušali Skenderovo recitovanje. Kulenović je proveo čitavu ofanzivu na Kozari i iz prve ruke gledao stradanje naroda Kozare, a kroz lik majke Stojanke odao poštu svim majkama koje su izgubile svoju djecu na Kozari. 

GLAS: Malo ljudi zna i o sudbini koja je zadesila kozaračku djecu. Šta nam možete o tome reći, ali i logoru Jastrebarsko, prvom dječijem logoru na svijetu?

RADAKOVIĆ: Nažalost, logori NDH posebno jasenovački sistem logora smrti trajno su uticali na sudbinu velikog broja Srba, Kozare, Potkozarja i Krajine kao i čitavog srpskog naroda. Poslije kozaračke ofanzive zabilježen je priliv odnosno sprovođenje u Jasenovac, ali i druge logore djece koja su iako su bila sa roditeljima odvajana od njih (jedan dio roditelja je slan na rad uglavnom u Njemačku) i onda su formirani logori za djecu. Prije svega tu se misli na logore Gornju Rijeku, Jastrebarsko i logor Sisak. U njima su vladali namjerno stvoreni izuzetno teški fizički i higijenski uslovi, a vršen je i pokušaj prevaspitavanja srpske djece u hrvatskom i ustaškom duhu. Ovi logori koji su jedinstveni u savremenoj civilizaciji, kao i tri genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima ostaće zapisani u istoriji uz druge surove zločine kao glavna karakteristika NDH. Naravno kada govorimo o logorima za djecu trebamo svakako pomenuti herojski primjer Diane Budisavljević i njenih saradnika koji su mnogo rizikovali i založili sopstvene živote da spase bar jedan dio te srpske djece.

GLAS: Pojedini istoričari su često isticali kako su nakon rata mnoge škole u tom kraju godinama bile bez prvačića. Da li je to tačno?

RADAKOVIĆ: Depopulacija odnosno smanjenje reproduktivnog potencijala kolektiva jedna su od glavnih posljedica pokušaja izvršenja genocida nad Srbima. Na skupu na Kozari kolege iz potkozarskih mjesta su iznosile veoma slikovite primjere kao su se Prijedor, Gradiška ali možda i najviše Dubica suočavali sa takvim rezultatima u poslijeratnom periodu. Brojni su takvi primjeri, a jedan od njih jeste i potpuno oslanjanje domaćinstava na ženski rad jer je muška populacija surovo uništena i potpuno preorijentisavanje žena na poslove koje su se nekada smatrali izričito muškim. S obzirom kakve podatke imamo o ubijanju djece u masovnim zločinima na kućnim pragovima koji su takođe karakteristika NDH kao i pomenute logore, ali i proces brisanja identiteta djece i njihovo razdvajanje od porodica potpuno je jasno sa koliko se problema susretalo i školstvo i druge oblasti. Ipak, treba reći da je potkozarski srpski seljak stvarajući nove višečlane porodice u toku i nakon rata pokazao jaku životnu energiju i volju za samoodržanjem i poslao poruku da je život najveća osveta zločinu. Naravno to nije dovoljno za potpuni demografski oporavak jer se srpski narod nikada nije oporavio od genocida u periodu 1941-1945. na ovim prostorima.

GLAS: Kozara je bila samo dio jednog plana da se uništi sve srpsko, kako na području Krajine, tako i u tadašnjoj NDH. Da li postoje neki zbirni podaci koliko je Srba ubijeno tokom tih ratnih godina na području današnje Hrvatske?

RADAKOVIĆ: Ne znam zašto izdvajati samo područje današnje Hrvatske, na području NDH živjelo je oko 2000 000 Srba i svi oni su bili žrtve ili meta genocida odnosno potpunog uništenja. Jedan dio je dakle surovo likvidiran, jedna dio protjeran a određeni dio pokatoličen i islamiziran. I dok se danas među istoričarima, zbog nedorađenog popisa žrtava od strane prošlog sistema, vode rasprave o broju stradalih, koje se najviše zasnivaju na raznim procjenama stradanja, mogu reći da smo mi iz Memorijalnog muzeja na Mrakovici došli do preko 40.000 poimenično popisanih civilnih žrtava samo za područje Kozare. Od toga broja preko 12.000 su djeca do 14 godina starosti, što je blizu trećine od svih civilnih žrtava. To je zločin nad zločinima, pogotovo kada imamo u vidu načine na koje su ta djeca likvidirana. Ogromna većina stradalih civila su žrtve genocida nad Srbima u NDH, a nekoliko procenata stradalih čine Romi, Jevreji i pripadnici drugih naroda koji su stradali na razne načine.

GLAS: Kako gledate na stalne pokušaje da se minimiziraju srpske žrtve u NDH, ali i da se Jasenovac predstavi kao radni, a ne kao koncentracioni logor?

RADAKOVIĆ: Minimiziranje žrtava genocida nad Srbima u NDH i relativizacija ustaških zločina, dio su samog genocida. Žrtve nije bilo važno samo pokupiti i likvidirati nego i uraditi sve da se o njima ne priča, da ih se niko ne sjeća. U komunističkoj Jugoslaviji to je rađeno zbog izgradnje države na ideji “bratstva i jedinstva”, pa je njegovan zaborav ili su žrtve genocida nad Srbima u NDH postajale žrtve fašističkog terora, a izvršioci zločina su umjesto vojnih snaga NDH koje su se sastojale uglavnom od pripadnika hrvatskog i muslimanskog naroda, postajali neki bezlični fašisti. Nažalost, danas svi mi kao pojedinci ne činimo koliko možemo da održimo sjećanje na naše mučenike i da istinu o njihovom stradanju objavimo svijetu poput Jevreja i Jermena. Malo naših ljudi odlazi u Jasenovac da se pokloni žrtvama i da nauče nešto više o njihovom stradanju. To daje prostora šarlatanima sa svih strana da svojim šarlatanskim pristupom, a neki i po zadatku iz određenih centara moći, zamagljuju pravu istinu o Jasenovcu i da pitanje Jasenovca politizuju ili koriste za neke svoje interese. Istoričarima i drugim naučnicima koji se bave pitanjem genocida nad Srbima u NDH treba sistemski dati podršku, a ne samo tapšanje po ramenu i njihove rezultate prenositi na pristupačan način širim narodnim masama. I što je najvažnije, treba svako sa sobom da porazgovara o tome šta je učinio i da li je mogao više učiniti u borbi protiv zaborava i negiranja genocida nad Srbima u NDH.

Važnost pisane riječi

GLAS: Da li možemo reći da sve što se ne zapiše u istoriji, kao da se nije ni desilo?

RADAKOVIĆ: Bez istorijskih izvora i literature naše sagledavanje prošlosti bilo bi tumaranje lavirintima pojedinačnih usmenih, porodičnih i različitih improvizovanih interpretacija bez mnogo zakonitosti. Ne smijemo se udaljiti od važnosti pisane riječi, a važnost produkcije naučnog i stručnog rada jedna je od osnova napretka svakoga sistema. Raduje me da se jedna mlađa generacija naučnika iz Prijedora i Dubice u svojim studijama prezentovanim unazad dvije, tri godine ozbiljno bavi pitanjem Kozare, Potkozarja, Prijedora, Dubice i drugih mjesta tokom Drugog svjetskog rata i genocida nad Srbima tokom NDH. Tu prije svega mislim na Marka Jankovića, Marinu Ljubičić Bogunović, Vedranu Simatović Adamović, Mirka Dimića, a među njima je i moja malenkost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana