Aleksandra Ninković-Tašić, koautor knjige “Hrvatima s ljubavlju”: Puštamo Hrvate da nam otimaju baštinu

Istakla je ovo u intervjuu za “Glas Srpske” Aleksandra Ninković-Tašić, koja je zajedno sa istoričarem Branislavom Stankovićem napisala knjigu “Hrvatima s ljubavlju”, čija je promocija 3. juna u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu.

Njihova prevashodna namjera je da čistog srca, hladne glave i mirne savjesti predstave najočiglednije primjere pohrvaćenja srpske kulturne baštine, približe istinu svakom dobronamjernom i istinoljubivom, kako Hrvatu tako i Srbinu, jer duboko vjeruju da nas samo istina može osloboditi od zla. Ovom “zavjetnom” knjigom odlučila je da dug mora da se vrati i da zajedno sa Stankovićem sa kojim je već objavila dvije knjige, zaštiti srpstvo velikih umova i velikih srca.

GLAS: Kako je došlo do ideje da knjiga bude napisana?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Mom prijatelju sa kojim sam pisala knjigu istoričaru Branislavu Stankoviću i meni nije dalo mira da ćutimo o svemu ovome pa smo istraživali i došli do mnogih zanimljivih informacija. Mene će svi prepoznati po Mihajlu Pupinu, otimaju ga i prodaju Makedoncima, Albancima, Cincarima, samo da nije Srbin, a on je bio Srbenda. Iz Banetove i moje želje nastaje knjiga.

GLAS: Odakle baš ovakav naziv knjige “Hrvatima s ljubavlju?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: U knjizi je istina, a pošto se odnosi na krađu srpskog kulturnog nasljeđa od strane Hrvata, mi glavu ne okrećemo. E zbog toga je “Hrvatima s ljubavlju”. Knjiga se istopila u istini, sve je potkrijepljeno arhivom, upravo zbog sumnji da bi svako mogao da stigne do dokumenata, pisama, prepiski, eseja, telegrama, fotografija. Čudo je u knjizi, dokaz nad dokazima.

GLAS: Koliko je bilo teško pronaći sva ta dokumenta i kojim ste se izvorima sve služili?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Tesla je moja dugogodišnja tema, tako da mi to nije bio veliki izazov. Ja sam već imala priliku da vidim prepisku Tesle sa porodicom u kojoj stoji potpuno drugačija priča od ove koja se nama plasira. Niti je bio Marsovac, niti budista. Bio je Srbin, pravoslavac i verujete mi i sam je o tome najbolje pisao. Mnogo pisama ima u Njujorku, mnogo zapisa čuva Amerika, ali i donekle i arhiva u Beogradu.

GLAS: Neke zanimljive podatke našli ste i u Kongresnoj biblioteci?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Kongresna biblioteka mi je poslala pravo čudo informacija, njima srpstvo ne smeta, ni srpstvo ni Teslina vera, ali nauka smeta. Ako tu zagrebete, stajete, ne možete daleko, ali ove dve stvari nisu problem. Tako da sam saznala da, kada je Nikola Tesla preminuo, na grudima mu je bila pjesma “Smrt majke Jugovića”. Vukova knjiga okrenuta na toj pesmi.

GLAS: Knjiga je najbolje svjedočanstvo da su Nikola Tesla, Ruđer Bošković, Ivo Andrić o Ivan Gundulić Srbi. Otkrivate u knjizi i detalje koji su apsolutna nepoznanica?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Muzej Ive Andrića i sve o njemu tek je posebna priča, a kolega Branislav puno je o tome istraživao. Sva dokumenta su na jednom mestu, gde piše da je Srbin, a da mu je državljanstvo srpsko. Nije to jedan dokument, to su sva dokumenta tokom mnogo godina. Ruđer Bošković je moja tema. Otac Ruđera Boškovića, ovo vam govorim premijerno, Nikola Bošković, pre spaljivanja moštiju Svetog Save, kupio je od Turaka njegovu ruku, koju čuvaju u manastiru Mileševa.

GLAS: Tu su i prepiske Ive Andrića sa porodicom?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Možda nije politički korektno, ali je istina da 1894. godine njemu piše njegova najmlađa i omiljena sestra Marica. Mi imamo u Beogradu original te u knjizi stoji ovako: “Dragi brate, čitala sam prevod onog što si napisao zmaju srpskom Srbobranu, veće ti je to delo, brate, za srpstvo od svih tvojih velikih dela”.

GLAS: Tu su Teslina pisma i sa Amerikancima?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Pronašli smo i pismo iz 1924. godine. Nikola Tesla piše svom prijatelju advokatu Amerikancu. Parafraziram: “Ti, prijatelju, znaš da sam sam ja Srbin, to gde sam rođen danas će neki nazvati Austrijom, to nije narodna pripadnost prijatelju, ti znaš da sam ja Srbin, sledim prezime svog oca i svoje majke”.

GLAS: Odakle pravo da ga i danas Hrvati svojataju?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Posebno postaje teško kada znate da su urušili spomenik njemu, a nadgrobni njegovog oca, da su skoro stotinu članova najbliže porodice njegove ubili u NDH. Uz to, mnogo više ih je sa prezimenom Tesla ubijeno. E to me posebno boli, ta crkva u kojoj je njegov otac služio bila je srušena do kraja pa je obnovljena. Danas više tamo Srbi ne žive.

GLAS: Koliko smo mi krivi za sve to?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Mi smo krivi jer se povlačimo. Relativno skoro nijedna institucija nije odreagovala, a izašao je čovek, akademik, u Zagrebu i rekao da je Miroslavljevo jevanđelje najstariji hrvatski spomenik. Trebalo je da gori celo srpstvo, nijedna institucija nije reagovala. Osjećam da samo odgovorni i mi sami.

GLAS: U knjizi “Hrvatima s ljubavlju” čitaoci će malo bolje upoznati i Ivana Gundulića, najvećeg baroknog pjesnika kod Srba?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Čitajte “Osmana” i podvlačite koliko puta pominje Nemanjiće, Miloša Obilića i Srbiju i sve će vam biti mnogo jasnije. “Britanika” početkom 20. veka piše da je on srpski pesnik. Zašto nama uvek neko drugi treba da nam kaže, to je naša obaveza i dužnost. Videćete i to kako je naš kralj dao novac i kako su šabački đaci pravili proslavu. Kako su Srbi skupljali novac da mu bude napravljen spomenik, sve to ima u knjizi.

GLAS: O Ivi Andriću znamo već neke stvari, ipak autori knjige pronašli su i zanimljivosti?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: U Beogradu postoji cela prepiska u muzeju i da se ne objavi bila bi prava strahota. Te 1943. godine Ivo Andrić govori nešto što mu nije bilo svojstveno, da je ateista. Prijatelj ga pita, “Pa zašto, Ivo, u doba komunizma pišeš da si ateista, a reći će da si komunista. A Ivo Andrić mu kaže: “Neću nikada da pripadam crkvi kao i Stepinac”.

GLAS: Nobelovu nagradu primio je uz Marš na Drinu?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Dobio je Nobelovu nagradu, a dao je ploču da mu se svira melodija uz zvuke “Marša na Drinu”. Najveća dela, pa i “Na Drini Ćupriju”, napisao je ćirilicom.

GLAS: Ruđer Bošković nikako nije mogao biti Hrvat?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: To me posebno dira, majka mu je bila Italijanka, otac Srbin, kakve to ima veze sa Hrvatima? Najlepše o njemu je pričao Milutin Milanković. Jednom prilikom su mi u SANU rekli da ne diram Ruđera Boškovića. Rekoh: “Zašto”, kažu: “Mi mi smo se o međi davno dogovorili. Hrvati neće Teslu, mi nećemo Ruđera Boškovića”. E pa mislim se - hoćemo. Ruđer sam piše u jednoj knjizi da Bugari pišu sličnim jezikom kojem ga je otac učio.

GLAS: Imate i posebna dokumenta?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Imamo dokument izdat odmah poslije Drugog svjetskog rata, iz 1946. godine, koji pokazuje da su Bunjevci i Šokci morali da se izjašnjavaju kao Hrvati, čak i kada to nisu. Tako da se hrvatsko jezgro širilo, a sve da srpstvo bude oslabljeno.

GLAS: Tesla je i dobitnik četničke povelje?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Udruženje četnika mu je dalo veliku povelju, zahvalnicu, kao svom najvećem dobrotvoru. Tu povelju imamo i oštampana je. Bio je ktitor crkava i manastira u Americi, to se ništa ne zna ili baš malo, što je naša sramota. Nadam se da ćemo otkriti te stvari, ne oružjem nego istinom.

GLAS: Kakav je osjećaj kada čitate knjigu?

NINKOVIĆ-TAŠIĆ: Svom sinu stalno govorim: “Čitaj naglas, toliko je važno”. Ja vama ne mogu da opišem taj bes dok ne otvorim knjigu, a onda se smirim kada sve to čitam. Mi kao da pristajemo da oni pripadaju nekome drugom, oni pripadaju srpstvu, oni su Srbende i ova knjiga će otkriti mnoge nepoznanice.

Biografija

Aleksandra Ninković-Tašić postala je poznata kao tvorac “Pupinizacije”. Lično je vratila Idvorskog pastira Mihajla Pupina u sve zemlje Svetoga Save.

Autor je sedam izložbi i održala je biše od 300 predavanja. Predsjednik je Obrazovno-istraživačkog društva Mihajlo Pupin. Nosilac je titule ambasadora UNESKO kluba Univerziteta Sorbona. Nagrađena je i od Ujedinjenih nacija zbog doprinosa popularizaciji nauke i imena Mihajla Idvorskog Pupina. Ovo joj je deseta knjiga koju je napisala. Brine se o istoriji srpske nauke, Pupinu, Tesli, Milankoviću, ali i o Ivanu Đaji, Jovanu Cvijiću, Atanasiju Nikoliću i Ruđeru Boškoviću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.