Aleksandar Stojković, glumac, za “Glas Srpske”: Teška vremena se ponavljaju, jer sve guramo pod tepih

Kazao je to glumac Aleksandar Stojković u razgovoru za “Glas Srpske” govoreći o dokumentarno-igranom filmu “Koridor 92” Slađane Zarić, koji će premijerno biti prikazan na Dan Republike, 9. januara.

- Sjećam se da su moji baba i djed na pitanja o stradanjima srpskog naroda u Podgrmeču tokom Drugog svjetskog rata priču  završavali sa: “Sine, ćuti, spominjalo se, ne ponovilo se” - dodao je Stojković.

GLAS: Kakvi su Vaši utisci sa snimanja “Koridora 92” i koliko je važno ovjekovječiti ovu istorijsku borbu za život?

STOJKOVIĆ: Ljudi u Srpskoj znaju koja je to vrsta operacije i šta je za nas značila ta bitka 1992. godine. Međutim, u Srbiji ljudi nemaju pojma o čemu se radi. Kad im spomenete koridor, oni misle na koridor prema Grčkoj. Rediteljki Slađani Zarić to je bio motiv da se upusti u tu priču. Sve smo snimali u Srbiji, ne mogu vam opisati podršku koju smo dobili od Vojske Srbije. Imali smo na raspolaganju svu tehniku, četu profesionalnih vojnika, izviđačke čete iz Novog Sada i Kraljeva. Budući da sam kao aktivni vojnik učestvovao u proboju koridora, govorio sam, zajedno sa ostalim borcima, u dokumentarnom dijelu, a i glumio sam  u igranom. Film se dugo čekao, rađen je po istinitim događajima. Svi zločini koji su prikazani nad srpskim narodom dokumentovani su u sudovima. Zarićeva je insistirala da sve bude istinito. Svidio joj se naš mentalitet i dijalekat i smatrala je da to ne može neko iz Srbije bolje da uradi. Svi ti ljudi su Ćopićeve Nikoletine, to je ta krv, taj mozak.

GLAS: Kako posmatrate lik Radojice Žunića kojeg igrate u seriji “Kosti”? Koliko je u životu važna lojalnost i koliko ona može da košta?

STOJKOVIĆ: Žunić je predsjednik Udruženja izbjeglih Krajišnika u Banjaluci. Bahat tip, koji ima novac, ali i plemenitost Dalmatinaca, jer je rodom od Benkovca pa u sebi nosi srčanost i hrabrost. Ali ne mogu svi ljudi biti dobri. On pliva u mutnim vodama, ne boji se ničega, ubijeđen je da mu niko ništa ne može, a onda se sudari sa silom većom od sebe. Kolja je čitavu zabunu veoma vješto napravio, tako da Žunić ne strada od ljudi na vlasti, nego od čovjeka čiju je sestru maltretirao, od onog koji je ista krv kao on, koji je Krajišnik. Presudi mu Kosta Govoruša, čovjek koji je kao momak dovezao traktor i preživio “Oluju”. Tu vidimo šta je taj ratni sindrom i kakve su  posljedice rata 20 godina poslije svega. U posljednje vrijeme često igram kriminalce i razbojnike, ali dobro je probati da budeš nešto što nisi. Trudio sam se da skinem benkovački naglasak, to je za mene bio izazov. Ova serije je ogroman iskorak, a posebno je važno što se emituje u Srbiji, jer oni imaju iskrivljenu sliku o našim gradovima koju jedino kultura može da popravi. Važno je da se vidi koliko kvalitetni ljudi ovdje stvaraju. Dovoljno je pogledati scenu ispovijedi u crkvi, gdje su glavni akteri Đorđe Marković  i Nikola Kolja Pejaković, koja je fenomenalna.

GLAS: Narodno pozorište RS je predstavom “Zlatno doba” nedavno obilježilo 90 godina postojanja. Kako je bilo igrati u pozorištu ranijih godina, a kako je  sada?

STOJKOVIĆ: Kad sam došao u Narodno pozorište 2000. godine, bila su samo tri glumca sa završenom akademijom i oni glumci koji su iznijeli čitav rat. Kad je rat krenuo, oni nisu dali da se baklja ugasi. Pravili su odlične predstave u teškim vremenima. Akademija je otvorena 1998. pa je krenula najezda mladih, talentovanih ljudi. S godinama se punio ansambl i došli smo u fazu da igramo svaki dan osim nedjelje dok nije krenula pandemija. Pozorište sve prevazilazi, otkad je nastalo, od “jarčeve pjesme” pa do dana današnjeg ono je preživjelo sve moguće nevolje. Ono je utočište za ljude, kao neki hram. Čovjek mora imati neko ostrvo nade.

GLAS: Igrajući u predstavi “Skupština” prvi put ste izašli na scenu Gradskog pozorišta “Jazavac”. Postoji li sličnost između ove porodične skupštine i one koju gledamo na malim ekranima?

STOJKOVIĆ: Kolega Ljubiša Savanović me nagovorio da zaigram u “Jazavcu”, nakon tri godine ubjeđivanja. Riječ je o zanimljivom tekstu. Naime, porodica je oformljena kao mala država čiji članovi imaju svoju skupštinu. Dešava se da glava porodice da ostavku zbog narušenih porodičnih odnosa, pa idu prijevremeni izbori, pa natezanje ko će koga kupiti. Tu se uspostavlja paralela sa sadašnjim vremenom, da bi se završilo hladnim tušem za publiku, da se ljudi dobro zamisle i da vide šta nas sve čeka. Režiser Ivan Plazibat, koji je iz Hrvatske, svjestan je kuda svi mi idemo. To je jedno dužničko ropstvo iz kojeg ćemo se teško izvući. To najbolje opisuje replika iz predstave “Mandragola”, Pozorišta Prijedor iz 1997. godine, koja kaže: “Smijte se, smijte, doći će vrijeme kada nećete moći suze obrisati.”

GLAS: Kakvi su Vaši planovi za naredni period?

STOJKOVIĆ: Ne može se ništa planirati u ovo doba, ali imamo dosta zakazanih predstava u decembru, a u planu je i snimanje serije “Advokado”.

Kulturna scena

GLAS: Kako posmatrate kulturno-umjetničku scenu u Republici Srpskoj? Da li imamo dovoljno prostora za stvaranje?

STOJKOVIĆ: Prostora ima onaj ko se bori, ko hoće da radi, ali potrebno je stvoriti uslove za rad slobodnih umjetnika. Gdje su pozorišta u kojima ćemo igrati? Nemamo ih. Mladi kada završe Akademiju nemaju gdje, jer je sve puno, zato treba da postoji mreža pozorišta u državi. Neophodno je da se shvati kolika je važnost pozorišta, umjetnosti i kulture uopšte. Ne možete dati status grada nekome ko nema pozorište. Istočno Sarajevo, Trebinje, Doboj moraju imati pozorište. Bijeljina ga je, na našu radost, dobila nedavno. Ljudi treba da dođu da pogledaju predstavu “Zlatno doba” i vide kako su Ban Milosavljević  i kralj Aleksandar pravili državu tako što su prvo pravili pozorište.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.