Aleksandar Savić, predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije RS: Ako zaboravimo vojsku, ni nas neće biti

Poručio je to za “Glas” predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije Republike Srpske Aleksandar Savić.

Početkom devedesetih godina prošlog vijeka vojnik, komandant, a danas na mjestu sa kojeg treba da u miru štiti na hiljade i hiljade onih koji su bezrezervno stali na branike otadžbine te porodice onih čiji su životi zauvijek ugrađeni u temelje Republike Srpske.

- To je u posljednjih 200 godina vjerovatno generacija koja je rođena u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Nema zaborava za ono što su uradili. Ako ne budemo očuvali sjećanje na našu vojsku, sve će izblijediti. Imamo borce koji zaslužuju epitet heroja, a ako ih mi ne zabilježimo, ne znam ko će. Ako mi ne damo priliku da ih djeca vide, bojim se da će njihove slike nestati. Slike jedne cijele generacije koja je izvojevala što nikad do tada nismo imali na ovim prostorima. Ako se ne budemo sjećali boraca, oficira, generala, korpusa, brigada, nestaćemo. Moramo brinuti, pričati i pisati o njima jer tako možemo u miru dobiti bitku sa vremenom i zaboravom - istakao je Savić.

Srpska je, kaže, imala vojsku, generale, junake, a veoma brzo organizovali su se po opštinskim brigadama, a kasnije korpusima.

- Tako je nastala časna vojska sa sjedištem u Han Pijesku. Možemo biti ponosni na vojnike, oficire, stanovništvo koje je svesrdno podržavalo vojsku. Sloboda je skupo plaćena. Hiljade života je odnio Odbrambeno-otadžbinski rat. U njemu su učestvovale gotovo sve porodice. Svaka peta je dala žrtvu – istakao je.

GLAS: Zbog čega je to jedinstvo bilo toliko jako?

SAVIĆ: Čini mi se da smo, što bi rekao narod, bili satjerani u ćošak. Bili smo primorani da se branimo. Pregovori su išli u smjeru suprotnom od mira i zaista smo morali da se organizujemo. Kao što je to već urađeno u bošnjačko-hrvatskom dijelu zemlje. Ovo što smo krvlju i teškom mukom izvojevali treba da ostane trajna tekovina koja će potomcima omogućiti da lagodnije žive u Republici Srpskoj.

GLAS: Šta Vam je najviše ostalo urezano u sjećanju iz ratnih dana?

SAVIĆ: Vidio sam dosta, dosta toga. Imao sam i veoma nezahvalan zadatak - da sahranim naše borce. Da im čitam govore na sahranama. Saopštim da se sinovi jedinci, najmiliji, najhrabriji neće nikad više vratiti, utješiti porodice, ali eto. Napisao sam oko 150 govora. Najvećim dijelom ih i pročitao. To je ostalo u meni. Traje. I još, ponekad kad ostanem sam, vidim svakog čovjeka koga smo sahranili. Ni godine koje su prošle, čini mi se, to ne brišu i mislim da neće ni moći.

GLAS: Riječima je teško prepričati sve kroz šta su vojnici prošli.

SAVIĆ: Narod zna reći bilo, ne ponovilo se. Nadamo se da će tako i biti. Mislili smo, kada je bio rat u Kninu, da je to mnogo daleko. Kada je došlo do Krajine, pa još bliže, vidjeli smo da je sasvim blizu.

GLAS: Da li dovoljno pričamo i znamo o Vojsci RS? O nastavku, ratnom putu.

SAVIĆ: Ne. Generali u hrvatskoj vojsci su došli do nebeskih visina. Daju im se sve privilegije, neki imaju i ostrva. Ne kažem da to treba davati i našima, ali činjenica je da su većina sada već vremešni ljudi koji nisu ostvarili prava. Dobro bi bilo da se povede računa o njima i da se stvori atmosfera da ljepše prožive godine koje su pred njima.

GLAS: Jednom je neko rekao da VRS treba da poštuje i slavi sav srpski rod, ma gdje bio, dok s druge strane mnogi cijelu vojsku poistovjećuju sa presudama iz Haga i nekim domaćim sudovima.

SAVIĆ: Procesi protiv pojedinaca s druge strane se vode tek sada kada je ostalo malo živih svjedoka. Prema našim generalima taj je proces počeo veoma rano, u prvim poslijeratnim godinama. Objektivno gledajući, ovdje je bio građanski rat. Šta smo mogli očekivati poslije Broda? Tu su pale prve žrtve i tako dalje. Ubistvo čovjeka kod nas u Višegradu 9. januara na slavi. Mnogo prije početka rata imali smo brojne srpske žrtve. Šta je naš narod mogao da očekuje poslije toga? Ništa dobro. Morao je da stvori svoju vojsku. Da ga brani. To nismo imali u Drugom svjetskom ratu. Imali smo vojsku jugoslovensku, koja se raspala onako kako se raspala, i ostali smo bez vojske, ali smo mi stvorili jedinstvenu vojsku Republike Srpske koja se svojski trudila da nas odbrani i uspjela je. Bez obzira što smo do 1995. imali protivnike među drugim narodima sa kojima i danas živimo, bio je tu i NATO, jaka vojska Hrvatske. Jednoj maloj Srpskoj nije bilo lako da se odbrani, ali uspjeli smo. Vidio je to i svijet. Da ovaj narod želi državu. Da bude svoj na svome i da je zaslužio da ima nešto svoje, a to je Srpska koja je uz svoju vojsku imala i svoj narod.

GLAS: Imaju li danas borci razloga za zadovoljstvo?

SAVIĆ: Ne možemo biti zadovoljni, ali pokušavamo popraviti položaj svih boraca. Stalno se mora voditi računa o boračkoj populaciji. Želimo biti ravnopravni sa svima, ali ni izuzetak da imamo više nego ostali. Onima od 50 do 65 godina, koji nisu zaposleni, koji ni snagom ni lopatom, ne mogu zaraditi treba omogućiti da žive. Ima pomaka u borbi za prava, ali mora više i bolje. Najveći dio tih ljudi je zaista skroman i čini mi se da glas podižu onda kada su satjerani u ćošak. Kad ne mogu dalje.

GLAS: Može li se reći da je skromnost nit koja seže od devedesetih godina do danas i povezuje ovdašnje borce u miru i one koji su, kako ste rekli na početku, isto bili satjerani na isto mjesto?

SAVIĆ: To je ta spona. Ta skromnost je krasila ljude 1992. i krasi i danas, sa enormno velikim željama da Republika Srpska ostane. To su prave patriote.

Žal

GLAS: Da li se osjeća žal jer nije sačuvana Vojska Republike Srpske, imajući u vidu da je danas jedino vidljiva u okviru puka u Oružanim snagama BiH?

SAVIĆ: Osjeti se to na svim svečanostima. Nedostatak onoga što imamo, a nemamo. Treći puk je nastavio da baštini tradiciju VRS, ali čini se da naš narod to ne doživljava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.