Akademik Ljubodrag Dimić o srpskom pitanju: Srbi su narod sa identitetom i istorijom, i to ima svoju cijenu

Veljko Zeljković
Akademik Ljubodrag Dimić o srpskom pitanju: Srbi su narod sa identitetom i istorijom, i to ima svoju cijenu

Najveći problem srpskog naroda je taj što on decenijama stoji u mjestu, bez jasnih putokaza kuda i kako da krene dalje, smatra akademik i član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), te profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Ljubodrag Dimić.

- Kada vidite tu razdrobljenost srpskog naroda, neujednačenost i zapuštenost, da generacije srpskih političara o tome nisu razmišljale, jer je to smatrano političkim grehom koji podrazumeva ideološku kaznu... Ako sve to stavimo na tas, dolazimo do zaključka da do rešavanja srpskog pitanja ne može doći spontano. To je tema koju moraju da razvijaju elite koje bi oblikovale jedan politički i nacionalni identitet u koji bi bilo uklopljeno sve ono što srpstvo predstavlja danas - smatra Dimić navodeći kako promjene snaga u svijetu trenutno idu naruku Srbima te ističući kako je ovo dobra prilika da se “zabodu neki putokazi koji će nas voditi u budućnosti”.

U intervjuu za “Glas Srpske” akademik Dimić je otkrio i zašto je Memorandum SANU od strane drugih naroda doživljen kao velikosrpski projekat, kako i zašto su Srbi postali “slučaj”, ali i kako Albanci već 140 godina rade na stvaranju svog vijaleta, koji je projektovao još turski sultan Abdul Hamid.  

GLAS: Zašto srpsko pitanje nikada nije definisano?

DIMIĆ: Srpsko pitanje je otvoreno u dvadesetom veku i sve velike krize na Balkanu imaju veze s njim. Njegovo otvaranje i pokušaj da ono bude rešeno tiču se i naših suseda, ali i regionalnih i velikih svetskih sila, koje su zainteresovane za Balkan kao meki trbuh Evrope. Srpski narod se iskazao kao policentričan narod, dok su drugi narodi iskoristili bivšu zajedničku državu da zaokruže svoje nacionalno biće. Jedino srpski narod nije to uradio. Ako bi ga opisivali, možda je to najbolje uradio Branko Radičević pesmom o kolu u kom igraju Srbijanci, Šumadinci, Hercegovci... Sve to je dovelo do toga da se drugi narodi ponašaju kao neke magline koje usisavaju sve oko sebe, pa i ono što je srpska periferija. Tu, prije svega, mislim na Albance i Hrvate koji su se uvećavali tako što su prisvajali tu periferiju. Došlo je i do stvaranja veštačkih nacija. Ti fenomeni su delom posledica i nerešavanja srpskog pitanja. Znači, radi se o velikom društvenom fenomenu kojim se naša nauka nije pozabavila u onoj meri u kojoj to zaslužuje.    

GLAS: Kako biste opisali kontekst i značaj Memoranduma Srpske akademije nauka iz 1986. godine?

DIMIĆ: Sudbina tog memoranduma i institucije koja ga je iznedrila je na neki način paradigma onog što se dešavalo sa jugoslovenskom državom, ali i sa Srbijom i srpskim narodom. On je nastao iz najbolje volje i sa namerom da se sagleda pozicija srpskog naroda u vremenu kada se naslućivao raspad Jugoslavije. Kada je napisan, niko nije reagovao. Pažljivo je birano kada će to pitanje biti otvoreno i to je učinjeno u trenutku kada su pojedine republike odlučile da okrenu leđa tadašnjoj Jugoslaviji. I naravno, u tako haotičnoj situaciji bilo je vrlo važno upreti prstom na Beograd kao mesto u kome se osmišljavaju nekakvi velikosrpski projekti. Srpski narod danas mora da zastane, da se zamisli, i da oni koji su dužni da u tom pravcu razmišljaju sačine novi program, a što bi nam u ovim turobnim vremenima omogućilo da se bolje orijentišemo u ovom haotičnom svetu.       

GLAS: Pa zašto onda to ne bude i urađeno, evo i pitanje budućeg statusa Kosova nikada nije bilo aktuelnije?

DIMIĆ: Mislim da će to morati da bude urađeno. A kada ste već pomenuli Kosovo, to je pitanje koje je “otvoreno” još prije 140 godina. U predvečerje Berlinskog kongresa albanska politička elita okupljena oko Cincarina Paška Vasa osmislila je projekat vilajetske Albanije. Enver Hodža je to nazivao Albanijom Albanaca. A da bi se to i ostvarilo, bilo je potrebno istrebiti druge sa tog prostora - sve one koji su drugačije vere i nacionalnog opredeljenja od samih Albanaca. To pitanje se konstantno nameće. Ako gledamo tu vertikalu, prvo je Turska bila garant rešavanja tog albanskog pitanja. Velika Britanija je permanentno u toj priči sve do danas. Naravno, tu je i Nemačka, ali i Italija. Danas su veliki kreditor te priče SAD. Taj albanski koncept je rasistički, ali zahvaljujući propagandi sve se okrenulo protiv Srba. Postavio bih pitanje gde su oni danas na KiM i kako su postali manjina? Može se videti da je do toga došlo još nakon reformi Abdul Hamida, jednog od turskih sultana koji je protežirao Albance. Hamid je poslao nekoliko svojih vezira u Egipat. Među njima je bio i Muhamed Ali, po kojem je kasnije i Kasijus Klej uzeo ime. On je na jednoj večeri likvidirao 200 istaknutih memeluka i nakon toga Egiptom vladao narednih 50 godina. Uz njega su tada bili odani pretorijanci, Albanci iz Kavale. Kada su se ti “Egipćani” vratili na ove prostore, vrlo brzo su se okrenuli svom starom identitetu - albanskom. Šta je suština ove priče? Albanci su jedan uporan narod koga ne treba nikada potcenjivati, a čiji elita više od 140 godina lobira za istu stvar, sa nadom da će to jednog dana i ostvariti.

GLAS: A šta je sa srpskom elitom?

DIMIĆ: Kao prvo, ono što meni lično najviše smeta jeste ulazak intelektualaca u politiku. Naša je dužnost da hranimo politiku znanjem i racionalno je kritikujemo. Sadašnja srpska elita je dosta podeljena, politički polarizovana i nije spremna da razmišlja o sudbini svog naroda. Ona se vrlo često pežorativno odnosi prema njemu. Takođe, nemamo ni prevodnu literaturu koja bi govorila o srpskom nacionalnom pitanju. Ako odete na bilo koji američki ili evropski univerzitet, videćete da u njihovom bibliotekama ima mnoštvo prevedenih albanskih knjiga. Kada dođete do polica koje bi se ticale srpskog pitanja, tu ćete naći samo nekoliko. Kada je odlučivano o sudbini srpskog naroda i oni najdobronamerniji nisu imali za šta da se “zakače” i pozovu na neke srpske istorijske spise ili naučne knjige. Onda se na Zapadu pojavila i jedna kategorija intelektualaca koja je zapečatila sudbinu Srba. Kvazinaučni radovi Noela Malkolma su nam naneli ogromnu štetu. Formirana je negativna slika o nama. U Beogradu se to videlo, a u Banjaluci je srpski narod to osetio na svojoj koži. RS danas predstavlja strehu koju ukoliko neki sklone, a te namere nesumnjivo postoje, taj narod će ostati bez ikakve zaštite.       

GLAS: Kada bude rješavano srpsko pitanje, da li je realno da ono obuhvati Srbe s obje strane Drine?

DIMIĆ: To je jedino realno. Kada se bude definisalo srpsko pitanje, ono mora da obuhvati Srbe na celom prostoru gde oni žive. Mislim da bi ono trebalo da obuhvati i Srbe triju vera, kao što je svojevremeno govorio Vuk Karadžić. Iščeznuću tog tipa srpstva doprinela je i sama SPC, koja je u svom načinu razmišljanja stavljala znak jednakosti između - pravoslavni i Srbi. Zbog svega toga svaki pokušaj rešavanja ili razmišljanja o srpskom pitanju za početak mora obuhvatiti ceo prostor na kom srpski narod živi, ali i sve one koji se osećaju kao pravoslavci. Uvek je bila želja da se napravi država u kojoj bi se našli Srbi sa obe strane Drine. I to se desilo nakon Prvog svetskog rata, pa i Drugog. U trenutku raspada Jugoslavije ta ravnopravnost između “bratskih” naroda iščeznula je iz novih ustavnih akata. To je izazvalo bunt i ratove u kojima će Srbi biti sabijani u svoju maticu. To političko nasilje uticalo je da se srpski narod proredi na prostorima na kojima je do tada vekovima živeo. U Crnoj Gori je on iščezavao neverovatnom brzinom. Slična situacija desila se u Makedoniji. Tu je, naravno, i Hrvatska, gde su Srbi od nekadašnjeg konstitutivnog naroda svedeni na statističku grešku. Na sreću, imamo RS. Prema tome, radi se o veoma složenom evropskom pitanju i verovatno će Srbi ponovo biti zajedno samo pod evropskim krovom. Naravno, potrebno je osluškivati talase koji dolaze sa svih strana sveta, orijentisati se i praviti mudre poteze.

GLAS: Zašto Srbi uvijek postaju “slučaj”?

DIMIĆ: Na to nas goni naša istorija. Srbi su jedan slobodarski i državotvorni narod. Nisu amorfna masa, već narod sa jasnim identitetom, istorijom i tradicijom. I to ima svoju cenu. Zbog toga smo proglašeni remetilačkim faktorom. Kada bi bila napravljena paralelna istraživanja stradanja balkanskih naroda u dvadesetom veku, mislim da bi taj broj bi­o strašno porazan za Srbe. Ključna greška srpskih političara bila je ta što su hteli da “prekorače” Drinu i objedine srpski narod, a za to nisu imali dozvolu Zapada.

GLAS: Da li je u današnje vrijeme moguće biti neutralan?

DIMIĆ: Političke elite koje nas danas vode moraju da na glavi imaju stotine antena koje će registrovati sve svetske promene, i u skladu s tim vući adekvatne političke poteze. To je prilagođavanje onome što je opšti okvir u kome vi kao entitet, država ili nacija živite i opstajete. Drugim rečima, istorija nikada nije “zakucana”, ona je satkana od nečega što je promenljivo. Biolozi bi rekli, prilagođavanje je preduslov opstanka. Ne pripadam darvinistima, ali hoću da kažem da nešto od toga postoji i u politici. Ako svet danas ide u nekom multipolarnom pravcu, srpska politika morala bi da vodi računa o tom novom balansu bipolarnog sveta. Inače, bez toga nećemo imati budućnosti, kao što je nije bilo u vremenu kada srpska politička elita i Slobodan Milošević nisu shvatili da je pao Berlinski zid. Gorbačov je prilikom jedne posete Beogradu istakao da će to što se tada dešavalo u njegovoj domovini dovesti i do velikih lomova u svetu. Niko u Beogradu to nije razumeo. Odgovor Miloševića je bio: “Mi gradimo socijalizam, kapitalizam je na izdisaju”. I danas možete čuti slične teze. Sačekajmo malo, kud nam se žuri, i to u trenutku kada se svetski divovi međusobno bore za prostor.

GLAS: Šta je onda potrebno raditi?

DIMIĆ: Srbija i Srpska su sada u prilici da posle decenija straha mogu voditi jednu politiku koja će podjednako voditi računa o Istoku i Zapadu. U tom kontekstu možda možemo osvojiti nekoliko dobrih decenija za nas. Ako pogledamo Josipa Broza, on je izrastao u značajnog političara jer je iskoristio jednu takvu šansu. Mislim da su sadašnji lideri osetili trenutak u kom žive. To prilagođavanje obezbeđuje opstanak.   

GLAS: Da li se zbog te narušene globalne ravnoteže u svijetu Zapadu sada žuri da riješi pitanje Kosova?

DIMIĆ: Žuri im se da ga riješe, jer veliko je pitanje da li će to moći u nekom narednom periodu. Što se tiče Srbije, mislim da za nju vreme radi, kao što je decenijama radilo protiv nje. Ali to ne znači da treba dignuti ruke od razgovora. Potrebno je voditi kreativni dijalog koji će sprečiti mogućnost ogoljenog terora nad srpskim narodom na KiM. Na taj način se sprečava i da Albanci taj prostor definitivno prisvoje. Ta tendencija je konstantno vidljiva između Kosova i Albanije. Nastaje nešto što je levijatan i što će biti velika nesreća za Evropu, pa možda i za SAD, jer bi taj radikalni islamski činilac mogao dobiti svoju državu na Balkanu.

Dejton čuva Srpsku

GLAS: Šta mislite o Dejtonskom sporazumu?

DIMIĆ: Kada je on sklopljen, srpski činilac nije bio zadovoljan njime. Međutim, vreme je pokazalo da je to bio veliki domet, a koliko je on važan, može se videti kroz konstantne pokušaje da se on derogira. To se sprovodi već dve decenije i Republika Srpska se na taj način pokušava oslabiti. Vraćanje na izborne principe Dejtona trebalo bi da bude svakodnevni zadatak vlasti u Banjaluci. Nema odstupanja. Prema tome, sve želje zvaničnog Sarajeva padaju u vodu ukoliko Srpska racionalno vodi svoju politiku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana