“Oluja” 25 godina kasnije: I dalje nas progone, i u snu i na javi

Bio je to avgust 1995. Bila je to operacija hrvatske vojske i policije. Bila je to “Oluja”, u kojoj je za svega nekoliko dana protjerano više od 250.000 Srba sa vjekovnih ognjišta, a oko 2.000 ubijeno ili se čak i danas, četvrt vijeka kasnije, vodi kao nestalo.

Akcija “Oluja” počela je 4. avgusta 1995. godine ofanzivom hrvatske vojske i policije i jedinica Hrvatskog vijeća odbrane na području Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije. Dan kasnije hrvatska vojska je ušla u gotovo napušten Knin i istakla hrvatsku zastavu, dok su kolone izbjeglica preko srpskih teritorija u BiH krenule ka Srbiji. Međutim, kada su došli na Petrovačku cestu, avioni su nadletjeli i gađali kolonu civila.

I dok Republika Srpska, Srbija i srpski narod, kako se čuje svake godine u dane kada se obilježava godišnjica akcije “Oluja”, ne smiju nikada zaboraviti taj avgust 1995. godine i sa tugom ga se sjećaju, služe parastose i pale svijeće za pokoj duša poginulih, zvanični Zagreb taj dan slavi kao pobjedu. Kao oslobođenje.

Bol ne prestaje

To su dvije priče istog događaja, a između toga je još hiljadu priča “Oluje”. Svaka ista, a svaka teška na svoj način, ali je manje onih koji žele da se i sjećaju. Ne žele da pričaju. Ne žele da otvaraju najteže rane, a veliki broj njih se već pridružio najmilijima koji su stradali u naletu hrvatske vojske jer, vrijeme čini svoje.

Kod onih rijetkih koji godinama pričaju o tome, koji ne daju da “Oluja” ode u zaborav i danas, kada sjećanje vrate 25 koraka u prošlost, glas zastane. I pogled. Posebno kod onih koji se “vrate” u najdužu kolonu izbjeglica. Nevinu. Tužnu. Kolonu čiji su učesnici samo htjeli spas i mir. Neki su uspjeli, dio ipak ne.

Sa ognjišta je krenula tada i trogodišnja Aleksandra Stijelja. Opekotine osjeti i danas. Vrijeme ih ne liječi, a “probude” se često. Posebno u vrijeme kada se primiče godišnjica.

- Sećam se da je tata dojurio odnekud, obuo mi patike i rekao da svi moramo brzo da krenemo da je vojska blizu naše kuće. Sledeća scena koje se sećam jeste ta da u kamiončiću ispod cerade sedim u maminom krilu pored otvorenog dela cerade, recimo “prozora” i gledam kroz njega. Mama trudna, deveti mesec, a preko puta nas baba sa mojim starijim bratom, koji je imao sedam godina, i još dosta žena, uglavnom starijih - tim riječima počela je priču za naš list.

Iza u kolima su bili otac i djeda.

- Ono što mi se urezalo u sećanje jeste avion ili dva, tada sam mislila da su to obični avioni koji nas preleću, a u stvari to su bili “migovi” koji su granatirali tu istu kolonu Srba u povratku. Uzviknula sam: “Mama, eno ga avion”, i pokazivala prstom na njega. Žene ispod cerade koje su bile sa nama su vikale da sednem i da ne gledam kroz prozor. Baba je dobacila da nema nikakvih aviona i mami rekla da me skloni sa “prozora”. Mama me je zagrlila i rekla da sednem. U tom trenutku sam opet videla “migove” koji se vraćaju i sva srećna uzviknula: “Eno ih, mama, avioni se vraćaju!” Nakon toga osetila sam vrućinu, mamina ruka kojom me je grlila bila je krvava od ramena do šake, baba je plakala i grlila brata čije uvo je krvarilo, i moja šaka je bila krvava i puna gelera. U tom trenutku nisam mogla znati od čega - prisjeća se.

Vozilo se zatim zaustavilo.

- Sećam se da je mene neko izneo kad se otvorio zadnji deo cerade, videla sam babu koja vrišti, sve žene su vrištale... i tatin auto koji gori... Sledećeg čega se sećam bila je neka bolnica, u njoj su mi zavijali ranu na ruci, mama ne znam gde je bila, brata se sećam pored mene, baba je vikala: “Još mu se samo ruka mrda”, i plakala do iznemoglosti - to se odnosilo na mog oca, kojeg je uhvatila za ruku dok je goreo u kolima zajedno sa dedom - svojim ocem - rekla je.

Kasnije, kako je rasla saznala je da su “migovi” granatirali kolonu, da su pogodili vozilo njenog oca Mirka, koji se kretao iza njih i ubili ga zajedno sa dedom Brankom.

- Ne sećam se mnogo toga jer sam imala samo tri i po godine. Ono što se urezalo u moje sećanje sam stalno i ponavljala, nije bilo toliko bolno dok sam kao dete pričala o tom strašnom događaju. Sada je veoma bolno, ne prolazi i ne zaboravlja se - rekla je Aleksandra.

Ni tu teškoj sudbini nije došao kraj.

- Kod ujaka i ujne smo nastavili da živimo u Barajevu, ne toliko svesni onoga što se desilo, kao dete sam malo pričala, malo jela, ali i dosta povraćala. Valjda je to bio neki vid šoka, ne znam. Tog 29. avgusta 1995. mama se porodila. Pala u komu i umrla drugi dan, a nama u Barajevo stigla je sestra Tanja sa crvenim minđušicama u ušima. Ujko i ujna su imali bebu od šest meseci, našeg brata Romana, i u tom trenutku dobili nas troje jer su tako želeli, da nas ne daju u dom ili odvoje brata od sestara, već svi da živimo i rastemo zajedno. Posle sedam godina dobili smo još jednu sestru Nikolinu. Uvek kad me pitaju koliko imaš braće i sestara, odgovor je dva brata i dve sestre. Nikad nisam naglašavala ko je čiji roditelj, za mene smo mi u tom trenutku bili ta potpuna porodica. U okolinu smo se lepo uklopili, kasnije stekli prijatelje za ceo život, nikad neprijatne situacije nismo imali, odrastali smo kao sva deca, ali uskraćeni da nekoga nazovemo mamom i tatom - kaže Aleksandra.

I danas, nakon 25 godina, nije joj lako da priča o tom avgustu.

- Inače sam srećna i zahvalna Bogu što nam je sačuvao dušu, nije nam dao da zaboravimo naše korene i što nas gura da uvek gledamo napred u životu. Nikog ne mrzimo, ali ne damo na svoje ma gde god bili. Oluja je zločin, a mi smo nakon nje postali dupli Srbi - zaključila je.

Veliku pomoć Krajišnicima daje i beogradsko Udruženje “Suza”. U njihovoj arhivi su sabrane tragedije, žal za poginulima i nestalima. Nakon dvije decenije prikupljanja najstrašnijih svjedočenja i slušanja teških životnih priča, čak su i članovi s najdužim stažom u Udruženju “Suza” mislili da ih ništa ne može iznenaditi - sve dok im se, kako navode, nije javila Nevenka Dobrić.

Želeći da podijeli tugu i teško breme nemoći sa ljudima koji su prošli kroz bolna i manje-više slična iskustva, Nevenka u dahu izgovara ono što ne može da zaboravi, svaki detalj 4. avgusta urezao se u njena sjećanja kao najdublja, nezacjeljiva rana. Pripovijeda kao da se upravo pred njom odvija taj najgori dan u životu, onaj koji je iz korijena promijenio sudbinu njene porodice. Krenuli su. Prošli su kroz selo bezbjedno i ušli u šumu. Nevenka je osjetila olakšanje misleći da su sigurniji jer više nisu bili na otvorenom. Pogledom ispraća poznanicu iz sela dok ih kolima mimoilazi, kao danas da je gleda. Tog istog trenutka počinje rafalna pucnjava.

- Meci oko mene fijuču, mogla sam samo da spustim glavu. Kada je pucnjava prestala, digla sam glavu i ugledala auto koji me je čas ranije mimoišao: stoji sa strane, a žena koja je bila u njemu puzi po asfaltu. Mi traktorom prolazimo kraj nje, a ja ne znam da su moji u kabini već mrtvi - priča Nevenka.

Spaljeni na kućnom pragu

U Kninu je pred “Oluju” bio i Savo Štrbac, bivši ministar u Vladi RSK, a danas prvi čovjek Dokumentaciono-informativnog centra “Veritas”, koji svake godine obilježava srpsko stradanje u prvim danima avgusta. Trećeg avgusta, do kasno u noć, bio je na pregovorima sa muslimanima iz Bihaća, a u Knin se, u zgradu Vlade, vratio nešto prije ponoći i spremao izvještaj.

- Bilo je izvjesno da će se nešto desiti sutra. Pitao sam kolegu koji je naišao kakve su procjene vojske, šta bi se moglo desiti sutra. Odgovorio je da bi Hrvati mogli da napadnu dio Krajine, ali i da neće uspjeti da ga i zauzmu. Možda mali dio. To me malo umirilo, otišao sam zatim u stan koji sam iznajmio, ali ujutru su mu probudile snažne detonacije - prisjetio se Štrbac.

Otvorivši prozor, imao je šta vidi.

- Granate su padale do cijelom gradu. Jedva sam došao do zgrade Vlade. Padale su neselektivno. Kuće su već gorjele, novinari su gazili krov koji je gorio, prozori su popucali. Bilo je jasno da je počelo. Srbi su već bili pozivani da napuštaju svoje kuće - kazao je Štrbac i dodao da su samo tražili da ne napadaju kolonu.

- Kolone su već formirane u kasnim poslijepodnevnim časovima. Išle su prema Martin Brodu, putevi su bili već zakrčeni i ostalo je sve poznato. Narod je išao, išao, išao. Sa zapregama, pješke, gonili čak i ovce. Mnogo toga je usput ostajalo. I života, nažalost - rekao je Štrbac, koji je dobio na upravljanje kolonu.

Polje, oko Bosanskog Petrovca, već je bilo prepuno.

- Kolona je krenula ka Banjaluci. Sedmog avgusta se desila Petrovačka cesta - zaključio je Štrbac.

Nada Bodiroga je u danima “Oluje” ostala bez roditelja - Danica i Teodora Samardžija, koji su tada gazili sedmu i osmu deceniju života, ubijeni su u svojoj kući. Živi zapaljeni na kućnom pragu u selu Slavsko Polje, opština Vrgin Most, na Kordunu.

- Mesec, dva pred “Oluju” sam bila kod njih. Kada je krenula kolona iz Knina, videli su to, pošto se iz našeg sela vidi taj put Sisak - Karlovac, ali nisu znali o čemu se radi. Pitali su kuda ti ljudu idu. Niko ih nije ni obavestio. Bili su poslednji koji su se spakovali 6. avgusta kasno naveče i krenuli na traktor, ali onda je otac uključio tranzistor i čuo je proglas Franje Tuđmana da onaj ko nije činio zločine nema čega da se boji i da ostane kod svoje kuće. Majci je rekao - preživio sam i Drugi svetski rat, logore u Nemačkoj, nikome ništa nisam kriv i ne idem nikuda. Mama je skinula stvari sa traktora i vratili su se. Vojska ih je kasnije spalila u kući. Žive. A to sam saznala nakon dugo, dugo vremena. Očekivala sam ih u koloni, ali nije ih bilo - ispričala je teškim glasom.

U danima neizvjesnosti, zebnje i straha, dobijala je razne informacije o njima. Kada je saznala pravu istinu iz novina, razboljela se, a kada je i na to stavila tačku, krenula je u potragu za posmrtnim ostacima.

- Na zgarištu moje rodne kuće pronađene su spaljene kosti. Rečeno mi je da su u lošem stanju i da je nemoguće uporediti DNK i utvrditi identitet - priča Bodiroga, koja je i dalje u kontaktu sa nekadašnjim komšijama koji su joj i prepričali posljednje sata života njenih roditelja.

Oni koji godinama stoje na usluzi porodicama koje su novi dom pronašle daleko od ognjišta - u Srpskoj i Srbiji, ističu da znaju za slučajeve da su cijele porodice stradale i da nema ko da svjedoči o tome. S druge strane, ne kriju ni oni da je sve duža lista onih koji ne žele da pričaju. Pojedini, kako što su Aleksandra Stijelja, Savo Štrbac i Nada Bodiroga, ističu da, iako je teško, zločin ne smije pasti u zaborav. I zato neprestano pričaju o tome. I pričaće.

Zločin bez kazne

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju je operaciju “Oluja” u prvostepenoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kojima je dosuđeno 24, odnosno 18 godina, okarakterisao kao udruženi zločinački poduhvat s ciljem trajnog i prisilnog protjerivanja najvećeg djela Srba sa prostora bivše RSK u Hrvatskoj. Međutim, u drugostepenoj presudi su takve tvrdnje odbačene i generali su oslobođeni usljed političkih pritisaka na porotu, čime je napravljen međunarodni presjedan i izrugivanje pravdi i žrtvama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.