Nataša Mataušić, hrvatska istoričarka: U Sisku nije bilo nikakvo Prihvatilište nego ustaški logor za djecu sa Kozare

Autor ovog filma je pokušao da pokaže kako je u Sisku bilo napravljeno “prihvatilište” za djecu sa područja Kozare i potkozarskih sela, sa Banije i Korduna, te iz Slavonije, a u kom se ustaški režim navodno brinuo o ovim nesrećnim mališanima čiji su roditelji, a što je prećutano,  poginuli, ubijeni ili odvedeni u Jasenovac ili neki od njemačkih nacističkih logora.  

Mataušićeva, koja uskoro brani doktorat na temu “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece žrtava ustaškog režima” kategorična je da ove tvrdnje nisu tačne i utemeljene, jer istorijske činjenice, svjedočanstva, naučni tekstovi i dokumenti govore sasvim suprotno.

- Kada se priča o ovom navodnom prihvatilištu zaboravljaju se neke stvari koje su i te kako važne. Zašto su ta djeca završila u “prihvatilištu”? Gdje su njihovi roditelji? Zašto ih je trebalo spasavati i od koga? Ova pitanja zaobilaze se u širokom luku, iako su odgovori dobro poznati -  kaže u intervjuu za “Glas Srpske” ova hrvatska istoričarka, navodeći da je gotovo svako šesto dijete dopremljeno u ovaj ustaški logor u Sisku umrlo zbog nebrige, nedostatka hrane i lijekova.

GLAS: Ko stoji iza ovog filma, koji na jedan grub način falsifikuje istorijske činjenice?

MATAUŠIĆ: Stoji producentska TV kuća “Laudato”. Reditelj je meni nepoznata Nada Prkačin. U filmu o ovom “prihvatilištu” u Sisku govori Igor Vukić, novinar i istraživač, poznat po svojim revizionističkim stavovima o logoru Jasenovac i negiranju genocida nad Srbima i holokausta nad Jevrejima. Tu su i Roman Leljak, slovenački publicista, sisački biskup Vlado Košić, Juraj Batelja, postulator za proglašenje svetim nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, te Ante Beljo, predsjednik hrvatskog žrtvoslovnog društva. Mislim da ovo na najbolji način govori i o samom filmu. Ne namjeravam ga gledati. Čuvam zdravlje i živce.

GLAS: Kakva su Vaša saznanja o ovom logoru?

MATAUŠIĆ: O dječjem logoru u Sisku mogu govoriti samo na osnovu svojih istraživanja, izvorne arhivske građe, naučnih tekstova, te memoara savremenika tih događaja. Naime u Sisku se tokom tih ratnih godina nalazio logorski sistem koji se sastojao od ustaškog “Sabirnog logora Sisak” i “Prihvatilišta za djecu izbjeglica”. U ustaški sabirni logor su bile internirane srpske porodice “pokupljene” u ratom zahvaćenim područjima Banije, Korduna, Moslavine, Slavonije i Kozare, a nakon akcija “čišćenja terena”. Nakon kraćeg zadržavanja, svi za rad sposobni muškarci i žene odvođeni su na prisilni rad u Treći rajh. Samo tokom 1942. godine odvedeno je 8.233 osoba. Djeca, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka, nasilno odvojena od svojih majki koje su poslane na prisilni rad, ostajala su u sabirnom logoru prepuštena “brizi hrvatske države”. Iz sabirnog logora ova djeca su bila premještana u “prihvatilište” gdje su dijelila istu, tragičnu sudbinu kao i tamo dopremljena kozaračka djeca.

GLAS: Da li imate podatke koliko je djece iz kozaračkog kraja prošlo kroz ovaj logor?

MATAUŠIĆ: Prvi transport s 800 djece iz ustaškog logora Stara Gradiška stigao je u Sisak u pratnji sestara Crvenog krsta i Diane Budisavvljević 3. avgusta 1942. godine. Sljedeći dan, ovaj put samo u pratnji ustaških vojnika, organizovan je još jedan transport iz Stare Gradiške sa 650 uglavnom mlađe djece i dojenčadi. Pa opet sljedeći dan stiže još 1.200 djece iz sabirnih logora u Mlaki i Košutarici. Dva dana kasnije, dovedeno je još 68 djece iz sabirnog logora u Prijedoru. Bila su sve to srpska, pravoslavna djeca s Kozare i potkozarskih sela, ukupno njih 2.722. Moram napomenuti, da je prema mojim saznanjima, kroz ovaj logor prošlo ukupno 5.607 djece, od čega su gotovo polovinu činila djeca iz Banije i Korduna i drugih krajeva NDH. Ona su bila oduzeta majkama koje su poslane, nakon “trijaže”, na prisilni rad u Treći rajh.

GLAS: Znači nije se radilo o nikakvom prihvatilištu za djecu kako tvrde pojedini hrvatski istoričari i biskupi?

MATAUŠIĆ: Ne. Ono vrlo brzo postaje logor, u doslovnom smislu te riječi. Zašto? Zato jer djeca nisu mogla napustiti logor bez odobrenja rukovodstva logora, zato što je dio prihvatilišta bio u žici, navodno da se ne zaraze stanovnici Siska. Takođe, ova djeca su bila gotovo bez ikakve ljekarske pomoći. Na više od 5.000 djece bila su svega tri doktora i pet medicinskih sestara, a nakon što su se doktori razboljeli od tifusa, koji je harao logorom, zamjena nije poslata. Ona su živjela u užasnim higijenskim uslovima, a bila su i stalno gladna.

GLAS: Čime još potkrepljujete svoje tvrdnje?

MATAUŠIĆ: Da je to bio logor govori i užasno velika smrtnost djece. Naši vrli istoričari i istraživači žele minimizirati te brojke. One bi bile vjerovatno i veće da jedan broj djece nije prebačen iz logora u Sisku u Zagreb. U devet transporta prebačeno je ukupno 2.368 djece. Ona su kasnije posredstvom Karitasa udomljena u porodice. Posljednja grupa od desetoro djece stigla je u Zagreb 8. januara 1943. godine. S tim danom ukida se “dječje prihvatilište” u Sisku, ali ustaški sabirni logor i dalje je nastavio da radi.

GLAS: Koliko je djece umrlo u ovom  logoru?

MATAUŠIĆ: Prema “Popisu djece pomrle u Dječjem prihvatilištu”, u Sisku je tokom 1942. godine umrlo 1.152 djece, odnosno svako šesto dijete koje je tamo bilo dopremljeno. Tužna bilansa smrti koja najbolje svjedoči o karakteru ovog “prihvatilišta”. Koliko je od njih bilo kozaračke djece, teško je utvrditi zbog nedostatka informacija o mjestu iz kojeg je dijete bilo dopremljeno.

GLAS:  Kakva je bila sudbina ostale djece?

MATAUŠIĆ: Kolonizacija djece od strane Karitasa u Sisku je potpuno zakazala. Ali su zato građani Siska i okolnih sela pokazali veliko srce prema ovoj djeci. Do 25. septembra 1942. godine, negdje oko 1.638 djece predato je na hranu porodicama, odnosno kolonizovano u Sisku i okolnim selima. I kao što sam već rekla 2.368 djece bilo je prebačeno u Zagreb.

GLAS: Ko najviše potiče revizionizam u Hrvatskoj, te koliko je sama crkva odgovorna za takvo stanje?

MATAUŠIĆ:  Možemo reći da je sve započelo famoznom tvrdnjom Franje Tuđmana, prvog predsjednika samostalne Republike Hrvatske, o tome kako je NDH bila, između ostaloga, i ostvarenje viševjekovne težnje hrvatskog naroda za samostalnošću. Dolaskom emigranata iz inostranstva i njihovo uključivanje u politički život Hrvatske dodatno je rasplamsalo godinama zatomljene stavove o pojedinim zabranjenim temama hrvatske istorije. Blajburg i Križni put, zločini partizana, Goli otok, broj žrtava koncentracionog logora Jasenovac… Ove kontroverzne teme i danas su problematične, ne samo u naučnim krugovima, već i široj društvenoj javnosti, a konsenzus o njima još nije uspostavljen. Tome svakako doprinosi i nedosljednost hrvatskih vlasti koje će na te teme reagovati u skladu svojih političkim potreba.

GLAS: Kako to izgleda u praksi?

MATAUŠIĆ: Anatemiziranje antifašističkog pokreta, uklanjanje imena narodnih heroja u imenima ulica, trgova i tvornica, pa čak i uklanjanje imena Trga maršala Tita, postao je mejnstrim u Hrvatskoj. Za Evropu stvorenu na zasadima antifašizma i borbi protiv nacizma, prestavljamo se za izvorno antifašističku zemlju. Unutra pak kuva revizionizam koji nastoji ustaški režim i NDH prikazati kao uljuđenu državu u kojoj su počinjeni zločini bili tek odgovor na “nepoželjno” ponašanje dijela stanovništva. Crkva dakako tu ima veliku ulogu. Ne svi sveštenici i ne svi biskupi. Ali, velika većina. Vrlo će rado govoriti o partizanskim zločinima nad sveštenicima, ali ne i o onom velikom broju onih koji su se priključili NOB-u. Oni za njih ne postoje. To je klasična zabrana sjećanja. Do danas još niti jedan hrvatski biskup nije govorio na komemoraciji posvećenoj žrtvama logora Jasenovac u kojem su ljudi ubijani zbog njihove nacionalne, rasne i ideološke pripadnosti, ali će vrlo rado govoriti na komemoraciji u Blajburgu gdje su osim kolaboracionista iz svih krajeva bivše Jugoslavije, stradali i oni koji su neosporno bili krivi za zločine počinjene u logoru Jasenovac. Nažalost i mnogi koji s time nisu imali veze.

Lisaku pozlilo

GLAS: Da li je tačno da je Erih Lisak, tadašnja desna ruka poglavnika Ante Pavelićeva, povratio kada je vidio stanje u kojem se nalaze djeca u sisačkom logoru?

MATAUŠIĆ: O ovom “prihvatilištu” svjedočio je i njemački general Glaise fon Horstenau. U oktobru 1942. godine, nakon ustaške akcije na sela Crkveni Bok, Stremen i Ivanjski Bok na Baniji, on je posjetio ovaj logor i navedena sela. U njegovoj pratnji bio je, između ostalih i ustaški visoki zvaničnik Erih Lisak, jedan od najbližih Pavelićevih saradnika. Nakon što su obišli logor i baraku u kojoj su bila smještena srpska djeca, jednom članu Glaisove pratnje, upravo Erihu Lisku, doista je i pozlilo, ako je vjerovati izvornom dokumentu.

Biografija

Nataša Mataušić je završila je i diplomirala istoriju i arheologiju na Filozofskom fakultetu Zagrebu. Jedno vrijeme radila je kao kustos Hrvatskoga istorijskog muzeja i predsjednica Upravnog savjeta Spomen-područja Jasenovac. Dobar dio svoje karijere posvetila je istraživanju zločina u ovom ustaškom logoru, ali i stradanju žena i djece i NDH.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.