Na današnji dan raspušten zloglasni logor: "Silos" podsjetnik na strašnu sudbinu zatvorenih Srba

Srna
Na današnji dan raspušten zloglasni logor: "Silos" podsjetnik na strašnu sudbinu zatvorenih Srba

ISTOČNO SARAJEVO- Jedan od tri najveća logora za Srbe na području FBiH, zloglasni "Silos" u Tarčinu u opštini Hadžići, koji će ostati upamćen kao jedan od 126 kazamata na području ratnog Sarajeva, a u kojem je više od 600 srpskih civila prošlo kroz najstrašnije torture, fizička i psihička zlostavljanja, prebijanja i mučenja glađu, a 24 nije preživjelo, raspušten je na današnji dan prije 25 godina.

Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorad Kojić rekao je Srni da je zloglasni logor "Silos" još jedan podsjetnik na strašnu sudbinu Srba zatvorenih po brojnim kazamatima tokom rata u BiH i izrazio nadu da će biti izrečena osuđujuća presuda za naredbodavce i izvršioce zločina počinjenih nad Srbima u ovom logoru.

- Ukazao bih ponovo na činjenicu da su Srbi iz prijeratnih sarajevskih opština odvođeni sa ulica, kuća i stanova, bolnica... zatvarani, mučeni i zlostavljani na razne načine u više od 200 logora, zatvora i drugih mjesta zatočenja koja su postojala za vrijeme rata na ovom području - istakao je Kojić.

Prema njegovim riječima, to je još jedan dokaz u prilog tvrdnji da su Srbi u Sarajevu početkom devedesetih godina prošlog vijeka bukvalno stavljeni izvan zakona, a da za to najveću odgovornost snose najviši zvaničnici civilne, vojne i policijske vlasti takozvane RBiH.

- Logori nisu bili "sporadični incidenti" kako, uglavnom, bošnjački zvaničnici pravdaju zločine počinjene nad Srbima, nego su postojali zahvaljujući sistemu i opštem raspoloženju prema Srbima u to vrijeme - ukazao je Kojić.

Sud BiH potvrdio je 12. januara 2012. godine optužnicu koja Mustafu Đelilovića, Fadila Čovića, Mirsada Šabića, Nezira Kazića, Bećira Hujića, Halida Čovića, Šerifa Mešanovića i Nermina Kalembera tereti za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništa i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

U optužnici se, između ostalog, navodi da su oni, u periodu od maja 1992. do januara 1996. godine, svjesno i voljno učestvovali u sistemskom udruženom zločinačkom poduhvatu u okviru kojeg su planiranjem, naređivanjem, počinjenjem, podstrekavanjem, podržavanjem i pomaganjem počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti u objektima "Silos" u Tarčinu, Osnovnoj školi "9. maj" u Pazariću i u magacinu kasarne "Krupa" u Zoviku.

Sud BiH u predmetu "Mustafa Đelilović i drugi", nakon održanog glavnog pretresa, izrekao je 5. jula 2018. godine presudu kojom su optuženi proglašeni krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Apelaciono vijeće je u junu 2019. godine ukinulo prvostepenu presudu i naložilo ponovljeno suđenje pred apelacionim vijećem. Ponovljeni postupak je započeo u septembru 2019. godine.

S obzirom na to da je riječ o predmetu sa većim brojem optuženih, ročišta se nisu održavala od početka epidemije, ali su iz Suda BiH prije nekoliko dana saopštili da su opremili jednu sudnicu, te da će i ovi predmeti moći biti nastavljeni.

Prema zvaničnom rasporedu Suda BiH, za danas je zakazan nastavak suđenja.

Mučenje i izgladnjivanje

Predsjednik Udruženja Centar za društvena istraživanja, tranzicijsku pravdu i demokratiju "Istina i pravda" Istočno Sarajevo Dušan Šehovac rekao je Srni da je preživjeli logoraš Đorđo Šuvajlo ovaj kazamat potpuno opravdano nazvao "državnim koncentracionim logorom" za Srbe, jer su ga osnovali državni organi tadašnje tzv. Republike BiH i za čije postojanje su znali svi njeni organi.

Prema Šehovčevim riječima, ovaj logor je formiran 12. maja 1992. godine, nakon što su pripadnici Teritorijalne odbrane, podijeljene opštine Hadžići, dan ranije napali vojnu kasarnu JNA u Krupljanskoj rijeci koja je u momentu napada brojala 20 ljudi.

Šehovac je naveo da je Đorđo Šuvajlo logoraš koji je proveo 1.335 dana u "Silosu" i u svom zapisu koji je dostavio Centru, povodom 25 godina od raspuštanja logora, naveo da je su prilikom napada ubijeni mladi vojnici Medo Georgica i Svetisav Mihajlović i zastavnik Žarko Milijić.

- Preživjeli iz kasarne, njih 17, zatvoreni s u zidine "Silosa", betonskog magacinskog prostora za čuvanje robnih rezervi pšenice u Tarčinu. Poslije mirnog odlaska pripadnika JNA iz kasarne u Pazariću, 25. maja 1992. godine, počelo je hapšenje i zatvaranje srpskih civila, građana BiH koji su se razlikovali od onih koji su ih hapsili po nacionalnosti, vjeroispovijesti i političkom ubjeđenju - naveo je Šuvajlo u svom zapisu.

Naveo je da je mučenje nastupilo odmah za sve, sa istim tretmanom, masovnom tučom i koricom hljeba.

- Hranili su nas jednom desetinom 450 gramskog crnog hljeba, istovremeno mučili nas i dovodili do granice gdje se završava život i nastaje smrt. U roku od dva-tri mjeseca smo postali živi kosturi koji hodaju teturajući. U prosjeku smo izgubili 30 do 50 kilograma tjelesne mase-  naveo je Šuvajlo.

Šehovac je naglasio da je od bolesti, gladi i torture u "Silosu" umrlo osam srpskih logoraša, dok je 14 ubijeno ili su poginuli.

Umrli su Bogdana Vujević, Vaso Šarenac, Petko Krstić, Obren Kapetina, Milenko Milanović, Zdravko Samouković, Gojko Varagić i Svetozar Krstić, a na linijama ratnih razdvajanja u radnim vodovima i živim štitovima poginuli su Jadranko Glavaš, Radivoj Šavija, Anđelko Golub, Dragan Davidović, Branislav Njegovan, Ranko Vitor, Slaviša Kapetina, Ranko Varagić, Milan Krstić, Vojo Šuvajlo, Slobodan-Mišo Krstić, Goran Andrić, Milomir Petrić i Dane Čičić.

Šehovac je u razgovoru za Srnu podsjetio i na izjavu bivšeg logoraša Slavka Jovičića Slavuja da je registrovao i dokumentovao 126 oblika ponižavanja logoraša od čuvara i uprave logora.

- Ovih dana razgovarao sam, i snimio video-priloge, sa više logoraša iz državnog koncentracionog logora "Silos" iz Tarčina i svi su oni izjavili da su se u nekoliko godina jednom okupali, da su veliku i malu nuždu vršili u uglu ćelije u neke metalne kante, da je hrana bila slabija po kvalitetu i manja po količini od hrane za pse, da su spavali na drvenim paletama bez prostirke sa minimum pokrivača, a da su svi koji su imali sačuvan gram snage morali raditi u krugu logora ili na cijelom sarajevskom ratištu teške fizičke poslove - rekao je Šehovac.

Usljed narušenog zdravlja, hronične neuhranjenosti i zagušen gustim dimom koji je u njegovu logorsku ćeliju broj tri ušao kroz otvorena vrata iz hodnika, logoraš koncentracionog logora "Silos" Tarčin Petko Krstić umro je 14. decembra 1992. godine, a posljednje njegove riječi su mu bile: "Hljeba, hljeba!"

Udruženje srpskih žrtava građanskog rata u BiH 1992-1994. godine iz Sidneja je, povodom 25 godina od raspuštanja "Silosa", podsjetilo da je od preko 650 logoraša, 138 dočekalo Dejtonski mirovni sporazum i januar 1996. godine.

- Na Bogojavljenje su razmijenjena 94 logoraša koji su u zidinama "Silosa" odležali 330 godina zatočeništva a na dan Svetog Save, prije 25 godina je raspuštena grupa od 44 logoraša, uključujući dvije žene. Da, sve vrijeme rata sa nama su bile dvije žene - Bosa Aleksić i Radojka Pandurević. Njih nije bilo na razmjeni, a Amor Mašović, predsjednik komisije za razmjenu, je sakrio da javnost ne sazna za dvije žene. Dan ranije je razmijenio Radu Pandurević, a Bosu Aleksić nekoliko sati prije razmjene, i sakrio od TV kamera! Odležali smo 156,8 godina - navode Srbi iz Australije.

Oni su istakli da je ova "januarska grupa" bila kažnjena sa ukupno 487 godina zatočeništva.

- Računajući ostale zatvorenike logora "Silos" koji su razmijenjeni ranije, ukupno smo odležali oko 900 godina. Zatvorenik sa najdužim zatočeništvom je Dragiša Varagić koji je odležao 1.355 dana i slobodu ugledao na dan Svetog Save, porodične krsne slave - istakli su Srbi iz Australije u saopštenju.

Nepravda

Predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske Anđelko Nosović rekao je Srni da je Tarčin jedno od najvećih mjesta stradanja srpskog naroda, te da je u logoru "Silos" počinjen jedan od najvećih zločina nad Srbima.

On je podsjetio da je u "Silosu" bilo zatočeno više od 550 Srba od 11 do 85 godina, te da je 11 žena boravilo u logoru svo vrijeme njegovog postojanja.

Prema njegovim riječima, za tu "industriju smrti" su znali i ratni komandant takozvane Armije RBiH Alija Izetbegović i komandanti jedinica na čijem su području nalazio "Silos", ali da niko ništa nije preduzimao.

- Tu su ljudi umirali sa posljednjim riječima – "Dajte nam hljeba!". Ljudi su tu mučeni na sve moguće načine, izgladnjivani, ranjeni, išli na kopanje rovova i tranšea za potrebe muslimanskih jedinica - rekao je Nosović.

Nosović je ukazao i na sramnu presudu na deset godina zatvora komandantu Trećeg korpusa takozvane Armije RBiH Sakibu Mahmuljinu za zločine nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima na području Zavidovića i Vozuće 1995. godine iako je dokazano da je tu 52 srpske glave ritualno odsječene.

Srpski narod je, napomenuo je Nosović, za jedan vijek tri puta stradao na monstuozan način od istih dželata i pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, koja sada kažnjava samo jednu - srpsku stranu, dok su ostali abolirani.

 

Predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Milomir Savčić izjavio je Srni da je logor "Silos" u Tarčinu jedan od najpoznatijih logora u BiH u toku proteklog rata, u kojem je već početkom maja 1992. godine svo srpsko stanovništvo koje se nalazilo na tom području, bez ikakvog zakonskog osnova, proglašeno neprijateljima muslimana i nakon toga zatvoreno i mučeno.

- Ono što posebno boli je nepravda i činjenica da pripadnici i predstavnici bošnjačkog naroda, kada govore o događajima iz proteklog perioda, apsolutno zaboravljaju činjenicu da su na njihovoj teritoriji postojali mnogi logori, zaboravljaju i negiraju činjenicu da su Srbi protjerani sa vjekovnih ognjišta, a samo iz Sarajevo je protjerano gotovo 200.000 ljudi - rekao je Savčić.

On je podsjetio da je logor postojao i poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, te da su zatvori postojali i u drugim sarajevskim naseljima, kao što je Hrasnica, kada je počeo "lov na Srbe", bez obzira na pol i uzrast.

On kaže da je zabrinjavajuće što nema rezultata u sudskim postupcima tamo gdje postoje apsolutni dokazi - ne samo svjedoci, nego i materijalni dokazi, te ističe da bi za normalno pravosuđe bilo lako da u takvim situacijama utvrdi krivicu i izrekne kazne.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana