KOLUMNA: Stanovništvo i (ne)ljudi

Milan Blagojević
KOLUMNA: Stanovništvo i (ne)ljudi

Prije sedamnaest godina imao sam priliku da neko vrijeme budem u kontaktu sa dobojskim novinarom Slobodanom Puhalom i da od njega čujem aforizam koji glasi: “Jedna me stvar zbunjuje i čudi, sve je više stanovništva, a sve manje ljudi”.

Siguran sam da ovu misao neću zaboraviti dok sam živ, ne samo zbog njene istinitosti nego i zbog činjenice da je ona danas aktuelna više nego ikad. Ona mi je, naročito u dijelu koji ukazuje na sve manje ljudstva u stanovništvu, odmah pala na pamet kada sam prije neki dan pročitao naslov članka na portalu Srpska info, napisan od strane novinara Nikole Morače. Iz naslova tog članka naprosto izbija potreba da me se, potpuno neosnovano, ocrni i kao čovjeka i kao sudiju. Jer, u naslovu je, istrgnuto iz konteksta, napisano da sam ja kao sudija navodno samo rekao da “Savremene žene nemaju razumijevanja za šamar”. Iz toga bi neobaviješteni čitalac, koji nije sklon ili nema vremena da čita više od naslova, zaključio da u meni čuči mizoginija i spremnost da navodno diskriminišem žene, i to ni manje ni više već kao sudija.

Dosljedan ovakvom naslovu pomenutog članka, njegov autor dalje nastavlja da u okljaštrenoj formi, koja mu odgovara, iznosi samo određene dijelove mojih pitanja kao sudije člana vijeća sa suđenja u Okružnom sudu u Banjaluci od 19. januara 2021. godine, održanog u jednom krivičnom predmetu. Napisa, dakle, novinar da sam ja navodno “komentarisao kako savremene žene nemaju razumijevanja da se svađa između muškarca i žene može završiti šamarom”, zbog čega bih, da sam to kojim slučajem izjavio, s pravom trebao biti podvrgnut javnoj kritici i odgovornosti.

Ali, ja to nisam tako ni rekao niti pomislio takvo nešto, pa stoga nije profesionalno, a ni ljudski da mi autor pomenutog članka stavlja u usta prethodno citirane riječi koje sam citirao iz njegovog teksta. Umjesto toga, ja sam kroz pitanja koja sam kao sudija postavljao jednoj svjedokinji rekao nešto sasvim drugo, čiji sadržaj i smisao se može razumjeti tek kada se uzme u obzir ono što je ta svjedokinja najprije odgovorila na pitanja postupajuće javne tužiteljke, što autor predmetnog članka nije htio da napiše, a vama, poštovani čitaoci, ostavljam da sami zaključite zbog čega to taj autor nije htio da učini, uzimajući u obzir i ono što ću napisati u nastavku.

Saslušanje

Dakle, javna tužiteljka je tokom saslušanja pitala ovu svjedokinju da li ju je optuženi tukao dok su bili u braku. Na to pitanje svjedokinja je izjavila da joj je možda udario šamar-dva, te je odmah dodala da je i ona možda bila kriva zbog toga. Ništa od ovoga nema u tekstu predmetnog novinskog članka protiv mene, iako je važno, jer sam upravo zbog takvog odgovora, koji je, iskreno govoreći, bio iznenađujući za mene, rekao svjedokinji “S obzirom na to da savremene žene nemaju razumijevanje za šamar, neobično mi je da ste vi imali razumijevanje”. Time sam je na posredan način želio pitati, a i isprovocirati da pojasni to svoje razumijevanje za šamar,  te sam joj kao sudija postavio i pitanje čija suština se svodi na to da odgovori da li ju je optuženi tukao.

Ono što predstavlja zanimljivost je da ovom suđenju nije bio prisutan samo novinar autor pomenutog članka, već i novinar “Glasa Srpske”, te novinarka “Nezavisnih novina”. U člancima tih novinara objavljenim poslije suđenja nema ništa od insinuacija iz predmetnog članka novinara Nikole Morače. Umjesto toga, ti novinari su u svojim člancima napisali ono što gospodin Morača nije htio da napiše, a to je da je svjedokinja izjavila da joj je optuženi možda udario šamar ili dva i da je možda i ona bila kriva zbog toga, a novinar “Glasa Srpske” je u svom članku napisao i da sam nakon tog odgovora pitao svjedokinju da li ju je tukao bivši muž te joj, kako stoji u tom članku “Glasa Srpske”, rekao: “Savremene žene nemaju razumijevanja za šamar. Neobično mi je da ste vi imali razumijevanje”.

Kada se sve ovo pažljivo čita, očigledno je da ono što sam rekao na suđenju predstavlja samo moju konstataciju jedne opštepoznate činjenice da savremene žene nemaju razumijevanja za šamar, pa mi je zbog toga bilo neobično što ova inače mlađa žena ima razumijevanje za to što ju je muž ošamario. Očigledno je da time što sam rekao nisam iznio nikakav svoj vrijednosni sud, a naročito ne sud kojim bih osuđivao to što savremene žene nemaju (kao što i ne treba da imaju) razumijevanje za šamar. Nije to što sam rekao ni neslana šala, kako je novinar Morača naziva u svom tekstu protiv mene, pišući kako se “nada da je u pitanju neslana šala sudije”, iza koje nade je u stvari potreba da mi na posredan način imputira da ja onim što sam rekao nisam iznio konstataciju, već vrijednosni sud kojim sam navodno osudio savremene žene što nemaju razumijevanja za šamar.

Vjerovatno će se mnogi od vas zapitati zbog čega ovaj moj tekst. Napisao sam ga najprije kao prirodnu ljudsku reakciju na neosnovane kvalifikacije i insinuacije gospodina Morače protiv mene. Na tu reakciju svaki čovjek, pa i sudija, ima pravo, jer se branim od neosnovanih optužbi i napada. Čineći to, ja nikome zlo ne želim ili činim, niti dovodim na bilo koji način pravo novinara da istinito izvještavaju sa suđenja.

Autocenzura

Ali, napisao sam ovaj tekst i da bih ukazao na još jednu pogubnu pojavu kod nas. Da bi se ona razumjela, moramo zamisliti jednu ne samo hipotetičku, već i sasvim realnu mogućnost. Zamislimo, naime, da je sudija i u svojoj presudi, ocjenjujući iskaz neke svjedokinje, napisao ono što sam ja rekao na suđenju 19. januara 2021. godine, to jest da “S obzirom da savremene žene nemaju razumijevanje za šamar, neobično je da konkretna svjedokinja ima razumijevanje za to što ju ošamario njen bivši muž dok su bili u braku”. Zaista treba imati izopačen um i obraz debeo kao đon pa insinuirati sudiji koji ovo napiše u presudi da je time ispoljio mizoginiju ili vrijednosni sud u vidu navodne osude savremenih žena što nemaju razumijevanja za šamar. Ne samo što su takve insinuacije neljudske, već predstavljaju i vid cenzurisanja sudija od strane novinara. Time se na velika vrata utjeruje strah u kosti sudijama koji će se, kada čuju za slučaj poput ovog o kojem ovdje pišem, još više autocenzurisati.

Kažem ovo s razlogom, jer sam u proteklih skoro devet godina kontinuiranim neposrednim zapažanjem kao sudija na brojnim krivičnim suđenjima ustanovio nešto što niko ne iznosi, iako je činjenica, a to je da su krivična suđenja, kada je riječ o sudijama, suštinski gledano ništa drugo do puka teatralnost. Naime, u masi tih slučajeva zapazio sam da sudije uglavnom ne postavljaju suštinska pitanja od značaja za pravilno presuđivanje predmeta. To sam uočio ne samo u krivičnim predmetima nego i u sudskim postupcima druge prirode, poput parničnog postupka, u kojima je plafon od pitanja ako sudija pita svjedoka ili vještaka da li potražuje naknadu za dolazak u sud i u kojem iznosu. I onda se čudimo zašto nam je pravosuđe ovakvo kakvo jeste. Kad se tako odnose prema suštinskim pitanjima sudskih predmeta, ne treba da čudi što sudije na suđenju neće da iznesu svoja zapažanja, a ne vrijednosne sudove, o neobičnosti u kazivanju svjedoka kojeg saslušavaju, pa tako i o neobičnosti da žena ima razumijevanje za šamar. Ako je zabranjeno da sudija ukaže samo na to, kako bi time posredno na određeni način isprovocirao svjedokinju da dodatno pojasni to svoje razumijevanje, te da sudija zbog toga bude targetiran od novinara ili bilo koga drugog i da disciplinski tužilac zbog toga pokreće istragu protiv sudije, kao što je pokrenuo protiv mene kako su prenijeli brojni domaći mediji, onda je završeno sa istinskim sudovanjem i sa istinskom slobodom iznošenja misli od strane sudije kojom sudija, kao i u ovom konkretnom slučaju, nikoga ne vrijeđa niti ugrožava ili povređuje bilo čija prava.

Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana