KOLUMNA: Ponavljanje istorije

Dobrano smo zaboravili neke događaje u BiH iz oktobra 1991. godine. Prema Ustavu tadašnje BiH Srbi su, kao i Muslimani i Hrvati, bili konstitutivan narod, jer je članom 1. tog ustava BiH bila definisana kao država svojih naroda - Srba, Muslimana i Hrvata. To je u ustavnopravnom pogledu značilo da nijedna odluka od nacionalne i državne važnosti u Skupštini tadašnje BiH, a ni na referendumu, nije mogla biti donesena preglasavanjem bilo kog naroda. Međutim, ono što se dogodilo 11. i 15. oktobra 1991. godine pokazalo je kako se gazi ova ustavna vrijednost. Najprije je 11. oktobra 1991. tadašnja Skupština BiH većinom muslimansko-hrvatskih glasova, bez prisustva srpskih predstavnika, usvojila protivustavan dokument pod nazivom “Memorandum - Pismo namjera”, kojim su bili postavljeni temelji separatističke politike BiH, odnosno njene secesije iz SFRJ. Suprotno Ustavu SFRJ, tim memorandumom je odlučeno da “predstavnici BiH neće prisustvovati sjednicama Skupštine i Predsjedništva SFRJ” ako ne budu ispunjeni uslovi postavljeni u Memorandumu. Samo četiri dana kasnije, Skupština BiH je opet na neustavan način, bez srpskih predstavnika, usvojila Platformu o položaju BiH i budućem ustrojstvu jugoslovenske zajednice. Po svojoj sadržini taj dokument je bio samo nastavak politike secesije BiH od SFRJ, suprotan Ustavu SFRJ i volji cijelog srpskog naroda kao konstitutivnog naroda.

Referendum

Kad su postavljeni takvi protivustavni temelji, odatle je bio samo korak do organizovanja neustavnog referenduma o nezavisnosti BiH u februaru 1992. godine. Suština neustavnosti tog referenduma je u činjenici da je na njemu o tom najvažnijem pitanju omogućeno da se izjasne samo pojedinci, a ne i svaki od konstitutivnih naroda. Stoga na njemu nije niti je mogao učestvovati srpski narod, pa je, suštinski posmatrano, glasala samo muslimansko-hrvatska referendumska koalicija. I na kraju, takav referendum se zatim htio nametnuti srpskom narodu, najprije nastojanjem da bude prikazan kao navodno ustavan i demokratski, ali i spremnošću da njegov rezultat bude nametnut i puškom protiv srpskog konstitutivnog naroda. Tako je, dakle, nametnuta današnja BiH, uz neizostavnu pomoć sila Zapada. One i danas, prema važećem Lisabonskom ugovoru, potpisanom 2007. godine (član 42. stav 7. Sporazuma o Evropskoj uniji, koji je sastavni dio Lisabonskog ugovora), imaju obavezu da, pod određenim uslovima, pomažu jedna drugoj u oblasti odbrane, pri čemu angažovanje i saradnja svake od njih u oblasti odbrane mora biti u skladu sa angažovanjem utvrđenim u okviru NATO-a. Drugim riječima, evo nam NATO-a i u EU.

To su jednostavnim jezikom kazane istorijske činjenice. Na njih tako podsjeća onemogućavanje već godinu dana da bude formiran Savjet ministara BiH, u skladu sa demokratskom izbornom voljom iskazanom na prošlogodišnjim izborima u BiH. I da tragedija bude veća, oni koji to uporno čine pozivaju se na vladavinu prava, baš kao što su prije četvrt vijeka govorili kako je i onaj neustavni referendum iz februara 1992. godine navodno ustavan. Međutim, kako tada, tako i danas, stvarnost je sasvim drugačija.

Savjet ministara BiH ne može da bude formiran, jer dva člana Predsjedništva BiH, suprotno Ustavu BiH i zakonima, onom trećem srpskom članu te institucije uslovljavaju tu proceduru usvajanjem tzv. Godišnjeg nacionalnog programa (ANP). To je jedan od presudnih koraka koji bi, suprotno važećoj Rezoluciji Narodne skupštine Republike Srpske, doveo do članstva BiH u NATO-u. Takvo ponašanje dva člana Predsjedništva BiH nije ustavno ne samo zato što ANP nije usvojila Komisija za NATO niti Savjet ministara, pa je kao fantomski akt dospio u Predsjedništvo BiH, već je riječ o neustavnom ponašanju i zbog sljedećih čisto pravnih razloga. Ustav BiH nijednom svojom odredbom ne daje za pravo bilo kom članu Predsjedništva BiH da u proceduri predlaganja kandidata za predsjedavajućeg Savjeta ministara postavlja uslove, poput usvajanja navedenog ANP-a. Takva ustavna zabrana je razumljiva, jer bi u njenom odsustvu bilo omogućeno blokiranje konstituisanja savezne vlasti u svim njenim institucijama. Kao što ova ustavna zabrana via iustitie sprečava blokadu u formiranju vlasti poslije održanih izbora, ona, takođe via iustitie, govori i o tome da zakon ili Strategija spoljne politike BiH koju usvoji vlast za vrijeme jednog izbornog mandata, ne znači da novi nosioci vlasti izabrani nakon održanih izbora moraju slijepo slijediti sve što je rečeno u tim aktima. Kad bi kojim slučajem bilo tako, izbori bi bili nepotrebni, pošto novoizabrana vlast ne bi mogla da mijenja bilo šta od onoga što joj je ostavila stara vlast.

Nesavršeni zakon

Ako se to ima u vidu, onda ni preostali “razlog”, to jest pozivanje na važeći Zakon o odbrani BiH kao navodni osnov za usvajanje ANP-a, nije pravno valjano. Činjenica je da u članu 84. tog zakona piše da će Parlamentarna skupština, Savjet ministara i Predsjedništvo BiH sprovesti potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo NATO-a. Ali, oni koji su ovo napisali, a još više oni koji to sada koriste da bi blokirali formiranje Savjeta ministara BiH, zaboravljaju nešto što bi trebalo da bude naučeno na prvoj godini osnovnog studija prava. Pisanje kao u članu 84. Zakona o odbrani je udžbenički primjer stvaranja odredbe koja nema pravnu sankciju, jer nigdje nije propisana bilo kakva sankcija (ni pravna ni politička) za nepostupanje prema navedenom pisaniju. A i nije mogla biti propisana iz jednog prostog razloga. Naime, nigdje u članu 84. navedenog zakona nije propisano da se BiH pravno obavezuje da će postati članica NATO-a, već je samo izražena svojevrsna deklaracija da će se sprovoditi aktivnosti za prijem u to članstvo. Nije se BiH tim, a ni bilo kojim drugim zakonom, ni smjela obavezati da će postati član NATO-a, jer se radi o pitanju koje se u savremenim državama treba urediti njenim Ustavom. A u Ustavu BiH o tome nema nijedne odredbe, pa bi se o članstvu BiH u NATO-u moglo govoriti tek ako bi takve odredbe bile propisane u Ustavu BiH. A zna se kako se taj Ustav može mijenjati i ko može da odlučuje o tome, uz punu zaštitu ne samo nacionalnog nego i entitetskog interesa u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Stoga član 84. Zakona o odbrani predstavlja tvorevinu koja se u pravnoj nauci naziva nesavršenim zakonom (leges imperfectae). Za njih se, kako ističe dr Nikola Visković, može reći “da zaista i nisu pravne norme - već političke deklaracije koje se nalaze u normativno-pravnim aktima”.

Književnici bi za ovakve zakone u slobodnijoj konverzaciji rekli, kao onomad Ivo Andrić, da je “U knjigama oduvek bilo, pa ima i danas, dosta neistina, poluistina i, ponajviše, praznina; to jest, takvih mesta koja nisu ni istine ni poluistine nego šuplje i sujetno pričanje koje ne kazuje ništa, ali zbunjuje čitaoca i kao korov potiskuje ono što nešto znači i vredi u tom tekstu. Jer, kad nemamo šta da kažemo, a ipak govorimo i pišemo, činimo to uvek, posredno ili neposredno, na račun istine”.

Eto, to je aktuelno ustavnopravno stanje u BiH kada je riječ o fantomskom ANP-u te nama i NATO-u. Kako vidimo, nigdje kod nas nije propisano, ni u Ustavu BiH niti u zakonima, da se BiH bilo kome pravno obavezala da će postati član NATO-a, usljed čega BiH nema ni obavezu da usvaja ANP ili bilo kakve druge konstrukcije osmišljene na Zapadu. Pošto se BiH nikome na to nije pravno obavezala, nijednim domaćim propisom nije propisana niti je mogla biti propisana sankcija za kršenje obaveze koje nema. Stoga je neodgovorno prije svega prema BiH, da se formiranje Savjeta ministara uslovljava ispunjenjem nepostojeće obaveze.

Sve to govori kako nam se istorija ponavlja, odnosno kako i danas najprije jedna grupa pojedinaca želi protivpravno nametnuti svoju volju drugoj grupi, što se kad-tad izrodi i u sukob kolektiviteta. Kao onomad poslije neustavnog Memoranduma, Platforme i referenduma s početka ovog teksta.

 Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.