KOLUMNA: Politički patuljci

Visoki predstavnik postoji na osnovu Aneksa 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma - kao pomoć, koordinator, posrednik, medijator. To je ono što je zapisano. Suprotno jasnom i preciznom pravnom određenju Aneksa 10, vremenom je od visokog predstavnika, a pogotovo od njegove kancelarije OHR-a, stvorena monstruozna konstrukcija za onemogućavanje svakog unutrašnjeg dogovora o opstanku BiH, a potom i za uništenje svake prilike. Nakon zvaničnih razgovora u Banjaluci, Incko je u opuštenoj atmosferi pričao šta je prethodilo njegovom dolasku u BiH, nakon što je nominovan da zamijeni Miroslava Lajčaka, koji je (ne)očekivano podnio ostavku na mjesto visokog predstavnika. Bilo mi je zanimljivo gledati Inckovu žovijalnost u predstavljanju razgovora u Stejt departmentu i imitiranja Ričarda Holbruka, potom u Moskvi sa zamjenikom ministra inostranih poslova, kao i da ga je austrijski ministar spoljnih poslova pitao što mu je trebalo da prihvati to mjesto na kraju diplomatske karijere. Poslije drugog sastanka kome sam prisustvovao zamolio sam Milorada Dodika da me ubuduće ne poziva na razgovore sa Inckom.

Od svih visokih predstavnika, a bilo ih je šest (Karl Bilt, Karlos Vestendorp, Volfgang Petrič, Kristijan Švarc Šiling, Miroslav Lajčak) koji su svi zajedno na toj dužnosti bili ukupno 13 godina, zadnji i bukvalno zadnji, Valentin Incko ove godine puni 11 godina na, za njega najboljoj, funkciji na svijetu. Odavno je pod znakom pitanja šta će uopšte visoki predstavnik u BiH? Vidi se da je to najvažnije Incku, zbog ličnog bankovnog računa, a potom i političkom Sarajevu. Pametni Incko dozira svoje aktivnosti tek toliko da se ne zaboravi da postoji i da uredno prima neoporezovanu zaradu od pedesetak hiljada maraka mjesečno. Pojavi se na prijemima, isključivo u federalnoj režiji, kaže koju o Srebrenici, “neustavnom 9. januaru”, ogrne se fudbalskim šalom, bivajući dijelom bošnjačkog multi-kulti folklora.

Dva puta godišnje Incko podnosi izvještaj Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija i to je jedina dužnost iz Aneksa 10. koju dosljedno ispunjava, samo u pogledu forme, a sadržina toga nema veze sa stvarnošću “na terenu” u BiH. Imajući u vidu količinu laži koja se valja svjetskim medijima kao rezultat propagandnog stereotipa nastalog tokom građanskog rata u BiH, Vlada Republike Srpske je počela 2009. godine dostavljati svoje izvještaje Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija o situaciji u BiH. Uz saradnju stranih konsultanata, ovi izvještaji su doprinijeli da ne postoji samo bošnjačko viđenje kome prilježno služi OHR, za koga su visoki predstavnici odavno postali lutke na koncu. Nakon odlaska Pedija Ešdauna, kolonijalnog diktatora, OHR je preuzeo ulogu očuvanja svojih pozicija i opstanka na dobro plaćenim neradnim mjestima. Korist ima jezgro u OHR-u potpomognuto bošnjačkim osobljem, uz nadu da će tu ostati do kraja vijeka i svijeta.

Incko dijeli lekcije. Tako u “Nezavisnim novinama” od 27. januara Incko kaže: “Međunarodna zajednica ne može i ne smije raditi posao bh. političara. To ne znači da nismo spremni da čuvamo postignuća i reforme ostvarene u postdejtonskoj fazi i spriječimo moguće vraćanje unatrag.” U dvije rečenice iskočila je istina i glupost. Istina - da međunarodna zajednica preko visokih predstavnika i stranaca u Ustavnom sudu BiH nije ni mogla ni smjela kršiti dejtonski Ustav BiH i nametati zakone i proširivati usko i striktno određenu nadležnost nivoa BiH. Glupost - da će ono što se nije smjelo ni moglo činiti, čuvati i sprečavati da se ukine kao nepravno i neustavno. Tako je Incko još jednom sebi skočio u usta i stomak, ali njemu je važno da je “poso dobar a para laka”.

Incko je odavno top-lista nadrealista. Bošnjačko Sarajevo ga optužuje da je lažni visoki predstavnik, jer ne radi ono što su prije njega radili kriminalci Pedi Ešdaun i Volfgang Petrič, kršeći međunarodni Dejtonski sporazum i pravo. Incka sarajevska čaršija svaki čas tjera “da radi svoj posao” - da nameće zakone, smjenjuje, ukida, prijeti, ucjenjuje. On od svega pristaje da bude zabrinut i da upozorava. Uživio se u razne lažne uloge, pa u posljednje vrijeme tvrdi da je Tito. To ne čudi, jer sam prije deset godina uz molbu da ne prisustvujem sastancima sa njim, kao obrazloženje naveo da je on podlac i lažov. Sitni. A zapravo, Incko i sarajevski politički krug su patuljci iz zaboravljene zemlje kakvom su je pravili stranci evo tome već 25 godina. Čekaju voz što doći neće u stanicu koja se zove međunarodni intervencionizam. Ta stanica odavno je rastočena odlučnim stavom Republike Srpske da prihvata dejtonsku BiH, ali se ne miri sa onom koju su nasilno stvorili OHR i bošnjačka politika.

BiH se nepovratno raspada u agoniji tuđih dobrih namjera. Političko Sarajevo uporno i agresivno kreira i asistira u raspadu, pokušavajući da u svoj film uvede i NATO. Za razliku od više puta potvrđenih stavova Narodne skupštine Republike Srpske o vojnoj neutralnosti, svoje članstvo u NATO-u svaki dan potvrđuju SDS i PDP, koji se nikako ne mogu oporaviti od gubitka vlasti i vlastitog rastakanja. Zasad su uz SDS i PDP, u NATO “unišli” Komšić i Džaferović. Bakir Izetbegović veli da BiH neće u NATO ako to ne želi Republika Srpska. Čekaće Bakir da se vrati njegov Mladen Ivanić i ono što ostane od SDS-a.

Sve NATO strukture ponavljaju da poštuju različite stavove entiteta o članstvu i da će se o tome razgovarati u budućnosti. Tako i Džejms Meki, jedan od visokih NATO funkcionera, u intervjuu beogradskom “Danasu” 25. januara 2020. jasno kaže: “Od BiH smo dobili Program reformi koji ćemo koristiti kao osnov za našu saradnju sa tom zemljom. Od BiH zavisi koji će put izabrati u budućnosti. Njihov izbor je da li žele da se učlane u NATO ili ne.”

A BiH se nije učlanila, jer bez Republike Srpske i referenduma njenih građana nema članstva u NATO-u. Vojna neutralnost i demilitarizacija su u interesu opstanka BiH. Možda će i patuljci jednom shvatiti da se BiH ne može sačuvati nametanjem samo jednog viđenja rata i samo jednog nacionalnog interesa. Kaže pjesma - od nameta nema selameta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.