KOLUMNA: Pismo mom ocu Vukašinu

Niko suštinu te politike nije shvatio bolje od mene, i kao čovjek i kao sudija, pa me jako bole silna pretvaranja o navodnoj međusobnoj ljubavi. Da vam je samo vidjeti to foliranje na brojnim pravosudnim skupovima sujete i laži, o ovoj i drugim pravosudnim temama, na kojima bi svi ko fol da ovo riješe, a iza leđa sve se čini da se ništa ne učini. Jer, u suprotnom (pro)pašće sarajevski politički narativ o Srbima, na jednoj i istinskim muslimansko-bošnjačkim zločinima na drugoj strani.

Propala bi tako laž, odnosno bila bi razotkrivena istina na koju ovih dana ukaza Đorđe Radanović, i hvala mu za to, napisavši da je muslimanski general Sefer Halilović, priznajući svu ilegalnost vojnog organizovanja i naoružavanja tadašnje muslimanske “Patriotske lige”, “Zelenih beretki” i inih drugih paravojnih i terorističkih organizacija, priznao i ovo: “Mi smo u rekordno kratkom roku u oktobru i novembru 1991. godine gotovo završili posao organizacije regionalnog štaba, formiranje jedinica, započeli sa obukom diverzantskih i protiv-diverzantskih jedinica. Do kraja 1991. godine rađa se ilegalna jaka muslimanska vojna formacija”.

Po mjeri Alije

I sve to navodno nije priprema agresije na srpski narod, koji je upravo od strane ovih ilegalnih muslimanskih vojnih formacija trebalo da bude pobijen i protjeran odavde ako ne prihvata BiH po mjeri Alije Izetbegovića. To je, dakle, očigledna zločinačka politika koja se aktivno spremala i nije prezala od bilo kakvih zločina. Ne poštuju oni ni tadašnji Savjet BiH za rješavanje međunacionalnih problema, u ljudskom duhu i duhu tolerancije, iako je taj savjet bio ustavna kategorija i obavezna ustavna institucija.

Ne, ovakvima o kojima maločas govorih, ništa nije sveto, a najmanje ljudski život. O tome polako, ali sigurno na površinu izbijaju i ove istine. Nedavno je ni manje ni više do britanska obavještajna služba sa određenih dokumenata skinula oznaku povjerljivosti, donoseći jedan sasvim drugačiji pogled na dešavanja u Srebrenici, rušeći mitove o tom gradiću, a time i neistine sadržane o Srebrenici u presudama Tribunala u Hagu u kojima, ali baš ni u jednoj, nema forenzički utvrđenog imena i prezimena Bošnjaka niti ima forenzičkih dokaza o uzroku smrti broja od više od 8.000 koliko nam se želi nametnuti da je tamo navodno pobijeno. Ili, vjerovali ili ne, bivši obavještajni oficir Vojske Jugoslavije Jovan Milanović svojim svjedočenjem baca sasvim novo svjetlo na Masakr na pijaci Markale, otkrivajući da je ta akcija pripremana u mjestu Aleksandrija kod Vašingtona. Tu je bio napravljen model pijace Markale na kom se uvježbavalo kako izvesti tu akciju, a onda za svoj terorizam okriviti Srbe. Sve je to tako uvjerljivo i snažno opisao i objasnio “Glas Srpske” u broju od 17. aprila 2021. godine na čemu sam mu neizmjerno zahvalan kao čovjek.

Zato, kada sve ovo rekoh time samo izražavam prezir prema bošnjačkim političkim i vojnim zločincima i teroristima koji su pokazali svu svoju spremnost za izvršenje najtežih krivičnih djela. One druge, moje dobre Muslimane i Bošnjake, ja iskreno volim i poštujem i mnogo ih je koji to veoma dobro znaju.

A u vezi sa zločincima imam ličnu i porodičnu tragediju od 14. novembra 1993. godine. Sve se dogodilo oko 22 sata te noći kada je na pravdi boga, kao civil u svom sopstvenom stanu u Gračanici, u tadašnjoj ulici Todora Panića 49, ubijen moj otac Vukašin Blagojević. Bio je duša od čovjeka, nikome ništa nažao nije učinio, i to sve znaju brojne čestite Gračanlije, koje su mi to više puta priznale. Hvala vam dragi i čestiti ljudi.

Međutim, od tog novembra 1993. do danas ništa, ali baš ništa ni policija u Gračanici, ni cijeli MUP Tuzlanskog kantona ne uradiše da se otkriju učinioci. A oni su u vojničkim maskirnim uniformama najprije provalili u očev stan, te pred očima moje majke Mirjane i sestre Milene ispalili iz puške nekoliko metaka u međunožje mog golorukog oca obučenog u pidžamu. Potom su ga, dok je jaukao od bolova, izvukli kao vreću, u haustor ispred stana. Majka i sestra ne smijući ni da pisnu, samo su čule očevo jaukanje od teških bolova, a onda 15-20 sekundi poslije toga čule su jaku eksploziju. I sve se utišalo. Struja koja je nestala pola sata prije ubistva, (bez sumnje je uređeno da tako bude), došla je 30 minuta poslije ubistva. Tijelo moga oca Vukašina bilo je raskomadano od eksplozije i tako u komadima odvezeno u srpsko pravoslavno groblje u Gračanici.

Nažalost, od tada policija i tužilaštvo nikada nisu ništa učinili. Usljed toga su pomrli svjedoci koji su naišli licem mjesta nakon eksplozije, ali se čekala njihova smrt, jer mrtva usta ništa ne govore. A službene zabilješke i policijski zapisnici su namjerno traljavo napisani, da se prosto vidi da se išlo za formom, a nikako za suštinom. Kud ćete boljeg dokaza za to do da krimininalistički inspektor koji je u to vrijeme vodio taj slučaj kaže, vjerovali ili ne, da se on ničega ne sjeća, kao ni šef Policijske uprave Gračanica koji ga je imenovao na to mjesto.

Tek prije dva dana

U dva navrata morao sam ići u Tuzlu i moliti kantonalnu tužiteljicu da radi svoj posao. Prvi put je to bilo 2004. godine. Ništa mi nije obećala, čak mi nije dozvolila ni da dobijem fotografije komada tijela mog oca Vukašina, napravljenih tokom uviđaja 1993. godine. Drugi put sam kod iste tužiteljice otišao 2017. godine, kada me počela upoznavati sa sobom, zaboravivši da smo se upoznali već 2004. godine. Nakon toga ona me nije saslušavala, iako je tužilac, već me saslušavalo dvoje policijskih inspektora. A tužiteljica je sve vrijeme izlazila, bila odsutna, a onda se vraćala. Tokom jednog od tih njenih odsustava, pitao sam ono dvoje policijskih inspektora da li znaju ko mi je ubio oca? Dobio sam odgovor: “Ne znamo, mi smo ovim predmetom zaduženi tek prije dva dana”. Dakle, ja sam bio u istom tužilaštvu kod iste tužiteljice 2004. godine i od te 2004. do 2017. nije ništa urađeno. Bukvalno ništa, uz napomenu da i kad sam 2004. godine bio u Tužilaštvu u Tuzli vidio sam da ni od 1993. godine do tada nije ništa učinjeno na rasvjetljavanju ovog teškog zločina.

Stoga su umjesto svjetlosti pravde, samo usahle svjetiljke čestitih i dobrih Gračanlija koje su imale informacije i mogle mnogo toga reći o svemu ovome. No, upravo ona zla politika ćutanja s početka ovog teksta im to nije dozvolila niti dozvoljava, kao što mora da se ćuti i o stvarnom muslimanskom pripremanju za rat i izvođenju tog rata ovdje u BiH protiv Srba. Vjerujem da sam ovim tekstom objasnio barem dio tog monstrumstva. A tebe, voljeni moj oče Vukašine, molim da mi ne zamjeriš što ne mogu da učinim više od ovoga.

Piše: Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.