KOLUMNA: Mesićev bijeg od nebitnosti

Potrebno je biti maštovit pa zamisliti da usred nacionalne političke i ideološke krize koja se događa u Americi, suočavajući se sa brojnim i često nasilnim neredima, pandemijom, ekonomskim igrarijama sa Kinom i uvijek nategnutim odnosima sa Rusijom, u toku tranzicionog perioda između dva predsjednika neko od saradnika žustro prekine sastanak i pred Bajdena stavi pismo očigledno zabrinutog gospodina Mesića.

Međutim, naravno da to nije poenta. Jasno je da su očekivanja takva da će promjenom na čelu Amerike značajniji prostor dobiti onaj dio američkog establišmenta koji zagovara agresivnije metode u svojim spoljnopolitičkim intervencijama i strategijama. Zna to vrlo dobro i osjeća i sarajevska javnost, koja je ne samo svesrdno javno podržavala Bajdena nego su i aktivno lobirali u njegovu korist kod svoje emigracije. U tu svrhu su, nakon izbora, alarmirani i upitani za mišljenje svi saveznici i telali ideje unitarističke BiH kako bi se u javnosti stvorila atmosfera neminovnosti promjene ustava i uređenja BiH. Sa druge strane, takva atmosfera trebalo bi da otvori prostor i napravi medijsku pripremu za strukture koje sam spomenuo ranije da iskoriste povoljne prilike u Vašingtonu kako bi dublje penetrirali u unutrašnja pitanja BiH i prestrojili državu onako kako to odgovara bošnjačkoj političkoj eliti, a koja će zauzvrat ponuditi bezgraničnu lojalnost i protočnost volje američkih interesa kroz svoje institucije. To nije nikakav novi recept, nije ništa što već ranije nismo vidjeli, pokušaj države zvane Kosovo* doslovno funkcioniše po tom principu.

Goli interesi

Naivno je i djetinjasto očekivati bilo kakvu principijelnost kada je međunacionalna i međunarodna politika u pitanju, tu nema Boga nema ni pravde, postoje samo goli interesi i sila koja stoji iza njih. Velike imperije, odnosno njihove spoljne strategije nikada ne zavise u značajnoj mjeri od unutrašnjih prilika tokom svog istorijskog trajanja. Uglavnom su razlike u finesama. Ali kada govorimo o sistemu velikih brojeva, za nas na periferiji svjetske politike i te finese mogu biti od presudnog značaja. Niko ne može poreći da je za vrijeme Donalda Trampa bilo mnogo više prostora za unutrašnji dijalog na zapadnom Balkanu. Crna Gora je konkretan primjer.

Što se tiče proatlantskih grupacija na Balkanu smjena vlasti u Vašingtonu dolazi u veoma važnom trenutku, budući da su događaji u Crnoj Gori prošlog ljeta uzburkali duhove u cijeloj regiji. Poraz Mila Đukanovića, ako je suditi po reakcijama u medijima, zabolio je Sarajevo i atlantiste u Srbiji više nego njega samog. Dritan Abazović, koji u Crnoj Gori priča i zastupa skoro pa isto ono što načelno govore i liberali u Srbiji, preko noći je postao najgori mogući četnik i protagonista ideje Velike Srbije. Razlika između njih i Dritana je u tome što Dritan izgleda zaista misli ono što govori, pa tako i radi (da li je to što misli i radi pogrešno ili ne - to je već druga tema), dok se srpski liberali svode na “fondašenje” i borbu za grantove, izmišljajući probleme i tamo gdje ih nema, prilagođavajući ih onome što donator želi da čuje.

U Sarajevu takođe znaju da je od presudnog značaja da se održi i pojača priča o Republici Srpskoj i Srbima u BiH kao bastionu “malignog ruskog uticaja” na Balkanu, što je apsurdno samo po sebi, budući da Rusija nije imala nikakve intervencije niti spoljnopolitičke zahtjeve od BiH. Sve što je Republika Srpska radila u prethodnom periodu rezultat je isključivo volje njenih građana i opšteg interesa Srba u BiH. Rusi su narod sa kojim postoje sentimentalne i kulturološke veze, i da se ne lažemo, naravno da postoje i političke, ali one se ni po čemu ne mogu odrediti kao “maligne”. Crtajući metu na čelu Republike Srpske lakše će pridobiti američke intervencioniste da posegnu za silom i insistiraju na promjeni unutrašnjeg uređenja BiH - a sve pod plaštom promjena i nefunkcionalnosti države. Zbog toga se i digao čitav orkestar da se odsvira balada o nefunkcionalnoj državi i jednostavnom rješenju za njen ubrzan razvoj - strpati sve u jedan lonac. Nažalost, recept oproban, loš i nesvariv. Ko ne vjeruje, neka pita Benjamina Kalaja.

Crvena linija

Međutim, da ne bi prognoze izgledale ovako crno kao da ništa ne zavisi od nas, mora se istaći i da u svemu tome “ima i naša stavka”, dakle o sudbini BiH pitamo se i mi kao jedan od dva ravnopravna entiteta. Od suštinske važnosti je da se postigne maksimalna koherentnost na našoj političkoj sceni kada je riječ o stvarima koje se tiču očuvanja autonomije i nadležnosti. Zrelost ili nezrelost političke kulture može se vidjeti, između ostalog, i u tome da li znamo zadržati unutrašnje razlike i rivalitete a pri tom ostati jedinstveni u nastupu prema drugima. Moguće je zadržati i razlike i dostojanstvo, uprkos tome što ima pojedinaca koji to ne mogu razumjeti. Veoma bitnu ulogu u tom procesu igraju i mediji, odnosno svi ljudi koji na ovaj ili onaj način utiču na kreiranje javnog mnjenja, kroz stvaranje okvira u kojem se neće svaka saradnja tumačiti kao slabost.

Otkud sad u svemu tome Stjepan Mesić? Zašto je za bilo koga danas relevantno šta on ima da kaže, a kamoli zašto piše predsjedniku SAD? Od ideje da se prekopava Jasenovac i revidira istorija do ideje o nasilnom stvaranju građanske BiH tanka je linija. Upravo po toj liniji pleše i Stjepan Mesić, kao Aska pred vukom, bježeći od pakla nebitnosti. Mesić ima svoju ulogu da ono malo prepoznatljivosti što mu je ostalo stavi u službu jedne velike strategije (za koju ne možemo reći da je sama po sebi planirana, ali se podrazumijeva za sve aktere u sarajevskoj javnosti) i tu se njegov posao završava. Znamo da se političari teško odvikavaju od pažnje. Politička smrt i odsustvo iz javnosti je za njih nerijetko isto što i fizička smrt. Nije nemoguće i da mu se omakne i neki savjetnički angažman, motivi su šaroliki.

Ali evo sve i da se napravimo ludi pa uzmemo kao činjenicu da gospodina Mesića brine jedino mir u svijetu i poštovanje građanskih prava u BiH, ostaje nejasno zašto svoje humanističke ideale čuva samo za BiH, zašto bi građani Belgije ili Švajcarske bili uskraćeni za njegove ideje o uređenju države? Zašto da se dijele kad je bolje da sve bude centralizovano? Ne bi bilo loše da je u pismo Bajdenu umetnuo i misao o ukidanju saveznih država u samoj Americi. Zašto da plaćaju toliku administraciju i podgrijavaju podjele među građanima, kad mogu svi živjeti u jednoj federalnoj jedinici - Ujedinjenoj državi Amerika? Volio bih da vidim gospodina Mesića kako će se ušetati u dvorište nekog rančera u Teksasu i uvjeravati ga kako da uredi svoju državu i podredi sve birokratama u Vašingtonu. Biće srećan ako ga noge posluže više od pameti pa da utekne zrnevlju iz sačmarice.

Profesor Robert Hejden je u tekstu koji je nedavno objavio u američkom časopisu Nacionalni interes, između ostalog, napisao i jednu dobru rečenicu - BiH nije ovakva kakva jeste zahvaljujući Dejtonu, nego je Dejton ovakav zbog prirode društva BiH. To je ključna teza koju naše komšije po svaku cijenu žele izvrnuti naopačke, pa tako i gospodin Mesić.

Poenta je dakle u tome što se federalizam i konfederalizam, kao jedni od stubova konsocijativne demokratije, samo u slučaju BiH predstavljaju kao crno zlo i kočnica za razvoj, dok to sasvim dobro funkcioniše u svim drugim zemljama koje imaju slične probleme i dijagnozu kao mi ovdje. Jedni to rade iz neznanja, drugi po inerciji, a treći svjesno, ali za sve njih odgovor sa naše strane uvijek mora biti isti. Dejton je crvena linija, a iza toga ne može. Na to imamo pravo, a ako sila progovori, onda nam pravo i ne pomaže mnogo. Međutim, to je za nas već odavno poznat teren.

(Autor je diplomirani politikolog)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.