KOLUMNA: Duga istorija autodestrukcije

Milan Blagojević
KOLUMNA: Duga istorija autodestrukcije

Gledam i slušam žučnu polemiku srpskih političkih stranaka, koja se ovih dana odvija u Republici Srpskoj na temu njenog (ne)ulaska u NATO. Jedni kažu da tzv. Programom reformi nismo ušli u taj savez, dok njihovi oponenti tvrde suprotno. Ali, ta polemika ne odvija se samo u skupštinskim klupama, već i u našoj javnosti koja je i po tom pitanju duboko polarizovana, pri čemu svaka od strana za sebe tvrdi da svojim stavovima više brine o Republici Srpskoj od one druge strane.

Dakle, puna su nam usta Republike Srpske i, reklo bi se, brige za nju, ali nas stvarnost snažno demantuje. Evo samo dva primjera, u moru već poznatih, koji to potvrđuju.

Već godinama imam uobičajenu maršrutu kojom idem na posao u Okružni sud u Banjaluci, gdje radim kao sudija. Na tom putu nalazi se na desetine objekata, raznih privatnih radnji, apoteka, benzinskih pumpi i čega sve ne. Gledam godinama i vidim gotovo na svakoj od njih da su njihovi nazivi ispisani samo latiničnim pismom, što je slučaj i sa brojnim bilbordima pored puta. Ništa drugačije nije ni u ostalim dijelovima Banjaluke, a ni u drugim gradovima u Republici Srpskoj. Drugim riječima, gotovo da nigdje nema ćirilice kao srpskog pisma, pa se prosto iznenadim, toliko naviknut na latinične natpise, kada ponegdje ugledam poneki stidljivo ispisan ćirilični natpis na rijetkim privatnim radnjama čiji vlasnici su se odlučili da to učine.

Zar to ne govori o nama? Naravno da govori, zbog čega nije na mjestu da samo osuđujemo naše političare, a da istovremeno ne vidimo i ne priznajemo sopstveni grijeh.

Ništa drugačije stvari ne stoje i kada je riječ o drugom primjeru koji je, kao i onaj prethodni, dokaz naše srpske autodestrukcije. Prije nekoliko dana u sud u kojem radim stigla je odluka Ustavnog suda BiH, broj AP-3174/17 od 19.9.2019. godine. Ne ulazeći u izreku i obrazloženje odluke, ovdje hoću da istaknem brojne pokazatelje sadržane u njoj koji nam, poput znakova pored puta, ukazuju na našu autodestrukciju. U odluci se navodi da je Parlamentarna skupština BiH 2003. godine donijela Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, kojim je (u članu 1) propisano da se njime uređuju ciljevi i principi predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i da su svi organi vlasti dužni da ih poštuju i primjenjuju. Jedan od ciljeva obrazovanja je, kako stoji u članu 3. tačka d) Okvirnog zakona, “razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini”. U članu 43. istog zakona je propisano da će zajedničko jezgro nastavnih programa “obezbijediti da se kroz vaspitno-obrazovni proces razvija pozitivan odnos i osjećaj pripadnosti državi Bosni i Hercegovini”, nakon čega je članom 59. propisana obaveza da se svi zakoni u entitetima kojima je uređena oblast obrazovanja usklade s odredbama tog Okvirnog zakona.

Dakle, ovim je savezni zakonodavac (kojeg čine i poslanici i delegati izabrani u Republici Srpskoj) nametnuo obavezu ne samo zakonodavcu Republike Srpske, već i svim njenim ustanovama vaspitanja i obrazovanja da djecu u predškolskim ustanovama te đake u osnovnim i srednjim školama mogu vaspitavati i učiti da razvijaju pozitivan odnos i osjećaj pripadnosti samo prema državi BiH.

Nije sporan odnos prema državi, već je problem (i vid naše autodestrukcije) to što je navedenim odredbama saveznog zakona na posredan način zabranjeno Republici Srpskoj da, na primjer, u svom zakonu o osnovnom obrazovanju propiše da je cilj tog obrazovanja i razvijanje kod djece pozitivnog odnosa, odnosno osjećaja pripadnosti i Republici Srpskoj. Usljed navedene zabrane nijedna osnovna ili srednja škola ne smije to ovdje, u Republici Srpskoj, ni da spomene u svojim nastavnim programima.

Samo time se može objasniti činjenica da u Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju u Republici Srpskoj (kako onom iz 2008. tako i važećem zakonu iz 2017. godine) zakonodavac prilikom određivanja ciljeva osnovnog vaspitanja i obrazovanja nije smio ni pomisliti da propiše da je jedan od tih ciljeva razvijanje pozitivnog odnosa i svijesti kod djece o njihovoj pripadnosti i Republici Srpskoj. Takvih riječi naprosto nema nigdje u tom zakonu.

U Zakonu o srednjem obrazovanju i vaspitanju u Republici Srpskoj zakonodavac je otišao i dalje, propisavši (u članu 29. stav 7) da nastavni plan i program u srednjim školama mora biti usklađen sa zajedničkim jezgrima nastavnih planova i programa iz Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH. A u članu 43. tog Okvirnog zakona se, kako je već ukazano, propisuje da tzv. zajednička jezgra dozvoljava samo razvijanje pozitivnog odnosa i osjećaja pripadnosti BiH. To znači da se u planovima i programima srednjih škola može navesti da je njihov cilj jedino razvijanje pozitivnog odnosa i osjećaja đaka da pripadaju samo BiH, a ne da pripadaju i Republici Srpskoj.

Tragična strana cijele ove priče je u tome što su za navedeni Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH glasali i oni koji su u savezni parlament izabrani iz Republike Srpske, a izabraše ih i oni na čijim su trgovinskim radnjama, kafićima, benzinskim pumpama i drugim objektima nazivi firmi ispisani isključivo latiničnim pismom. U te izabrane savezne parlamentarce spada i svih pet delegata Srba u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, bez čije saglasnosti nijedan, pa ni ovaj Okvirni zakon, ne može biti usvojen. No, ti srpski delegati (i predstavnici Srpske) zaboraviše na to, kao što su zaboravili i na potrebu da cilj obrazovanja treba biti i razvijanje kod djece i đaka njihovog pozitivnog odnosa i osjećaja pripadnosti Republici Srpskoj. Kada to zaboravljaju odrasli, onda nas naša djeca ne treba da čude.

Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana