IDE GAS Nezaboravljeni romansero

Muharem Bazdulj
IDE GAS Nezaboravljeni romansero

Proslavljeni meksički pjesnik nobelovac Oktavio Paz takođe je bio i jedan od najlucidnijih svjetskih esejista na temu poezije. U svojoj knjizi “Luk i lira” bavi se, između ostalog, modernom poezijom na velikim svjetskim jezicima.

Nakon teze da španski stih kompletnije negoli engleski i francuski kombinira akcenatsku i slogovnu versifikaciju, Paz će reći i ovo: “Naši metri osciliraju između igre i galopa, dok se naša poezija kreće između dva pola: romansera i duhovne pjesme. (…) Romanca nas uvijek navodi na pripovijedanje. Kada je takozvana 'čista poezija' bila na vrhuncu, povučen ritmom osmerca Garsija Lorka se vraća anegdoti i ne ustručava se da se upusti i u opisne detalje.” Lorka je, dakle, u španskoj poeziji dvadesetog stoljeća paradigma romantičnog pjesnika, pjesnika romansi, popularnog pjesnika i stoji nasuprot zagovornicima ponešto elitističke i intelektualnije poezije.

U knjizi razgovora koje je vodio sa Ričardom Berginom Horhe Luis Borhes je o Lorki govorio gotovo prezrivo. Njegov sagovornik se uporno trudio da kod Borhesa pronađe barem zrno simpatije za Lorku, ali sve je bilo uzalud. Borhes je tvrdio da su Lorkine drame užasno glupe, da je Lorka bio sklon precjenjivanju samoga sebe, da u poeziji nije imao dara za riječi, nego tek dara za blebetanje. Može se, međutim, učiniti da se barem djelomično korijen toj antipatiji nalazi u jednom davnom susretu Borhesa i Lorke. Ovako kaže Borhes: “Ostavio je na mene utisak dramskog glumca. Koji živi određenu ulogu. Hoću da kažem da je on profesionalni Andalužanin. (…) Kad sam sreo Lorku, on je bio profesionalni Andalužanin.” Borhesa po svoj prilici iritira ono što bi današnji mediji prozvali brigom za imidž. Lorka vjerovatno i jeste brinuo za imidž, no to je činio i jedan od Borhesu najdražih pisaca, Irac koji je s Lorkom dijelio i sklonosti određenim seksualnim praksama, Oskar Vajld. Suprotnosti Lorkine i Borhesove ipak su, znači, poetičke prirode. Očito je, dakle, da bi upravo Borhes (kao pjesnik) mogao biti primjer antipoda Lorkinog: on je zapravo jedan od onih koji su se razvili na suprotnom kraju poetskog spektra o kojem govori Paz.

Smrt na mjesečini

Borhesa i Lorku po godini rođenja odvaja tek jedna cifra: Lorka je godinu dana stariji - godište 1898. Rođen je u selu Fuente Vakeros nedaleko od Granade. Lorkin je otac bio zemljoposjednik, a majka mu je prije nego se udala radila kao učiteljica. Lorkino djetinjstvo i prva mladost vezani su za Granadu, gdje se školovao i gdje je upisao studij prava. S navršenom dvadeset i jednom godinom preseliće u Madrid. Još prije toga, međutim, objaviće prvu knjigu. Nije se radilo ni o pjesmama ni o dramama, a to su žanrovi po kojima je Lorka najpoznatiji, nego o putopisu. Ipak, dvije godine poslije selidbe u Madrid objaviće Lorka i svoj pjesnički prvenac. Dvadesetih godina prošlog stoljeća Madrid je, kao i Pariz, bio mjesto gdje se takoreći živjelo za umjetnost i Lorka je tih godina drugovao i sa takvim slikarskim i filmskim genijalcima kakvi su bili Salvador Dali i Luj Bunjuel. Treba reći da je krajem dvadesetih Lorka napustio Španiju i živio izvjesno vrijeme u Americi, a kasnije i na Kubi. 1931. godine vratio se ipak u domovinu. Tridesetih godina zaokupljalo ga je pozorište. Posvetio se pisanju drama, a takođe je s putujućim teatrom kojem na bio na čelu krstario Španijom. Među Lorkinim dramama ističu se “Krvava svadba” i “Jerma”. Sredinom dekade, međutim, počeo je španski građanski rat, a Federiko Garsija Lorka ubijen je na samom njegovom početku. Za falangiste i desničare Lorka je bio simbol one Španije protiv koje su se borili. Pjevao je o Ciganima, narodu koji progone valjda svi totalitarni režimi i koji je i danas širom svijeta onako rutinski diskriminisan, a uz to ni seks nije smatrao nužnim zlom potrebnim tek zbog prokreacije. Zato se ovaj pjesnik, makar je u strogo političkom smislu bio pasivan i neangažovan, odmah našao na meti. Falangisti su ga ubili u Granadi u noći s devetnaestog na dvadeseti avgust 1936. godine. Navodno su mu posljednje riječi bile: “Ubićete me na ovako lijepoj mjesečini?”

Uticaj

Mjesec i mjesečina su važni motivi Lorkine poezije: od jedne od njegovih prvih pjesama “Luna i smrt” preko “Polumjeseca” do pjesme “Mjesečarska romansa” iz zbirke “Ciganski Romansero”. Zbirka “Ciganski Romansero”, objavljena prvi put 1928. godine, ostala je do dana današnjeg najpoznatije Lorkino pjesničko djelo. U njoj se najbolje ocrtava Lorkina vizija svijeta i njegova poetika spajanja mitologije i tradicije sa vremenom u kojem je živio. Upravo je s “Ciganskim Romanserom” Lorka postao svojevrsna kultna figura, slavni i prepoznatljivi pjesnik Andaluzije, ono što je Borhes prozvao profesionalnim Andalužaninom. Pjesme kakve su “Ljepotica i vjetar”, “Nevjerna žena” ili već spomenuta “Mjesečarska romansa” stekle su vrlo brzo široku popularnost. Iako je Lorka još za života postao u domovini umjetnička ikona, njegova je tragična smrt tu slavu dodatno povećala i proširila je cijelim svijetom. Možemo donekle tu situaciju usporediti sa slučajevima Džima Morisona ili Kurta Kobejna u sferi rokenrola, mada to poređenje i nije najsretnije. Lorkina smrt nije bila ni samoubistvo niti polagana predaja, nego akt najgoreg mogućeg nasilja. Sudbina mu je u tom smislu slična sudbini jednog Bruna Šulca, a u neku ruku i sudbinama Babelja ili Mandeljštama. U pjesmi “Romansa osuđenika” iz “Ciganskog Romansera” prepoznato je i svojevrsno pjesničko anticipiranje vlastite sudbine. Izuzev u španskoj i latinoameričkoj poeziji, Lorkin je pjesnički štimung imao utjecaja i širom svijeta, pa i kod nas. Dvadesetak godina poslije Lorkine smrti Danilo Kiš je u jednom kratkom tekstu zapisao kako su na ondašnju poeziju beogradskih pjesnika utjecale Jesenjinove balalajke, dok u Zagrebu pak odjekuju plačevne gitare Lorkine. Za dobru Lorkinu percepciju u južnoslovenskim književnostima treba zahvaliti i izvrsnim prevodiocima koji su je prevodili. Uz Dragu Ivaniševića, tu je najvažniji jedan Banjolučanin - Kolja Mićević. 1984. godine, prije nepune četiri decenije, ovdje u Banjoj Luci, upravo u izdanju naše kuće, dakle “Glasa”, objavljen je Lorkin “Ciganski Romansero” u prevodu Kolje Mićevića, divno ilustrovana knjižica od sedamdesetak stranica. Lorka je pjesnik onih vječnih poetskih tema zajedničkih svim naraštajima, a njegove pjesme o ljubavi, nemiru i strasti i danas će učiniti da mnogi čitaoci osjete kako drhte tanke strune skrivene negdje duboko u njima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana