IDE GAS Jer niko nije znao gutat suze ko Marina

Muharem Bazdulj
IDE GAS Jer niko nije znao gutat suze ko Marina

Rekao sam to i privatno i javno barem deset puta, ali i zapisao to barem jedanput pa nema nikakvog razloga da to na ovom mjestu i ovom prilikom opet ne zabilježim.

 

Volio bih urediti knjigu “Izabrane pesme” Marine Tucaković uz obiman predgovor, ali pod uslovom da to objavi Srpska književna zadruga u onom svom legendarnom “plavom kolu”. Mislim, može eventualno i kod nekog drugog izdavača, ali Srpska književna zadruga je tu da pojača moju tezu da Marina Tucaković spada u vrhove srpske poezije kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog vijeka.

Najveći dio javnosti ima očigledan problem da Marinu Tucaković označi kao pjesnikinju. Vidjelo se to sada u nedjelju, 19. septembra, kad je umrla, pa su je u brojnim nekrolozima uglavnom označili kao “tekstopisca”. Nisam primijetio da to nekom smeta, nisam čak primijetio ni da jezičke feministkinje traže da bude bar “tekstospisateljica”.

To što poeziju Marine Tucaković znate preko glasova pjevača i pjevačica, a ne preko riječi otisnutih na papir, ne čini tu poeziju manje vrijednom. Uostalom, i Bob Dilan je dobio Nobelovu nagradu za književnost upravo za pjesme koje pjeva i koje je pjevao. Poezija između ostalog služi tome da čuva ukus i atmosferu jednog vremena. Malo kome je to u posljednjih četrdesetak godina uspjelo toliko kao Marini Tucaković.

Ima ljudi koji ime Marine Tucaković vezuju isključivo za Cecu i Džeja. Čak i da je napisala samo njihove pjesme bilo bi to dovoljno za, kako reče jedan drugi pjesnik, “divnu besmrtnost”. Dijapazon glasova, međutim, koji je pjevao njene pjesme je skoro nevjerovatno širok: od Arsena Dedića i Gabi Novak, Bore Đorđevića, Olivera Mandića i Olivera Dragojevića, Dade Topića preko Zane Nimani, Zdenke Kovačiček, Ljiljane Nikolovske, Slađane Milošević i Nade Topčagić do Ace Lukasa, Miroslava Ilića, Toše Proeskog, Zdravka Čolića i Ane Nikolić. Žena je ipak napisala oko četiri hiljade pjesama.

Tekstualna “sigurica”

I ne počinje njena slava devedesetih. Kad se krajem osamdesetih Zdravko Čolić vraćao na scenu, bila mu je potrebna tekstualna “sigurica”. Otud saradnja sa Marinom Tucaković na albumu “Rodi me majko sretnog” naročito dojmljiva kad je riječ o naslovnoj pjesmi.

Već i sam njen naslov na kongenijalan način varira narodnu poslovicu koja je gotovo univerzalna. Kod Južnih Slavena se kaže: “Rodi me, majko, srećnog, pa me u trnje baci”. U kulturama španskog jezika postoji neobično slična izreka koju je mnogo volio Artur Šopenhauer: “Da Ventura a tu hijo, dž echa lo en el mar”, što će (otprilike) reći: “Daj svom sinu sreću, pa ga baci u more”.

Mnoga savremena naučna otkrića potvrđuju suštinsku tačnost ovakvog pogleda na svijet. Teško je, zapravo, precijeniti značaj slučaja, odnosno sreće. Sve druge okolnosti na jednu stranu, a sreća na drugu i sreća će lako da prevagne.

Pjesma, međutim, iznevjerava naslov. A iznevjerava ga, zapravo, identifikujući se doslovno sa formom poslovice. Poslovično “Rodi me majko sretnog” izgovara (univerzalni) subjekt iz (hipotetske) perspektive uoči rođenja. Pjesma ga premješta u konkretno, u perspektivu lika koji je (već) nesrećan i koji, makar (o)davno rođen, priziva mogućnost da bude rođen srećan, bez zaboravljanja svoje već započete sudbine. On ne traži sreću zarad srećnog života, nego tek zbog mogućnosti da opjeva tugu.

“Rodi me majko sretnog” postaje tako parabola o životu umjetnika. Na samom početku svog magnum opusa (“Ili-ili”) Kjerkegor se retorički pita šta je to pjesnik, pa odgovara: “To je nesrećnik koji krije duboke bolove u svome srcu, ali čije su usne tako oblikovane da, kada jecaji i krici prelaze preko njih, to odjekne kao lijepa muzika”.

Kao i svaki pravi pjesnik, Marina Tucaković se uklapa u Eliotovu frazu o “tradiciji i individualnom talentu”. Ovdje se, kako smo vidjeli, naslonila na tradiciju narodnih poslovica. U drugim pjesmama se ona naslanja i na neke druge tradicije. Postoji, recimo, ona famozna pjesma iz 1996. godine u izvođenju Ane Bekute koja se zove “Kralj ponoći”. Fraza “Kralj ponoći” poznata je svima koji su prošli kroz jugoslovensko “sentimentalno vaspitanje”. Naime, Mitar Milošević, poznat pod pseudonimom Frederik Ešton, napisao je više od sedamdeset roto (“palp”) romana iz serije “Lun, kralj ponoći”. Marini Tucaković ne treba sadržajni prtljag te fraze, treba joj samo fraza kojoj će ona da daruje novo značenje. Pjesma kaže: “On je pesma moje duše/ Kratak pljusak posle suše/ On je pesma moje duše/ Sa njim život nije bajka/ Priroda mu loša majka/ Sa njim život nije bajka/ Znam da laže me/ Znam da vara me/ Kralj ponoći, prosjak zore/ Sa njim biće samo gore/ Promeni ga srce moje”. Umjesto nekog superjunaka, njen “kralj ponoći” je svaki od onih muškaraca koji je u ponoć pun života i samopouzdanja u nekoj kafani, kad se čini da nikad neće svanuti, a kad dođe zora i novi dan, preostaju mu samo umor, počeci mamurluka i strah od stvarnosti.

Sredstvo za bolove

Ivo Andrić je u “Anikinim vremenima” napisao jednu od najljepših rečenica o ljepoti pušenja duvana: “Tada je uvideo kakvo je blago ta stalna vatrica pred vidom i taj modrikast dim koji golica oči i grlo i omogućuje čoveku da pusti suzu bez plača, da udahne duboko i izdahne vazduh, a da se to ne zove uzdah”. I pjesme Marine Tucaković su za mnoge ljude prilika da plaču bez suza. Što bi se reklo u parafrazi jednog od rijetkih dobrih i pamtljivih pjevanih stihova na našem jeziku koji nije njen: Niko nije znao gutat suze ko Marina; gutati ih za milione Jugoslovena i Jugoslovenki.

Od Zanine pjesme “Dodirni mi kolena”, za koju bi se moglo reći da govori o nekoj protosponzoruši do stihova koje je otpjevao Džej: “Ni na istok, ni na zapad,/ na sjever ni jug,/ nigdje, nigdje, bez tebe se vrtim još u krug”, gdje se na ljubavnu tematiku može nalijepiti i (geo)politička, stihovi Marine Tucaković daju široko polje za (hiper)interpretaciju. Ali na početku i na kraju svega, ostaje njena sposobnost da prikaže ljubavne zaplete tako da se s njima apsolutno svako može identifikovati.

Napisala je Marina Tucaković, naravno, i one nezaboravne stihove otpjevane glasom Ace Lukasa: “Na stolu ostavi mi cvet/ da mi na tebe miriše/ kartu za let na onaj svet/ i punu šaku olova/ i nešto protiv bolova”. Upravo ti stihovi, uz hiljade drugih, su simboličko cvijeće koje će na ovom svijetu i dalje mirisati na Marinu Tucaković. Uostalom, ako vam je olovo još uvijek prejako, njeni stihovi su najbolje sredstvo za bolove; bole, a ne prolaze.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana