IDE GAS Hroničarka krize republike
U balkanskim kolokvijalnim raspravama, političari se često optužuju da previše lažu.
Žena koja je o politici znala mnogo napisala je, međutim, još prije pedeset godina kako se “istinoljubivost nikada nije ubrajala među političke vrline”. Radi se, naravno, o Hani Arent. U njenom opusu neke knjige su slavnije od drugih, ali vrlo često najzanimljivije stavove možemo naći u nekoj od onih relativno skrajnutih, kao što je knjiga koju je objavila pred kraj života, prije tačno pet decenija, knjiga od četiri eseja pod naslovom “Kriza republike”, knjiga koja se otvara esejom “Laž u politici”.
Hana Arent rođena je četrnaestog oktobra 1906. godine u Hanoveru, ali je faktički cijelo djetinjstvo provela u Kenisbergu, Kantovom rodnom gradu, današnjem Kalinjingradu. Njezine “godine učenja” vezane su za Univerzitet u Marburgu, i za Martina Hajdegera. Njihov odnos je, međutim, iz pedagoške sfere prešao, da tako kažemo, u sferu romantike. Priča o ljubavi Hajdegera i Arentove prepričavana je i komentarisana mnogo puta. Daniel Kon-Bendit kaže, recimo, da je to jedan od dokaza kako se ljubav ne može objasniti racionalno ili filozofski. Bilo kako bilo, Arentova će iz Marburga preći u Hajdelberg, gdje će pod mentorstvom još jednog znamenitog filozofa - Karla Jaspersa - napisati disertaciju na temu koncepta ljubavi kod Svetog Avgustina. Sve se ovo zbiva u osvit nacističke vladavine. Jevrejsko porijeklo Arentove biće uzrok njenog egzila u Francusku. Nakon početka Drugog svjetskog rata Hana Arent uspijeva otići u Ameriku. Spasio ju je, na izvjestan način, američki diplomata koji je cijelom nizu evropskih Jevreja ilegalno izdao vizu. Valter Benjamin, njen prijatelj iz vremena dok je živjela u Parizu, nije imao tu sreću. O ovom diplomati, čovjeku koju dokazuje onu tezu Danila Kiša da su lični stav i građanska hrabrost presudni u vremenima zla, prije dvadesetak godina je snimljen dojmljiv televizijski film “Varianov rat”. Režirao ga je Lionek Četvind, u glavnim ulogama nastupili su Vilijam Hart i Džulija Ormond, a Arentovu je glumila Elizabet Voling.
Ajhman
Kao i mnogi jevrejski emigranti, Hana Arent je u Americi napisala najznačajnije dijelove svog opusa. (Pišući o sudbinama sličnim svojoj nezaboravno je zabilježila: “Izgubili smo svoja zanimanja, to jest izvjesnost da u ovome svijetu ima neke koristi od nas. Izgubili smo svoj jezik i sa njime prirodnost reakcija, gestova i spontanost u izražavanju osjećanja. Naši rođaci su ostali po poljskim getoima, a najbolji prijatelji su nam ubijeni u koncentracionim logorima.”) Pedesetih godina prošlog vijeka objavila je dvije knjige koje mnogi i danas smatraju njezinim najvrednijim djelima. Riječ je o knjigama “Izvori totalitarizma” (1951) i “Ljudsko stanje” (1958). U istoj deceniji Arentova predaje na najslavnijim američkim univerzitetima. Na prelazu iz pedesetih u šezdesete, međutim, slijedi događaj iz kojeg će nastati najslavnija knjiga Hane Arent. U Jerusalimu je, naime, održano suđenje Adolfu Ajhmanu, a Hana Arent je pratila suđenje kao reporterka “Njujorkera”. Iz tog je novinarskog zadatka izrasla jedna od najslavnijih knjiga dvadesetog stoljeća “Ajhman u Jerusalimu”, knjiga sa onim glasovitim podnaslovom “Izvještaj o banalnosti zla”. Teza o “banalnosti zla” instantno je postala opštepoznata. Mogli bismo, međutim, reći da je reputacija ove knjige među akademskim svijetom posve drukčija od njezinog statusa kod tzv. široke publike. Za mnoge profesore i akademike teza o banalnosti zla je, aforistički rečeno, banalizacija. Zamjerke Arentovoj često su sitničarsko cjepidlačenje, no pokatkad i na tragu kritike njenih stavova nastanu zanimljive knjige. Odgovarajući deset godina poslije prvog objavljivanja na pitanje o motivima za pisanje ove knjige, rekla je: “Kad sam napisala 'Ajhmana u Jerusalimu', jedna od mojih glavnih namjera bila je da uništim legendu o veličanstvenosti zla, zla kao demonske snage, da zaustavim ljude u divljenju koje su imali za velike zločince poput Ričarda III. Kod Brehta sam naišla na sljedeću opasku: 'Veliki politički kriminalci moraju biti razotkriveni i posebno izloženi smijehu. Oni nisu veliki politički zločinci, već ljudi koji su počinili velike političke zločine, što je nešto sasvim drugo. Propast njegovog projekta ne ukazuje na to da je Hitler bio idiot.' Sad, to da je Hitler bio idiot je naravno bila predrasuda cijele opozicije Hitleru prije njegovog osvajanja vlasti, i zbog toga je kasnije veliki broj knjiga pokušao da ga opravda i da ga učini velikim čovjekom. Tako Breht kaže: 'Činjenica da nije uspio nije pokazala to da je Hitler bio idiot, a ni doseg njegovog poduhvata nije ga učinio velikim čovjekom'.”
Nakon “Ajhmana u Jerusalimu” Hana Arent je objavila još nekoliko knjiga, među kojima se ističu “Ljudi u mračnim vremenima” (1968), te knjiga čije je prvo izdanje objavljeno prije ravno pola vijeka: “Kriza republike”. Kao jedan od znakova te krize, Arentova prepoznaje lošu situaciju u medijima: “U trenutku kada više nemamo slobodnu štampu, sve se može desiti. Totalitarizam ili bilo koju vrstu diktature čini mogućim to da ljudi prestaju da budu informisani; kako možete imati mišljenje o nečemu ako niste informisani? Ako vam svako stalno laže, posljedica nije ta da vjerujete lažima, već da zapravo niko više ne vjeruje ni u šta. Ovo je zato što laži po svojoj suštini moraju da se mijenjaju, i vlada koja laže mora stalno iznova da piše svoju istoriju. Tako dobijate ne samo jednu laž - s kojom ćete živjeti do kraja života - već dobijate ogroman broj laži, u zavisnosti od toga kako politički vjetar duva. I narod koji ne može više ničemu vjerovati ne može da se odluči. Njemu nije uskraćen samo kapacitet za bilo kakvu akciju, već takođe i kapacitet da misli i sudi. I s takvim narodom onda možete da radite šta hoćete.”
I danas aktuelno
Naslovi ostalih eseja u knjizi su: “Građanska neposlušnost”, “O nasilju” te “Revolucija”. Oni se svi najviše tiču američke unutrašnje politike. Mada je izvorno došla iz Evrope kao izbjeglica, Arentova se na kraju srodila sa svojom novom domovinom.
Umrla je 1975. godine. Njeno djelo, međutim, ne gubi na aktuelnosti. Jednom prilikom je Daniel Kon-Bendit - pozivajući se na Arentovu - islamski fundamentalizam proglasio jednom od formi totalitarizma, dodavši kako bi Hana Arent kazala da u svim religijama postoji nešto totalitarno te da demokratija nastaje emancipacijom od religije. U jednom sjajnom eseju Agnes Heler je napisala: “Dvadeseti vijek će u knjige istorije i anale ući kao doba totalitarizma, a Hana Arent svakako će ostati klasični izvor svakog budućeg tumačenja porijekla totalitarizma.”
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
