Bivši logoraš Duško Gligorić: Presuda je sramotna
DOBOJ- Duško Gligorić, nekadanji pripadnik Četvrte ozrenske lake pješadijske brigade kojeg su u napadu na Vozuću zarobili pripadnici takozvane Armije BiH i odreda "El mudžahedin", ocijenio je da je sramotna i razočaravajuća presuda Suda BiH kojom je komandant Trećeg korpusa takozvane Armije RiH Sakib Mahmuljin osuđen na 10 godina zatvora za zločine nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima na području Zavidovića i Vozuće 1995. godine.
- Da se 10 godina presudi nekome, to je sramota, a 25 godina pričamo i svjedočimo o dešavanjima u tim logorima. Džabe je to sve - izjavio je Gligorić novinarima u Doboju.
Gligorić je istakao da je mnogo puta davao izjave o svom i stradanju onih za koje je znao, ističući da je nezadovoljan što nisu procesuirani odgovorni i počinioci zločina nad Srbima iz Vozuće.
On je posjetio da su ga zarobili 11. septembra 1995. godine u selu Kesteni pripadnici Trećeg korpusa takozvane Armije BiH i odreda "El mudžahedin", i da ga je samo puka sreća spasila da preživi višemjesečno zarobljeništvo u Kestenima, Banovićima i Tuzli.
Vidno emotivan i potresen današnjom presudom, Gligorić je kroz suze rekao da mu sjećanja na te događaje i stradanja i danas pričinjavaju veliku bol.
Gligorić navodi da su ih zarobile mješovite snage Trećeg i Drugog korpusa takozvane Armije BiH, kao i jedinice odreda "El mudžahedin". Na licu mjesta ubijena su četiri mladića, dok je Gligorić lakše ranjen.
Po zarobljavanju sprovedeni su do seoske sale u Kestenima, gdje je, prema njegovoj procjeni, već bila formirana kolona u kojoj je bilo više od 40 živih zarobljenih saboraca i civila.
Gligorić navodi da su, došavši do kolone, natjerani da pognu glave, a ako je neko odstupao, bio je udaren ili oboren.
- U tom položaju čuo sam komešanje, jauke, udarce i rafalne pucnje - ističe Gligorić.
On se prisjeća da je u kanalu vidio obrise nečijeg beživotnog tijela.
Kao ranjenog, smještaju ga na začelje kolone, što mu je, kako on ocjenjuje, spasilo život.
- Imao sam sreću da, kao i trojica mojih saboraca, kao posljednji u toj koloni budem izdvojen od vojske Drugog korpusa da bismo nosili ranjenog muslimanskog vojnika prema Loznoj - naglašava Gligorić.
U tom trenutku Gligorić o sudbini sestre i Srba iz kolone ništa nije znao, osim da su predati Trećem korpusu i odredu "El mudžahedin".
Ubrzo je prebačen u Banoviće, gdje je smješten u objekat nekadašnjeg Doma zdravlja. Zajedno sa ostalima, on je tu ispitivan, prebijan i mučen. O tom periodu, vidno emotivan, Gligorić nije htio govoriti.
Vezanih ruku i pognutih glava, dio zarobljenika su autobusima prevozili u tuzlanski zatvor.
- Najgori je bio put do Tuzle jer ko je došao do tuzlanskog zatvora, on je i preživio - ističe Gligorić.
Opisujući boravak u zatvoru, Gligorić ističe da ga je, između ostalih, isljeđivao i nekadašnji nastavnik u Vozući Refko Čamdžić, koji se, kako je naveo, korektno ponašao prema zarobljenicima.
Od njega saznaje da mu je sestra živa.
- Pitao sam ga da li mi može reći nešto o sestri. Čamdžić je potvrdio, zaprijetivši da o tome ne smijem nikome govoriti ili će me ubiti - ističe Gligorić.
On je u Tuzli boravio 196 dana, sve do 24. marta 1996. godine, kada je razmijenjen u mjestu Sočkovac, opština Petrovo.
Gligorić je tokom ratnih dešavanja izgubio oca, koji je poginuo 2. novembra 1992. godine, brata, koji je poginuo 4. juna 1994. godine, kao i majku, koja je umrla 1995. godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
