Prije 106 godina osnovana Kraljevina SHS
BEOGRAD - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca obrazovana je 1. decembra 1918. godine, a Aleksandar Karađorđević, tada regent, proglasio je ujedinjenje u palati Krsmanović na Terazijama.
Kada je stvorena zajednička država Kraljevina SHS, koja je godine 1929. preimenovana u Kraljevina Jugoslavija, njen nastanak doživljen je kao konačno ostvarenje starog sna.
Sve oslobodilačke težnje Srba, još od ustanaka početkom 19. vijeka, podrazumijevale su oslobođenje i ujedinjenje Srba s obje strane Save i Dunava, uz velike napore, borbe i žrtve, što je ostvareno, krunisano, proglasom regenta Aleksandra prvog dana decembra te 1918. godine.
Stvaranjem te države prvi put u istoriji cjelokupan istorijski i etnički prostor Srba, osim u detaljima, okupljen je pod jednim državnim krovom.
Vladalo je uvjerenje, tada i dugo potom, da je riječ o trajnom rješenju, novoj epohi. Ujedinjenje 1918. bilo je plod velike pobjede srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. A takođe i prethodnih pobjeda u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine.
Balkanskim ratovima oslobođene su Stara i Južna Srbija, otprilike današnje Kosovo i Metohija i Sjeverna Makedonija. Nakon što su srpske trupe sredinom septembra 1918. probile Solunski front, uslijedilo je oslobađanje prostora Kraljevine Srbije, što je krunisano oslobađanjem prijestolnice, Beograda, 1. novembra.
Srpska vojska je koji dan potom nastavila napredovanje na sjever, s ciljem oslobođenja Banata, Bačke, Srema, Baranje, kao i na zapad sve do Rijeke, Alpa, Karavanki. Po raspadu Solunskog fronta, Bugarska je kapitulirala 29. septembra, pa Turska 30. oktobra. Zatim i Austrougarska 3. novembra. Konačno, 11. novembra u Kompijenju, Francuska, primirje je potpisala i Njemačka.
Na prostoru države Habzburga, Austrougarske, proces raspada trajao je mjesecima. Nacionalni pokreti opredijeljeni za osamostaljenje bili su odlučni da, najzad, iskoriste jedinstvenu priliku za nezavisnost. Samostalnost su proglasili Česi, kojima su bili pridruženi Slovaci.
Vrlo slično ponijeli su se i drugi, kao Poljaci koji su bili odlučni da obnove nacionalnu državu, nakon više od vijeka strane vlasti. Rumuni su težili ujedinjenju s maticom, takođe Italijani. Kod Mađara je isto tako odnekud postojala težnja za osamostaljenjem od vlasti Habzburga.
Čak su se i austrijski Njemci znatnim dijelom tada opredijelili za jedinstvenu njemačku državu, nasuprot Habzburzima. Kod Srba s prostora Austrougarske sve vrijeme je postojala izražena težnja ka ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Među Slovencima, u to vrijeme, opredjeljenje za zajedničku državu sa Srbima bilo je popularno, kao i kod znatnog dijela Hrvata, na primorju gotovo nepodijeljeno. Čehoslovačka je 28. oktobra proglasila otcjepljenje.
U Zagrebu je 29. oktobra proglašeno stvaranje tzv. Države Slovenaca, Hrvata i Srba, s ciljem okupljanja jugoslovenskih naroda s teritorije Austrougarske. Ona je ostala nepriznata fikcija. Paralelno, Srbi na prostoru dotadašnje Austrougarske organizuju se, stvaraju Narodne odbore koji preuzimaju vlast u lokalnim sredinama, ističu se slike kralja Petra, srpska znamenja, zastave, nacionalne kokarde. Prihvataju se oni koji se vraćaju iz zatočeništva, a upućuju se delegacije u susret srpskim trupama, s molbama da se što prije krene u oslobađanje Srema, Banata, Bačke, Baranje.
Slične tendencije postojale su tada i na prostoru Dalmacije, na primorju uopšte, u Bosni, u slovenačkim zemljama, najviše u Štajerskoj. Na Velikom narodnom zboru, pod vođstvom dr Žarka Miladinovića, održanom 24. novembra 1918. u Rumi, proglašeno je prisajedinjenje Srema Kraljevini Srbiji. Sutradan, 25. novembra, u Novom Sadu, Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena Banata, Bačke i Baranje, koju su vodili Ignjat Pavlas i Jaša Tomić, proglasila je prisajedinjenje Kraljevini Srbiji.
Dan potom, 26. novembra, tokom drugog redovnog zasjedanja Podgorička skupština donijela je odluku o pripajanju Crne Gore Kraljevini Srbiji. Skupštinom je predsjedavao Savo Cerović. Otuda, Vojvodina, odnosno Srem, Banat, Bačka i Baranja, kao i Crna Gora, u novu zajedničku državu obrazovanu 1. decembra 1918, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, stupile su kao sastavni dio Kraljevine Srbije.
Još početkom Svjetskog rata, Niškom deklaracijom 7. decembra 1914. godine, Kraljevina Srbija objelodanila je da su njeni ratni ciljevi oslobođenje i ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca pod jednim državnim krovom. Bio je to zvaničan dokument koji je donijela Skupština Srbije, tada izmještena u Niš, ratnu prijestolnicu zemlje.
Tokom Svjetskog rata emigranti s prostora Austrougarske opredijeljeni za ujedinjenje obrazovali su Jugoslovenski odbor 1915. godine. Činili su ga istaknuti Srbi, Hrvati i Slovenci s prostora tadašnje Austrougarske, mahom ugledni intelektualci. Napustivši Austrougarsku oni su iz Rima, Pariza, Londona, i drugih sredina, utjecali, propagandom i političkim kontaktima, u korist stvaranja nove zajedničke države sa Srbijom. Dijelu njih se takođe priključio srpskoj vojsci na Solunskom frontu, kao dobrovoljci. Pregovori o ujedinjenju vođeni su na jonskom ostrvu Krf, gdje je 20. jula 1917. donesena Krfska deklaracija. Uslijedio je Ženevski sp
orazum, potpisan 9. novembra 1918. u tom švicarskom gradu, između predstavnika Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća iz Zagreba i Jugoslovenskog odbora. Kruna čitavog procesa bilo je proglašenje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kako je glasio prvobitni naziv, odnosno Jugoslavije, 1. decembra 1918. godine, u Beogradu. U to vrijeme, kao i u međuratnom periodu uopšte, zvaničan stav je bio da novu državu nastanjuju pripadnici jednog, troimenog naroda, u skladu sa tada široko prihvaćenom idejom integralnog jugoslovenstva.
Palata Krsmanović na Terazijama, kasnije znano kao palata protokola, bilo je u to vrijeme privremena rezidencija monarha, odnosno regenta. Stari dvor je tada renoviran, nakon oštećenja u Prvom svjetskom ratu. Obližnji dvorski kompleks, u Kralja Milana ulici, zapravo je istovremeno dodatno dograđivan.
Staro zdanje iz osamdesetih 19. vijeka, nastalo po projektu arhitekte Bugarskog, renovirano je, a za regenta je u sklopu kompleksa tada građena nova zgrada. U njoj će se docnije naći Muzej Kneza Pavla, zatim poslije Drugog svjetskog rata Predsjedništvo Srbije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.