KOLUMNA: Banjalučki aprilski rođendan

Banjaluka je mnogo starija od svojih 76 rođendana. Njeno ime se vijekovima pamti kao da i nema rođendana. O njenoj burnoj prošlosti svjedoče nenapisani spomenici i neobilježeni papiri, a čovjek joj je svojim umom i snagom mijenjao lik. Ponekad i zemljotres.

Taj 22. april je nepromjenljiv i neizbrisiv. Fotografija može da požuti, ali se na njoj uvijek naziru likovi Desete krajiške udarne divizije, koji pobjedonosno ulaze u grad, kao da ulaze u raj, obilježen strahovima rata i nadama mira. Fotografski snimci svjedoče o borcima i narodu toga dana, o neponovljivoj atmosferi u kojoj je sloboda obasjala slavljeničku Banjaluku. Pjevalo se igralo na ulicama, klicalo iz cijelog srca, divilo slobodi u ljudima, patriotizmu u njima i na ulici.

Veselje naroda prati šum talasa Vrbasa ispod Kastela. Radosti prirode nema kraja. Nekad su tu veslali predratni pelagićevci i kabovci, a kajaci su prodirali kroz bukove jače od sile koja se suprotstavlja čovjeku. Tu je nastala pjesma heroja iz mladosti, pjesma o revoluciji, koja nije samo sanjana. Nju su pripremali i u njoj pobijedili. Banjalučki pjesnik Dušan Mutić spjevao je poemu “22. april”, u kojoj su i stihovi:

Nikad sjenka zaborava neće pasti na njih.

To su dragulji u grbu našeg grada.

Oni neće biti zaboravljeni.

Dok Vrbas bude tekao kroz

kanjone i čuo se moćni glas

Pjevača bosanskih balada

Neka vječno gradu budu putokazi.

Kao vasionske zvijezde.

Ko majčina molitva

Vječna.

Revolucionarima ovog grada, oslobodiocima ovog roda od vjekovnog mračnjaštva i nasilja i dalje je trebalo oružje u snazi i istinitom uvjerenju da se društveni odnosi mogu i moraju mijenjati. Danas smo mi, poslije njih, njihovi sljedbenici i nasljednici.

Pred patriotima nema brige kuda će se dalje. Put je snaga uvjerenja i želja, slobodno i stvaralački. Zatekli su izbombardovani grad, zapušten i zagađen svim stranama fašističke gamadi. Trebalo je podići njegov veliki dio, čitave porušene kvartove i ulice. Na sve strane stršali su srušeni zidovi i krovovi kuća. Banjalučki građevinski prostor, a najviše stambeni, bio je gotovo upola oštećen. Samo poslije prvog bombardovanja Banjaluke potpuno ili delimično je razoreno 70 stanova, a nije pošteđena ni nova pravoslavna crkva. Elektro i telefonska mreža doživela je 70-odstotno, a Elektrocentrala na Vrbasu 80-odstotno oštećenje.

Nova narodna vlast je htjela da što prije obnovi grad i dovede ga u podnošljivo stanje. I više od toga. Povratiti Banjaluci mjesto administrativnog i privrednog centra Bosanske Krajine, vratiti joj nošenje zastave u svemu. Trebala je biti bolja nego što je nekad bila. Već prvog dana slobode počela je intenzivna obnova. Zadatak je dat u ruke novoformiranoj Okružnoj građevinskoj ekipi, koja je prerasla u Zemaljsko građevinsko preduzeće “Krajina”. Već 1946. popravljeno je četrdeset odsto javnih objekata.

Bilo je tu snage i hrabrosti. Bez oklijevanja je uklanjano ono što ne valja oko nas i u nama. Sa čvrstinom i vidovitošću graditelji novog savlađuju sve teškoće. Ne rade i ne žive samo za danas. Povezuju sve što je stvarno sa vizijama. Na vizijama i stvarnosti osmišljavaju sebe i svoje djelovanje u neprekinutom kretanju prema budućnosti. Njihove oči su svakog proljeća, na rođendan slobode, bile kamere koje su kružile Banjalukom, njenim vertikalama, što se dižu u visine, njenim fabričkim halama u kojima su brujale velike mašine, njenim školama u kojima se čula graja đaka i djece i njenim trgovima prelivenim suncem, kojima su žurili prolaznici i žuborili mladi.

Na fotografijama oslobođenja, slobode, na lica boraca prislonjena su lica mladih radnika, studenata, ljekara, umjetnika, djevojaka - bezbroj lica, u kojima se ogleda sadašnjost i budućnost. U svojoj ljepoti, nekadašnje kolone boraca postajale su kolone graditelja. Sve ih je i dalje povezivalo istorijsko zajedničko htijenje i buduće stalno oplemenjivanje svoje zemlje, njene ljepote, da bi u njoj živjeli slobodnim životom.

Nije bilo mjesta ni potpunom zadovoljstvu, jer se radilo o stalnom hodu naprijed. Samo tako se jednom snu može dati java. Sa promenom lika grada, ono sutra u nadi postalo je danas. Danas to su novi gradovi oko starog grada i njihove čaršije. Na dan slobode, na Laušu, na Sarinića njivi, nije bilo nijedne kuće, a u godinama slobode nikle su one kao gljive poslije kiše. Na Šmitovoj bari zatekle su se dve-tri kuće, da bi oko njih izrastao “gradić”. Od Saračice, nekadašnjeg doma, izvijugao se, na entuzijazmu i dobrovoljnom radu, put prema Pervanu, kud je bilo teško proći i na konju. U okruženju, na Paprikovcu su iz etape u etapu cvjetale medicinske ustanove, a ispod njih naselje stambene zadruge. Na suprotnoj strani, jučerašnje selo Starčevica, izraslo je u novo savremeno gradsko naselje. A na susjednom Mejdanu Ćermentani – Obilićevu – nova gradnja je počela puziti uz padine Starčevice i Šibova i kočoperiti se sa sve više kuća na dva sprata, asfaltiranim dvorištima, garažama, automobilima, voćnjacima, vodom iza kuća i baštama oko njih. U Dragočaju niče industrijska zona, još veća na Medenom polju do Vrbasa.

Junaci ratnici, čuvari grada i njegovi hranioci polako padaju u zaborav. Omladina odlazi, stada se gase, s mukom građene škole se prazne.

Naše je da oživimo kozaračko kolo i pjesmu “Oj, djevojko, draga dušo moja”, da se pjeva na zborovima, rođendanima. Još uvijek ima snage da Banjaluka, kako to i pjesma kaže (Banjaluko, i ta tvoja sela), bude i na Zmijanju, Manjači, i u Kmećanima kod Manastira Gomionice, koji je nekad sve to čuvao i razvijao. Naše je da budu naši!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.