Zašto odbrambeno-otadžbinski rat

Siniša Simikić
Zašto odbrambeno-otadžbinski rat

BANjALUKA - Imenovanje rata neraskidivo je povezano sa osjećanjima koje je ostavio po jednu naciju. Za sukob u BiH upotrebljava se više naziva. Naziv koji je zvanično u upotrebi od strane institucija Republike Srpske je Odbrambeno-otadžbinski rat. Međutim, nekoliko pitanja i dalje je nejasno u vezi s imenovanjem rata. Prije svega na koji se period odnosi?

Ukoliko se u obzir uzmu zakonski propisi Republike Srpske sva dešavanja nakon 17. avgusta 1990. godine (pobuna Srba u Krajini) podvode se pod Odbrambeno-otadžbinski rat. Razlog za to svakako je uključenost Srba iz BiH u dešavanja u Sloveniji i Hrvatskoj tokom 1990-1991. godine, kao i uključenost snaga Milicije Krajine u sukobima 1992. godine na prostoru Posavine prilikom proboja koridora. Svakako to implicira i povezanost, tačnije istovjetnost ratnih ciljeva Srba iz BiH kao i Srba iz Hrvatske. Isti datumski okvir korišćen je i u zakonima Srbije s tim što Srbija ne koristi naziv Odbrambeno-otadžbinski rat nego Rat na prostoru bivše Jugoslavije. Ovaj nesklad između imenovanja rata sa zakonskim regulativama prenio se i na spomeničku praksu. Tako se na spomenicima koji su podignuti u Srbiji, a koji se odnose na period od 1990. do 1995. godine, najčešće upotrebljava naziv Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, kao na spomen-ploči na Tašmajdanu ili na spomeniku na Savskom trgu u Beogradu podignutom 2012. godine.

Širom Republike Srpske podignuti su spomenici u znak sjećanja na žrtve u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Međutim, šarolik je izbor imena rata koji je upotrebljavan na tim spomenicima. U zavisnosti od vremenskog razdoblja u kome su podizani spomenici i ime rata je evoluiralo. Tako se na pojedinim spomenicima sukob označava samo kao Rat 1992-1995, (Drvar, selo Zabrđe, kod Ugljevika), dok se na drugim koristi naziv Otadžbinski rat, (spomenici u Bijeljini, Derventi itd.), a na spomeniku u Obudovcu upotrijebljen je unikatan naziv Rat za Srpsku. Iako simpatičan, naziv rata koji je naveden na spomeniku u Obudovcu može stvoriti iskrivljenu sliku o karakteru sukoba. Naime, iz takvog imenovanja može se izvući zaključak da su Srbi u BiH svjesno krenuli u rat sa ciljem stvaranja zasebne države. Međutim, ukoliko se pogledaju istorijski izvori jasno je da je Republika Srpska nastala kao iznuđeni potez te kao brana ponavljanju genocida nad Srbima. Na spomenicima koji su podizani u periodu do 2004. godine najčešće se koristio naziv Otadžbinski rat, a od 2004. godine na spomeničke mermere najviše je puta, kao naziv rata, uklesan Odbrambeno-otadžbinski. Prvi spomenik na kome se našao naziv koji je sada u zvaničnoj upotrebi, Odbrambeno-otadžbinski rat, podignut je 2004. godine u Mrkonjić Gradu. Naziv rata kao otadžbinski izrastao je "odozdo" iz osjećaja srpskog naroda iz BiH za motive borbe koju je vodio, dok je prefiks odbrambeni pridodat u zvaničnim propisima iz potrebe karakterizacije rata, tj. isticanjem težnje Srba da se odbrane na svojim ognjištima. Međutim, različiti nazivi na spomenicima u Srbiji i Srpskoj simbolizuju i dva različita doživljaja proteklog rata, kako je to u knjizi "Zaveti" iznio prof. dr Miloš Ković. Za Srbe u Srpskoj on je bio egzistencijalni i zato su ga i nazvali otadžbinskim, dok je za Srbe u Srbiji on bio jedan od sukoba u ratovima za jugoslovensko nasljeđe, iako je velika uloga Srbije u odbrani Srpske.

Širi kontekst

Imenovanje rata kao otadžbinskog interesantno je posmatrati i u širem kontekstu. Do sada nije poznato ko je prvi upotrijebio navedeni naziv za rat od 1991. do 1995. godine, ali svakako da je uticaj ruskog imenovanja pojedinih ratova u istoriji imao određenu ulogu. Ruska istorija Napoleonov pohod na Rusiju naziva Otadžbinskim ratom, dok Drugi svjetski rat naziva Velikim otadžbinskim ratom. U oba navedena sukoba egzistencijalna ugroženost opstanku ruske države bila je evidentna. Identičan slučaj je bio za Srbe u Hrvatskoj i BiH tokom sukoba od 1991. do 1995. godine. U prilog tome stoje i posljedice koje je rat ostavio, a to je da su Srbi nestali sa teritorija savremene Hrvatske i Federacije BiH. Dakle, gdje se Srbi nisu uspjeli oružano odbraniti više ni ne žive.

Svakako da je bitno navesti i problematiku s kojom su se susretali Srbi u Federaciji BiH kada su podizali spomenike za svoje postradale. U više mjesta u Federaciji nakon podizanja spomenika Srbi su morali "prepravljati" nazive na spomenicima. Tako je sa spomenika ubijenim Srbima u Čemernu kod Ilijaša promijenjen natpis "Žrtvama ratnog zločina" u "Žrtvama ratnog zbivanja". Nerijetko se, kako bi se izbjegla ova ponizna rabota, Srbi odlučuju na eufemističke nazive. Jedan takav primjer je spomenik u selu Vranovići u opštini Kladanj na kome je natpis "Poginulim žrtvama rata od 1992-1995. god. sela Vranovići i okoline". Pored toga, spomenici koji čuvaju sjećanje na ubijene Srbe tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata često su na meti napada. Karakteristični primjeri su spomen-ploča u selu Jelečići, kod Kladnja i spomenik na Glođanskom brdu, kod Zvornika koji su do sada rušeni po četiri puta, dok je spomen-ploča na Crnom vrhu, kod Zvornika rušena tri puta.

Podvale iz FBiH

S druge strane, Bošnjaci kada koriste naziv Odbrambeno-oslobodilački rat prevashodno podrazumijevaju dvije faze rata. Naime, nerijetko se u javnosti, mahom prilikom obilježavanja godišnjice formiranja brigada tzv. Armije RBiH, ističe da su snage tzv. Armije RBiH od 1992. do 1994. godine vodile odbrambeni, a tokom 1994. i 1995. godine oslobodilački rat. Na šta se misli? Konstruišući sliku o agresiji na tzv. RBiH stavlja se akcenat na to da su u prve dvije ratne godine Muslimani bili u strateškoj defanzivi pokušavajući se odbraniti od srpskog agresora. Do promjene snaga u ratu dolazi sredinom 1994. godine kada tzv. Armija RBiH pokreće niz velikih operacija sa ciljem zauzimanja teritorija Republike Srpske. Ove operacije pratili su veliki ratni zločini na Ozrenu, Krajini, Hercegovačkom ratištu i drugim. Krajnji cilj snaga tzv. Armije RBiH bio je osvajanje svih teritorija Republike Srpske i konačno "oslobođenje" tzv. RBiH.

Istina jeste da su snage Vojske Republike Srpske imale stratešku kontrolu tokom 1992. i 1993. godine i da se sredinom 1994. godine ta situacija promijenila. Međutim, na operativnom nivou Vojska Republike Srpske imala je velike probleme tokom prve godine rata boreći se za uspostavljanje teritorijalne povezanosti Srpske, a potom gubeći velike dijelove teritorije u Podrinju. Jedinice tzv. Armije RBiH su paleći srpska sela počinile velike zločine u Podrinju, ali kada se pogleda i u broj srpskih žrtava po ratnim godinama zanimljivo je što je najveći broj Srba stradao 1992. godine kada je Srpska tek formirana i kada organizacija vojske i države nije u potpunosti zaživjela. Sve to stoji kao antipod tezi da je srpski narod bio spreman za rat i da ga je želio.

Siniša SIMIKIĆ, asistent na Fakultetu političkih nauka Banjaluka

(Projekat "Srpska ideja - saglasje generacija: Srpska politička i kulturna misao i kako se socijalizuju nove generacije" Katedre za politikologiju FPN-a u saradnji sa istoričarima sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, podržan je od Ministarstva za naučnotehnološki razvoj i visoko obrazovanje Republike Srpske)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana